Lovor vijenac za Annu Frank

Ravnatelju šibenske Tehničke škole nisu ‘tehnički problem’ njemački nacisti što su po nizozemskim gradovima hapsili židovsku djecu i deportirali ih u nacističke logore u Poljskoj, već samo ustaše prikazani kao ‘zločinci koji su klali Srbe i Židove’. Nije ‘tehnički problem’ Anne Frank, već Lea Deutsch

     Kad bi zabrana izložbe ‘Anne Frank, povijest za sadašnjost’ u šibenskoj Tehničkoj školi bila izolirani slučaj – a odluka ravnatelja Josipa Belamarića da organizatorima uskrati školski prostor ukoliko ne uklone dodatnih šest panoa o stradanju Židova u Nezavisnoj Državi Hrvatskoj, da se ne zajebavamo, upravo je i doslovno školski slučaj zabrane – kad bi dakle zabrana izložbe o Anne Frank bila tek pijani ispad jednog historijski rastrojenog javnog službenika, a ne ‘pravilo službe’, onda bi valjda i tajming toga skandala bio tek slučajni, pijani ispad jedne rastrojene historije.

A pritom uopće ne mislim na službeni posjet premijera Andreja Plenkovića Izraelu, gdje će ovih dana – obilježavajući s domaćinima okruglu, dvadesetu godišnjicu uspostave diplomatskih odnosa – u memorijalnom centru Yad Vashem u Jeruzalemu prigodno ganut položiti i lovor-vijenac sjećanja na šest milijuna ubijenih Židova, od kojih i milijun i pol djece. A među njima i Anne Frank i njena sestra Margot.

Samo, eto, kad bi Belamarićevo kasnije obrazloženje – kako izložbi u školi nije mjesto jer su ‘prema tim panoima ustaše ispali zločinci koji su klali Srbe i Židove, i izgladnjivali djecu, a partizani cvijeće’ – bio zaključak okruglog stola u gostionici na Boraji, a ne stav ravnatelja jedne državne srednje škole, bio bi valjda i datum te zabrane sasvim slučajan. Samo bi čudesna igra slučaja uredila da ravnatelj, ne nalazeći u njoj ništa sporno, izložbu o životu i stradanju Anne Frank svečano otvori u utorak, 17. siječnja, pa preko noći promijeni mišljenje i izložbu ‘zbog tehničkih problema’ – kako je glasilo službeno priopćenje škole – otkaže sutradan, baš dakle u srijedu 18. siječnja.

Upravo na taj dan, naime, okrugla je, devedeseta godišnjica rođenja djevojčice o kojoj je na zabranjenoj izložbi riječ.

Točno na taj dan, 18. siječnja 1927., rođena je ta razigrana i izvanredno talentirana židovska djevojčica, koju će šesnaest godina kasnije zajedno s majkom nacisti uhapsiti u zadnjoj velikoj raciji, pa s posljednjih hiljadu i sedamsto preživjelih gradskih Židova potrpati u stočne vagone na transportu bez povratka. Točno na taj dan, na dan zabranjene šibenske izložbe, u srijedu, 18. siječnja 2017., ta uplašena šesnaestogodišnja djevojčica sa žutom oznakom na kaputu – što na gradskom kolodvoru stišće majčinu ruku čekajući vlak za Auschwitz Birkenau – proslavila bi svoj devedeseti rođendan.

Da nacisti, eto – valjda zbog ‘tehničkih problema’ – nisu ‘ispali zločinci koji su klali Židove’, moguće je da bi nesretna djevojčica bila živa i danas. Možda bi, tko zna, pred učenicima šibenske Tehničke škole okružena praunucima otpuhala na torti svojih devedeset svjećica – sedamdeset i četiri više, cijeli još jedan ljudski život – pa ispričala kako su idilično djetinjstvo imale židovske djevojčice u Zagrebu četrdesetih godina. Poželjela bi na kraju ta vedra bakica, pred zadivljenim ravnateljem Belamarićem i njegovim učenicima, da je i nesretna Anne Frank imala sreću tih četrdesetih odrastati u Nezavisnoj Državi Hrvatskoj.

NDH? U Zagrebu?

Ah, da: židovska djevojčica o kojoj pričam uopće nije Anne Frank.

Zbunilo vas je možda, dopuštam, što je djevojčica o kojoj pričam, baš kao i Anne, bila razigrano, društveno i izvanredno nadareno dijete, i što su je – baš kao Anne – nacisti u vlak za Auschwitz ugurali zajedno s majkom. S ovom djevojčicom, međutim, nisu pokupili i njenu stariju sestru, već mlađeg brata. I nije je uhapsio Gestapo u okupiranom Amsterdamu, već Ustaško redarstvo u Zagrebu, u zadnjoj velikoj ustaškoj raciji, kad je 3. svibnja 1943. zajedno s posljednjih hiljadu i sedamsto gradskih Židova ugurana u transport prema Poljskoj. Do Auschwitza, međutim, zagrebačka djevojčica nikad nije ni stigla, jer je – slaba srca, izmučenog difterijom – izdahnula još na putu, u zagušljivom, prljavom stočnom vagonu Državnih željeznica NDH.

Baš kao Anne Frank – kad je iz Auschwitza prebačena u logor Bergen-Belsen, da tamo pred proljeće 1945. skonča od tifusa – i ona je u tom času imala šesnaest godina.

Baš kao Anni Frank, ni njoj se ne zna točan dan smrti.

Baš kao Anni Frank, ni njoj se ne zna grob.

Ove srijede, 18. siječnja 2017., bilo bi joj točno devedeset.

Zvala se Lea Deutsch.

Lea Dragica Deutsch bila je wunderkind predratnog zagrebačkog teatra, kojoj su kulturne rubrike i društvene kronike onodobne štampe tepale kao ‘hrvatskoj Shirley Temple’. Čudesno nadarena glumica i plesačica, nesuđena buduća prvakinja Hrvatskog narodnog kazališta u Zagrebu, mala je, a velika zvijezda bila čuvena i izvan granica svog jezika: kad je tragom toga glasa francuska kinematografska kuća Pathé 1935. snimila o njoj filmski žurnal, Lea je – viđena za ozbiljnu svjetsku karijeru – dobila ponudu za stalni angažman u Parizu, ali je ipak odlučila ostati u Zagrebu i dovršiti operetu ‘Čudo od djeteta’, koju je veliki Tito Strozzi napisao posebno za nju. Tu, na daskama zagrebačkog HNK-a, 15. ožujka 1941. odigrat će i svoju posljednju predstavu, ‘Živu šahovsku igru’, oprostivši se od pozornice proročanskom replikom na kraju: ‘Evo vam vaših lovor vijenaca, s tim je naša igra završena!’

Manje od mjesec dana kasnije u Zagreb će umarširati Pavelićevi ustaše, već do ljeta donijet će rasne zakone i Uredbu o zaštiti narodne i arijevske kulture hrvatskog naroda, obitelji Deutsch bit će konfiscirana cijela imovina, a Lea će biti prognana iz HNK-a i hrvatske kulture. Konačno, dvije godine kasnije, jednog svibanjskog dana 1943., Lea će nestati i iz vlastitog života, a njenoj zabrinutoj prijateljici jedan će ustaša objasniti kako je ‘otišla na izlet’. Valjda zbog ‘tehničkih problema’, nema što drugo biti, od sedamdeset pet ljudi u njihovom stočnom vagonu na izletu u Auschwitz Birkenau već na putu će izdahnuti njih dvadeset pet. Među njima i šesnaestogodišnja Lea Deutsch.

’S tim je naša igra završena.’

O Lei Deutsch je riječ, jer riječ je o njoj bila i na onih dodatnih šest panoa o životu i stradanju Židova u Nezavisnoj Državi Hrvatskoj, opisanima kroz ratne sudbine Vojka Šterka, hrvatskog Židova s izraelskom adresom, Otta Konsteina, čovjeka koji je preživio i Auschwitz i Bergen-Belsen, te predratnog čuda od djeteta, ‘hrvatske Shirley Temple’ što je skončala kao ‘hrvatska Anne Frank’. O njoj je riječ jer, strogo ‘tehnički’, ravnatelju šibenske Tehničke škole nisu ‘tehnički problem’ njemački nacisti što su po nizozemskim gradovima hapsili židovsku djecu i deportirali ih u nacističke logore u Poljskoj – to, jasno, nikakve veze s Hrvatima nema – već samo ustaše prikazani kao ‘zločinci koji su klali Srbe i Židove’.

Nije ‘tehnički problem’ Anne Frank, već Lea Deutsch.

Sedamdeset četiri godine, cijeli jedan ljudski život kasnije, šesnaestogodišnja Lea po drugi put je tako prognana iz hrvatske kulture, uhapšena u šibenskoj Tehničkoj školi i ugurana u stočni vagon za Auschwitz Birkenau. Na svoj rođendan. U Hrvatskoj, naime, paze na protokol, ceremonije, okrugle obljetnice i ‘lovor vijence’.

I da je zabrana izložbe o njoj tek pijani ispad jednog historijski rastrojenog javnog službenika, a ne ‘pravilo službe’ – da umjesto izložbe o holokaustu Anninim i Leinim vršnjacima iz šibenskih srednjih škola država bez ikakvih ‘tehničkih problema’ nije omogućila, recimo, predavanja Marka Perkovića Thompsona u organizaciji Katehetskog ureda Šibenske biskupije, sve uz poklič ‘Za dom spremni!’ – ne bi ganutom poglavniku hrvatske vlade u Yad Vashemu, dok polaže vijenac za Annu Frank i Leu Deutsch, tako dobro stajao citat zabranjenog sjećanja na onu djevojčicu sa zagrebačkog kolodvora: ‘Evo vam vaših lovor vijenaca, s tim je naša igra završena!’



Podržite održavanje stranice Kolumne klikom na reklamu ispod, unapred smo zahvalni: