Od Mila do Wagnera, od pedera do führera

Prvi put sam ga vidio prije nekoliko mjeseci u nekom regionalnom njus magazinu. Slika preko cijele stranice: razdrljen do pupka, depiliranih prsa, s povelikim križem oko vrata – dimenzija kakvih se ne bi posramio ni Kristijan Golubović, ako se sjećate tko je taj – diskretno našminkanih očiju i usana, lijep kao Ken, onaj Barbikin, stoji za govornicom i nešto objašnjava narodu. Članak kojim je bila ukrašena ova slika – ili je slika, ipak, krasila članak? – bio je posvećen američkoj alternativnoj desnici, šarolikoj i poprilično nasilnoj “intelektualnoj” skupini koja je podržala Donalda Trumpa.

Potpisujući se kao Milo Andreas Wagner on zastupa mišljenje da su žene i crnci prirodno inferiorni bijelim muškarcima. O Židovima, jedva malo opreznije, piše i govori ono što pišu i govore neonacisti i povijesni revizionisti, gdje god ih ima. Uglavnom, Holokaust se nije dogodio ili je Holokaust naziv za pretjeranu, hiperboliziranu verziju onog što se, možda, i dogodilo – kao kazna Židovima za ono što su učinili Sinu Božjem, te ono što čine kao bankari, industrijalci, burzovni mešetari… Feministice smatra najgorom pogubom civilizacije, dok lezbijkama nalazi mjesto samo u porno industriji. Useljenici su civilizacijsko smeće, otpad koji će zagaditi, preplaviti i požderati zdravo narodno tkivo. Osnova svake državne politike trebala bi biti – borba protiv useljenika. O islamu i muslimanima općenito, misli isto što i o Židovima, uz malo veću dozu prezira. O čemu god da govori ili piše, to čini u skladu s odabranim pseudonimom. Andreas Wagner. Ime koje bi manje darovit pjesnik nadjenuo svom esesovcu, i prezime koje najprecizije metaforizira infantilne i manje infantilne nacističke čežnje.

Također, on zagovara, pa i provodi nasilje nad neistomišljenicima. Organizira internetske i javne kampanje protiv odabranih pojedinaca, inspirira prijetnje smrću i drugim oblicima terora, od kojih se zatim, ako je to baš potrebno i ako je ugrožen od policije ili suda, ograđuje.

Ništa od ovog ne bi bilo pretjerano zanimljivo – osim, možda, dekoltea glatkog kao linoleum – da se Milo Andreas Wagner ne zove Milo Yiannopoulos, da nije rođen u Grčkoj, dijete useljenika u prvom koljenu, te da nije deklarirani homoseksualac. I to su, zapravo, najvažniji elementi u njegovoj biografiji. Sve drugo je nevažno i pomalo otužno: odrastao u nekoj južnoengleskoj selendri – majka mu je, navodno, Britanka – bezuspješno je studirao englesku književnost, a pod rečenim je pseudonimom objavio i dvije knjige pjesama. Htio je pisati kazališnu kritiku, ali mu nije išlo ili ga nisu htjeli. Ali internet i web su mu, očito, išli od ruke. Tu je postao stručan, iako je, koliko se može shvatiti, ta njegova struka počinjala i svršavala u širenju neonacizma i rasizma, koji se onda naziva rušenjem tabua političke korektnosti i tobožnjoj borbi protiv političkih i kulturnih elita.

Iako mu je otac pravoslavni Grk, za sebe će reći da je katolik. A objasnit će i zašto. Kada se snebivaju zbog njegova antisemitizma, Milo će reći, iako mu nije za vjerovati, da mu je baka po majci Židovka. Kada ga proglašavaju rasistom, on kaže da se najviše voli seksati sa crncima. Što baš i nije nešto naročito originalno: sjetite se onog nizozemskog rasista, također homoseksualca, neprijatelja islama, koji kaže da sve Marokance treba protjerati iz Nizozemske, a istovremeno priznaje da se ševi s Marokancima…

Milo Yiannopoulos je napokon stigao i do naših krajeva nakon što je u Americi izbio skandalčić oko ugovora koji je potpisao za svoje memoare – inače, trideset i dvije su mu godine – koji bi trebali nositi naslov – “Dangerous”. Ne bi ni tog skandalčića bilo da ugovor nije potpisan s nakladnikom “Simon&Schuster”, inače slavnom i uglednom izdavačkom kućom, koja se, međutim, odvajkada bavi i tiskanjem kojekakvog smeća. Predujam od 250.000 dolara baš i nije neki. Više će dobiti, odluči li se napisati autobiografiju, svaki teksaški svirač bendža, a o djecoubojici iz Oregona da i ne govorimo. Svatko, bez obzira na spol, tko je ikad oralno zadovoljio američkog predsjednika, više će dobiti od Mila Yiannopoulosa. Ali, naravno, nije on došao “Simon&Schusteru” zbog predujma, pa čak ni zbog tantijema za knjigu koja će se, u to nema sumnje, ludo prodati, a ne bi nas trebalo iznenaditi niti da u Hrvatskoj bude prevedena, pa ni to da nam Milo stigne na neki budući alternativni desni queer festival. Njega u toj priči zanimaju dvije stvari: širenje područja borbe, kako bi to rekao jedan njegov intelektualni predšasnik, i pretvaranje institucije u govno. Naime, nije teško zamisliti kakav ushit mora osjetiti mladi Yiannopoulos kada mu se “Simon&Schuster” nađe pod nogama, pretvoren u još jednu njegovu platformu.

Ali sve to ne bi bilo naročito zanimljivo – ili bi još uvijek bilo manje zanimljivo od njegova poprsja – da nije te ubitačne, a na neki način i pobjedonosne činjenice da je Milo Andreas Wagner peder i doseljenik, istočnoeuropsko bijelo smeće, kojemu je mrvica nedostajala da se rodi u Siriji ili, recimo, u Libanonu. Pobjedonosne, naravno po njega, a ne po njegove oponente, one kojima šalje prijetnje smrću ili ih samo za primjer i za reklamu progoni.

U čemu je stvar? Pa u tome što njegovi protivnici, oni koje on i imenuje, ljevičari, liberali, kozmopoliti i ostali muslimani i Židovi nisu u stanju da mu odgovore, niti će mu ikada biti u stanju odgovoriti. Zato što i nije riječ o stavovima, ovakvim ili onakvim, pa čak ni rasističkim i filonacističkim, nego je riječ o suštinskoj nedodirljivosti i neranjivosti nekoga tko je rasist i filonacist, a istovremeno je Grk i peder. Jako je dobro i on prokužio da je tako, pa onda, po potrebi, izmisli i babu Židovku i crnca jebača.

Kako odgovoriti homoseksualcu koji se bori protiv prava homoseksualaca da budu homoseksualci? Što reći useljeniku koji bi protjerivao useljenike ili ih, barem, trpao u koncentracijske logore? Na ovakva pitanja nema odgovora, možda zbog političke korektnosti, a možda i zbog prevelike čovjekove ovisnosti o argumentima zdravog razuma. Kako god bilo, teško će se naći ljevičara i liberala, općenito će se teško naći pristojnoga svijeta, građana, bez obzira na politička uvjerenja – ako ona nisu rasistička ili filonacistička – koji će protiv ovakvog lika upotrijebiti one upravo očigledne argumente. On nas, naime, nutka takvim argumentima, kao što je ružna vještica Ivicu i Maricu nudila onim svojim uspavljujućim kolačićima, svjestan da je pobjednik. Naime, ako njegovi oponenti pristanu na takvu vrstu govora – postaju njegovi istomišljenici. Ako ne pristanu, onda nemaju što reći, i on je pobjednik. Može li se od pedera i useljenika braniti pedere i useljenike, a da se nekako prešuti to da je i on peder i useljenik? Teško.

Ono što radi Milo Yiannopoulos opasno je u opasna vremena. U neka bi druga vremena samo bilo šašavo. Opasno je zato što on pripadnicima populacije ozloglašenih, svim manjincima i autsajderima nudi izlaz iz njihova manjinstva. Ako već ne mogu obraniti svoja manjinska prava, ako nisu u stanju da pred većinskim svijetom obrane ni svoje pravo na drukčiju ljubav, zašto se onda ne bi, iz jednostavnog oportunizma i konformizma, i zato što se jednom živi, okrenuli protiv tih prava? Kada se zatekneš među progonjenima, prema ovako postavljenoj životnoj strategiji, osnovno ti je da se pretvoriš u njihova progonitelja. Nije to ništa novo ni originalno. Bilo je toga čak i u Hitlerovoj Njemačkoj, u uvjetima krajnje rigidne rasne i seksualne higijene. Danas je relativno jednostavno biti homoseksualac koji se bavi progonom homoseksualaca, i biti Yiannopoulos, a biti Wagner.

Milo Yiannopoulos još uvijek je samo klaun. Zaigrana luda koja se kreće po rubovima sigurnoga i zaštićenog svijeta. Zanimljivo je na internetu gledati njegove fotografije, uglavnom fotošopirane, na kojima se pojavljuje u dvije vrste uloga: kao uspješni, lijepi dečko u finom odijelu, bezazleni Petar Pan, i kao mladi, plavokosi atlet, pred izlazak na travnjak Olimpijskog stadiona u Berlinu 1936, gdje će visoko uzdignutom desnicom pozdraviti Führera. Ni jedno ni drugo nije istina, ali koga briga za istinu? Listam te slike i sve zavirujem u oči Mila Yiannopoulosa, slavnoga Mila Andreasa Wagnera, i gledam kako te oči mijenjaju boju u skladu s kompjuterskim intervencijama. Ali ne, nije se rodio plavook. Je li to važno? Vjerojatno nije, dok god se pred očima svijeta prikazuje putem fotografije i interneta. Pojavi li se uživo, vidjet ćemo da Milo ima i taj problem, a imao ga je i Adolf Hitler. Izdaju ga tamne oči.



Podržite održavanje stranice Kolumne klikom na reklamu ispod, unapred smo zahvalni: