Hogar Strašni

Imaginarni prijatelj/2

Hamlet, ali ne danski kraljević, nego Hamlet, Hogarov sin. Sporedni lik u priči, sitni dječarac, prvoškolac, koji se tu i tamo pojavi, i razveseli nas ničim drugim nego svojim imenom. U stripu Dika Brownea, dugogodišnjeg ilustratora Newsweeka i veterana Drugoga svjetskog rata, nastalom 1973, kada je autoru već bilo pedeset i šest, o dokonom i dobroćudnom Vikingu, Hamletovo ime bilo je smiješno. Nije on bio danski kraljević, tragični mladić na poslijetku jednoga trulog i korumpiranog kraljevstva, nego je bio sitni Hogarov sin. Otac mu je bio ogroman i okrugao, stari ratnik u stanju potpune dekadencije. Nakon što su već svi ratovi prošli, i ne najavljuju se novi, i zauvijek je minula vikinška slava, a njegova se moćna vojska razmilila po povijesti i po drugim stripovima, Hogar na svom otoku provodi penzionerske dane. Njegov se život svodi na jednu pasicu, jedan kaiš, od pet-šest sličica, koji će tokom sedamdesetih i osamdesetih objavljivati najpoznatije svjetske novine, negdje na posljednjim stranicama, uz rebus, križaljku, bizarne vijesti iz svijeta i rubriku Vjerovali ili ne, ili na tablu stripa koju u isto vrijeme objavljuju dječji magazini. U naše je krajeve Hogar Strašni stigao preko Politikinog zabavnika, koji je u to vrijeme izlazio u dva izdanja, ćiriličnom i latiničnom, i nikad nije imao ozbiljniju konkurenciju na trgu dječje i omladinske štampe.

Uz Hogara bio je glupi Edi, goluždrav i slabašan Viking, koji se isticao i javnost zabavljao svojom blistavom neinteligencijom. Nad Hogarom bila je njegova žena Helga, krupna i moćna žena, plavih kosa upletenih u pletenice, koja je staroga ratnika nadmašivala i u snazi i u pameti. Ona je vladala njegovim svijetom, kao što je on sanjao o tome da vlada cijelim svijetom. Kao svaki pravi historijski muž, Hogar se nije volio kupati. A subota je u svakoj vikinškoj kući bila dan za kupanje. Vidimo Helgu kako ga, ne skidajući mu dvorogu borbenu kacigu s glave, potapa u drveni škaf.

Kao i većina dobrih novinskih stripova od jedne pasice i jedne table, tako je i Hogar Strašni bio intergeneracijsko štivo. I za djecu i za odrasle. Osnova Hogarovog gega bila je humoristička. Izmjenjivali su se humor situacije s humorom geste i riječi, ali na vrlo inteligentan i višeslojan način, tako da su u Hogaru djeca vidjela jedno, odrasli drugo. Iz odrasle perspektive Hogar je bio muškarac u krizi srednjih godina, tipična dobrodušna muška patrijarhalna svinja, kojom upravlja autoritativna žena, i koja provodi godine i dane u svojevrsnoj depresiji i u tavorenju. Hogaru su se sve velike i važne stvari u životu već dogodile. Po tome je, pretpostavljamo, bio sličan jutarnjim čitateljima novina, koji bi uz prvu kavu, doručak i cigaretu, pred odlazak na posao živjeli Hogarovu avanturu za taj dan. Osnovni, temeljni ugođaj Hogara Strašnog bio je – depresija. Iz dječje se perspektive činilo da je depresija nešto ugodno i mondeno. Od Hogara smo učili da budemo cool, okamenjenih faca.

Dik Browne počeo ga je crtati kada je već počeo gubiti vid. Crtao ga je petnaest godina. Već je tako slabo vidio da je svaki kadar, svaku sličicu morao raditi debelim crnim markerom, na golemim formatima hamer papira. Samo je tako još mogao naslutiti što je nacrtao. Jednostavnost Hogarove, Helgine, Edijeve i Hamletove pojave definirana je lošim vidom njihova velikog oca.

Što će se dogoditi s Hamletom nakon što konačno odraste? Nikad to nećemo saznati. U stripu su i djeca vječno djeca. Kada jednom odraste, Hamlet će postati Rade Šerbedžija na Lovrijencu.



Podržite održavanje stranice Kolumne klikom na reklamu ispod, unapred smo zahvalni: