Gustav

Imaginarni prijatelj/8

Ćelav, ružan i sredovječan, Gustav (ili Gusztáv) pojavio se u našim životima kratko nakon Titove smrti. Stari momak i usidjelac, inferiorni muž strašne debele žene, zaludni ljubavnik koji nikada neće preći prag vlastitog spola, Gustav je iz večeri u večer i iz epizode u epizodu mijenjao uloge, ili je mijenjao modele jednoga istog gubitnika, čije je gubitništvo uveseljavalo radne ljude i građane na madžarskoj državnoj televiziji šezdesetih godina, da bi se onda iznebuha pojavio i u jugoslavenskoj televizijskoj šemi, vjerojatno otkupljen u paketu s igranim remek-djelima madžarskih filmskih klasika, da popunjava rupe u programu i posluži umjesto intermezza. Crtani film za odrasle! To se na onim televizijama nije pokazivalo. Pa još iz zemlje realnog socijalizma. Tko bi takvo što htio gledati? I tko bi svoj život mjerio Gustavovim mjerilima?

Činovnik u velikoj tvrtki s mnogo zaposlenih. Još jedan u dugome nizu birokrata, ismijavanih u filmskim i književnim komedijama europskoga istoka, polovinom dvadesetog stoljeća. Poltron, slabić, uplašeni mali čovjek koji nastoji ostati nevidljiv pred direktorom, krupnim očalinkom u crnome odijelu, ali mu to ne polazi za rukom. Razotkriju ga i narugaju mu se ili sam pred sobom ispadne jadan i bijedan. Gustav nikad ne pobjeđuje. Njegovo je gubitništvo viteško i vječno. Postoji da bi gubio. Takva mu je uloga, a on je igra s onom besmrtnom vedrinom junaka crtanog filma koji svoju egzistenciju svakoga dana započinje ispočetka, kao da onoga prije nije bilo. Gustav se ničega ne sjeća. Njegov život bio bi pakao kada bi se čega sjećao.

Imali smo četrnaest, petnaest, šesnaest godina. Opasno vrijeme, kada se formiraju cjeloživotni stavovi, mišljenja i predrasude. Gustav je djelovao subverzivno na nas. Taman smo bili spremni povjerovati da je prava zabava samo na Zapadu. I da je društvena kritika samo na Zapadu. Uskoro će nam Kafka biti lektirni pisac. Prvo lektirni, pa onda kultni. Na njega će nas pripremiti Gustav. Isti je to svijet, isti smisao za humor. Srednjoeuropski svjetovi načinjeni od gorčine.

Sjećam li se toga dobro, je li stvarno tako bilo ili je opet nešto krivotvoreno u sjećanju, ali u jednoj je epizodi, čini mi se, Gustavu kaplja tinte kanula na pod. Pokušao ju je obrisati, ali tinta se razmazala. Kada mrlju nije mogao obrisati, Gustav ju je pokušao dopuniti, docrniti, tako da više ne bude mrlja, nego cjelovit oblik. I tako je zacrnjivao i zacrnjivao, sve dok nije zacrnio cijeli svijet. A sve je krenulo od jedne crne kapi i jedne sasvim male mrlje.

U drugoj epizodi, koje se još mutnije sjećam, jer mi je bila još važnija, pa sam je se češće sjećao, tako da ju je moja mašta mogla češće prepravljati, Gustava muči kompleks manje vrijednosti. Taj danas zaboravljeni kompleks – pregažen i ukinut superiornim američkim chinese smileom – šezdesetih i sedamdestih bio je moderan među Europljanima, pa tako i onima s istoka. Kompleks manje vrijednosti dobro se slagao s filozofijom egzistencijalizma u književnosti i na filmu.

Iskompleksirani Gustav ranim jutrom očajan šeće ispod svoje komode, malen kao mali miš. Poslije debeloj strašnoj ženi donosi doručak u postelju, šeni kao psić, moli kolačić. Onda posluži kao stalak za poslužavnik. Zatim izađe iz kuće, ponizno pozdravlja susjednovog psa, sklanja se s puta čistačici. Pobjegne mu autobus dok ispred sebe pušta sve koji žele ući… I tako do isteka dugih pet minuta. To je život s kompleksom manje vrijednosti. Pakao u pet minuta.

Gustav se sporazumijeva mrmljanjem. U stotinjak epizoda on izgovori samo jednu razumljivu riječ: taksi. Madžarski jezik: gluh i sam među jezicima. Samo taksi je taksi.



Podržite održavanje stranice Kolumne klikom na reklamu ispod, unapred smo zahvalni: