Nasredin hodža

Imaginarni prijatelj/7

Možda s njime u Bosni započinje tradicija narodnih mudraca, čaršijskih luda i ubogih beslovesnika koji izgovaraju one konačne istine i koji žive životima svetaca i evlija, tako da je svaki njihov dan u životu jedna gotova anegdota. S Nasredin hodžom, možda, započinje tradicija u kojoj sve ono što je poučno mora biti i smiješno. Ili su te tradicije i od njega starije.

Došao je s Turcima, kao njihov imaginarni junak. U to vrijeme već odavno mrtav. Lik iz vječno daleke prošlosti, živio je, kažu, u trinaestom stoljeću. Rodom od Eskišehira, sa zapada Turske, putovao je na svom magarcu, savjetovao ljude, bio na glasu kao šašavi Sufija.

Legenda o njemu se prenosila iz pokrajine u pokrajinu, a kako je došlo vrijeme velike otomanske moći – imperij se širio prema istoku i jugu, onda i prema zapadu – Nasredin hodža zalazio je u nove kulture, ucjepljivao se u njih, katkad mijenjao ime, ali ne i identitet, i postajao ona važna identitetska figura, koju će ljudi smatrati svojom i koja se nikada neće identificirati sa zavojevačima i njihovom kulturom.

Jedna od jednostavnijih, a ovom čitatelju dražih, pripovijesti o Nasredinu hodži je ona o carinicima. Naime, volio tako Nasredin da na svom magarčiću putuje iz Turske u Perziju. Kad god bi ga zaustavilo i priupitalo šta to radi, gdje je to pošao, on im sve isto odgovara: ama, evo me, nešto malo švercujem! Graničari kad bi to čuli, krenuli bi da ga pretresaju, najprije njega, a onda i onih stotinu zavežljaja što bi ih privezao na magarca. I kako god bi tražili, ništa nisu nalazili. U zavežljajima sve neka sirotinja koju se nije moglo ocariniti. A sam Nasredin hodža više gol i bos, nego što je je imao nešto na sebi i pri sebi. I tako ga puste da ide, misle lud. Kadli, sljedeći put opet: pitaju carinici gdje si pošao, kakvim ćeš poslom, a on im isto odgovara: ama ništa, evo me, nasitno švercujem! Oni ga opet krenu pretresati i, naravno, ne nađu ništa. Prođu tako godine, promijene se vremena, a tako i čovjekove navike, Nasredin hodža se naseli u Konji i prestade putovati, kad ga jednom prilikom slučajno srete jedan od onih carinika, pa ga priupita: a je li hodža, vjere ti, bi li mi sad rekao, šta si ti ono onda švercovao na onim magarcima? Kako šta, začudi se Nasredin, pa magarce!

Kada smo u drugom ili trećem razredu gimnazije, na satovima kazališne umjetnosti, iščitavali Ionesca i Becketta, mlad i nadobudan, hiperhormoniziran kasnim dječaštvom, uzviknuo sam, e ne bi li nasekirao profesoricu: meni je ovo isto kao Nasredin hodža! Pokušala se, nesretnica, izvući primjedbom na moju nedoučenost, načitanost i prirodnu glupost, ali bilo je uzalud. Već je pola razreda puklo u smijeh. Jednima sam bio glup, drugima sam bio faca, ali im je svima, možda i profesorici, bilo blisko ono što sam izvalio. Doista, Nasredin hodža je praotac drame i komedije apsurda. Sve je u njegovim avanturama bilo paradoksalno, sve osim paradoksa.

Jednom je Nasredina napao pas lutalica. On zgrabio sjekiru i nesretnoj životinji raskolio glavu. Pa zašto, bolan hodža, nisi mlatnuo cuku držalom sjekire nego odmah oštricom, pitali ga ljudi. A zašto on mene nije ujeo repom nego zubima?



Podržite održavanje stranice Kolumne klikom na reklamu ispod, unapred smo zahvalni: