La Linea

Imaginarni prijatelj/1

Povremeno bi se, srećom ne prečesto, dogodilo da u sedam i petnaest ne bude pravog crtanog filma, nego se pojavi La Linea. Crtani film za odrasle, intermeco u poluvremenu utakmice, animirani predah, pauza između dvije televizijske emisije… Iz moje perspektive, koja je bila određena činjenicom da mi je bilo osam-devet godina i da sam još uvijek bio sklon klasičnoj naraciji i realističkom prikazu života, La Linea bila je televizijska prevara, čist gubitak vremena.

Danas mi se, međutim, čini da je La Linea život. I da se svaki put, u onih pet minuta, odvio od početka do kraja, od rođenja ili od buđenja svijesti o svijetu, pa sve do smrti, na onoj jednoj jedinoj liniji, na koncu o kojem čovjek visi, dok god ga ima.

Čovječuljak na crti, zapravo, nije imao imena. Iako smo ga mi zvali: La Linea. Što je značilo Crta. Tako da je i on mogao biti, recimo, Crto. Cjelokupna njegova egzistencija svodila se na šetnju s jednoga na drugi kraj crte od koje je bio sačinjen. U grafičkom je pogledu ideja Osvalda Cavandolija – kako se zvao Crtin otac i autor ovoga crtanog filma – bila krajnje jednostavna: ničega osim jedne linije. Ali što je mnogo važnije: nitko tom jednom crtom po kojoj se kreće čovjek nije tako genijalno sažeo i pogodio bit egzistencije i smisao ovoga jedinog nam životića. Sastavljen od te jedne, naoko beskonačne crte, on ne zna ništa osim nje, i ničega osim nje nema. Njegov je život put, i od tog je puta i sam sačinjen. Čovjek kao izbočina na ravnoj cesti. Veseli i budalasti elektrokardiogram.

Crto je vazda veseo, osim kada se nešto naljuti i razbjesni zbog prepreka na putu. Tada psuje i bjesni. Naravno, psuje Boga, jer osim njega nikog i nema. Bog je prikazan u obliku ruke koja drži olovku. Ta ruka se s vremena na vrijeme pojavi da Crti popravi put. Ili da ga uputi u beskraj. I da ga na kraju likvidira, da ga zaboravi.

La Linea je, to sada znamo, bio crtani film koji je problematizirao čovjekov odnos s Bogom. I prikazivao se na komunističkoj televiziji, ne kvareći nikome raspoloženje, osim djeci. Jer djeca ne vole izrazito stilizirane likove. Suprotno mišljenju odraslih, uključujući i ponekog crtača i pripovjedača koji rade za djecu, svijet njihove mašte je realističan. Za odmak od realizma, za metaforu, nužno je iskustvo. Nužno je da ti dodije svijet, onakav kakav on jest.

Crto bi povremeno svom Bogu pokazao bosanski grb. Pokazao bi mu od šake do lakta. To je onaj stadij čovjekova gnjeva kada je u stanju prezreti vlastiti život i svijet kao Božje stvaranje. Naravno, svoj gnjev na takav način može uputiti samo vjernik. Crto je upravo to, vjernik. Bez njegove vjere ne bi bilo ni ovoga crtanog filma. Bez vjere La Linea bila bi ravna crta.

Crto ne govori nijedan jezik. Ili on govori onim jezikom kojim se sporazumijeva samo sa šakom koja drži olovku. U trenucima u kojima joj se ne obraća, opušten, veseo, ne misleći na Svevišnjega, Crto pjeva neku svoju, vazda istu pjesmicu. Ljudi je čuju kao: bajum, bajum. Ja sam je u ono vrijeme čuo kao: bađum, bađum. I nije mi bilo jasno kako drugi prečuju ono đ. Jučer, kada sam nakon četrdesetak godina ponovo gledao La Lineu, našao sam se razočaran i pomalo uplašen. Sada se, doista, čuje: bajum, bajum. Siguran sam da se onda čulo drukčije.

Ako je po Osvaldu Cavandoliju, čovjek je Božja dosjetka. A Bog je umjetnik s olovkom u jednoj i gumicom u drugoj ruci.



Podržite održavanje stranice Kolumne klikom na reklamu ispod, unapred smo zahvalni: