Suljo

Imaginarni prijatelj/4

Suljo. Onaj koji nije Mujo. Kao što je i Mujo onaj koji nije Suljo. Ni po čemu drugom se njih dvojica ne razlikuju. Jedan služi da se u njemu zrcali karakter drugog. Tako da govorimo o Sulji, a ne o Muji, samo zato što je Suljo prvi koji je spomenut.

Njih dvojica likovi su – ili tačnije: jedan lik u dvije izvedbe – iz bosanskih viceva, vrlo kratkih priča, crtica s poukom koja izaziva smijeh, rastjeruje brige, pomaže sugovornicima da pobjegnu od onoga o čemu im se ne priča. Bosanski vic jednostavna je forma usmene književnosti, koja ima, ili je imala, značajnu ulogu u komunikaciji među ljudima. Od vica i njegova sadržaja, od onoga što je vicem izrečeno, obično je važnije ono što je, zahvaljujući vicu, moglo biti prešućeno ili zaobiđeno. Izuzetak su politički vicevi, ali u njima se Suljo i Mujo i ne pojavljuju.

Suljo je, kao i Mujo, prirodno glup. Njegova domišljatost, koja ga izvlači iz nevolja, ne proizlazi ni iz lukavosti, ni iz mudrosti ili, ne daj Bože, iz obrazovanja. Paradoksalno, Suljo je domišljat zato što je glup. Njegov životni i narativni okvir nije folklornog karaktera. Suljo nije narodski čovjek, opća narav, jedan od nas… On je specijalni slučaj, onakav kakvi su, recimo, likovi Daniila Harmsa. Ono što mu se događa u pravilu je apsurdno, nemoguće, u realnom životu nevjerojatno. Suljin i Mujin apsurdizam, međutim, uvijek ima neku daleku, ali vrlo prepoznatljivu potku u realnom životu.

Suljo je glup, a Mujo tokom priče ispada za nijansu pametniji. Ili je obrnuto. Kako kad. Ali obojica su jednako glupi. Bez te gluposti ne bi bilo ni vica. Ili bi se pripovijest, ili bi se narativni geg drukčije odvio, i uopće ne bi bio smiješan kad Suljo ne bi bio tako glup. I kad uza se ne bi imao glupog Muju.

Suljin se pojam gluposti razlikuje od Krležinog pojma gluposti. U imaginariju velikog pisca glupost je svakako nešto čega bi se zajednica sramila, e kada bi dospjela na takav stupanj razvoja da postane svjesna gluposti. U Krležinu svijetu smisao prosvjeteljstva i kulture općenito bio bi u stvaranju svijesti o vlastitoj gluposti.

Kod Sulje je stvar obrnuta. On ne samo da je svjestan vlastite gluposti, nego je ona važan, zapravo i najvažniji, čimbenik njegova identiteta. Da nije glup, ne bi ni bio Suljo. I ne bi Bosanci s takvim užitkom prenosili njemu posvećene narativne minijature da se i sami s njim ne identificiraju. Oni, kao i Suljo, glupost drže najvažnijom stavkom svoga mantaliteta, a onda i svojih osobnih identiteta. Da nisi glup, ne bi ni bio Bosanac. Zašto bi se netko, ako već nije glup, rodio kao Bosanac?

U osnovi, Suljo se kreće prema istoj stvari kao i Krleža. Samo što joj prilazi s druge strane i zaobilaznim putem. Svijest o gluposti i njezinom kolosalnom utjecaju na život jednako postoji u vicevima o Suli i Muji, kao i u Krležinim esejima i proznim komadima. Važna razlika je i u tome što je Krleža stvaratelj, a Suljo je protagonist. Oni koji su stvarali viceve o njemu i o Muji, ili su ih samo prenosili, obično nisu bili svjesni o čemu govore kad govore o gluposti. Nisu znali ono što znaju Krleža i Suljo.

Suljo je lik iz prošlosti. Mrtav je kao što je mrtav i Mujo. Bosanci više nisu glupi, nego su žrtve svih ratova i genocida. To je glavno obilježje njihovih identiteta, u sve tri nacionalne varijante. Pametniji su bili dok su bili glupi.   



Podržite održavanje stranice Kolumne klikom na reklamu ispod, unapred smo zahvalni: