Nosač Samuel

Imaginarni prijatelj/10

U liku nosača Samuela romaneskni je junak ušao u čitateljevu životnu zbilju. Istina, riječ je o pripovijeci, ali u njoj je sudbine za cijeli jedan roman. Samuel je skoro već matuh, udovac bez djece, koji svakoga dana uz Mejtaš pa do Bjelava uznosi sepete s robom za jevrejske dućane. To mu je posao, samo to zna, i cijeloga života radi. A Mejtaš je strm, strmi su sokaci koji od njega vode, pa se znoji Samuel i misli o životu, onakvom kakav je bio i kakav je mogao biti. Najstrmiji i najduži od mejtaških sokaka je Sepetarevac. Tu živi čitatelj, penje se uz Sepetarevac, samo bez sepeta, i misli o tom čudu Samokovlijine proze i Samuelove sudbine, gdje se književnost upisuje u život onako kako se prethodno život upisivao u književnost. Godinama kasnije će u pričama Darija Džamonje doživljavati nešto slično. U djelu ove dvojice pisaca ne samo da je Sarajevo književna činjenica, jedan fikcionalni grad, nego fikcionalnim biva i život čitatelja njihovih priča. On će, pak, čitatelj, slijedeći njihov nalog pisati svoje sarajevske priče i romane. U njima je čežnja za nosačem Samuelom i za dugim nizom likova koji ga slijede, penjući se tako uz Mejtaš, pa uz Sepetarevac, dok idu put neba, kao na kraju filma “Čudo u Milanu”.

Saruča je djevojka iz siromašne kuće. Dvadeset devet joj je godina, a još se nije udala. Nije, zašto što njezini nemaju blaga za miraz. Nemaju ili ne daju. U Sarajevu, gdje se rodbina, svojta i komšije neprestano miješaju u tvoj život i prolaze ti kroz kuću i kroz misli, Saručina nevolja je javna stvar. Kao što je i svačija intima u tom gradu javna stvar, čim je ranjena, jadna ili mahnita.

I tako nekom na um padne da Saruču udaju za Samuela. On bi pristao, nije lako samovati ako mu je već suđeno da se svakoga dana sam penje uz Mejtaš, ali njegovi, ipak, išću nekakav miraz. Tu se priča vezuje u čvor, a u čitatelju se rađaju zle slutnje. Na kraju, ni Samuel ne može mimo svijeta. Kako da pored svih tih komšija, svojte i rodbine uzme curu bez miraza?

Isak Samokovlija svoj čvor razdriješi na najmanje očekivan način: Saručini govore da nemaju za miraza, iako obećavaju da će sakupiti. Samuel se ne odriče snova o onom što bi učinio s novcima, ne odriče se bakalnice koju je naumio otvoriti i u duši se ne miri da će do kraja života uz Mejtaš i uz Banjski brijeg, uz Sepetarevac i uz Bjelave, nositi sepete, sve dok sa sepetima na leđima dušu ne ispusti. Vjenčanje sa Saručom mu je nada da će i njemu jednom svanuti. Ali kad Saručini sakupe novac za miraz, i bace mu ga preko stola kao psu, Samuel učini ono što je protivno naravima naših ljudi, naših krajeva i vremena. Jebeš snove ako ih svojim hairom plaćaš!

Mislio sam, penjući se tako, da ću se cijeloga života penjati uz Mejtaš. I danas, kad god po ravnu hodam – a cijeli svijet je ravan naspram Sepetarevca – pomislim na to brdo. Miješaju se u meni zahvalnost i žalost. Zahvalnost je što hodam po ravnu, a žalost što sam prezreo to brdo. Brdo kojeg više nema, u gradu kojeg više nema. Žalost obično nadjača, i znam da nisam nosač Samuel. Onaj sam suprotan od njega.



Podržite održavanje stranice Kolumne klikom na reklamu ispod, unapred smo zahvalni: