Trol u kupusu

Tko su hejteri?

“Hejter je naprosto mrzitelj: njega ili nju na hejtanje-mržnju ne potiče ljubomora (želja da bude predmet vlastite mržnje), već potreba da se pripadnika neprijateljske skupine ili ‘moralnog plemena’ javno osramoti, okleveće, ponizi, emocionalno rani.”

Tko su trolovi?

“Trol: osoba koja ne podnosi uspjeh, znanje, sreću, slavu i javni utjecaj osobe koja ne pripada skupini koju ta osoba smatra: ‘nama’. Umjesto argumenata i kritike takva osoba u komentarima na društvenim mrežama, portalima, blogovima i forumima piše uvrede, ponižavajuće etikete i klevete. Najčešće anonimno!”

A tko nam to tako kompetentno servira definicije hejtera i trolova?

Definicije nam servira Slaven Letica, herc-sociolog širokoga spektra i ugledni hrvatski intelektualac, u podužoj analizi objavljenoj na desničarskome portalu Direktno.hr.

Čime se u toj analizi Letica bavi?

Letica se tu bavi fenomenom javnoga sramoćenja, s posebnim akcentom na “strategijskom sramoćenju”.

Što bi to bilo “strategijsko sramoćenje”?

“Strategijsko sramoćenje” je takvo sramoćenje kojemu prethodi “ozbiljno pripremljeni plan” i odabir “metode za ostvarenje posebnog dugoročnog cilja”. Ne bi li fenomen u što jezivijem formatu približio čitateljima, Letica se vraća u srednji vijek, pa markira “inkvizitore”, moralne nakaze što su čuvale vladajući poredak, i “stupove srama” koji su imali “funkciju ponižavanja, izvrgavanja poruzi i fizičkog kažnjavanja” otpadnika, a sve kako bi upozorio na “mnoštvo primjera javnog sramoćenja drugih i drukčijih u hrvatskom društvu”, te zaronio u pitanje što ga teorijski opsjeda.

Koje je to pitanje?

“Pitanje je, dakle, kako se spomenuta i druga javna sramoćenja mogu teorijski objasniti i postoji li neki ‘recept’ za odnos žrtava tih sramoćenja prema njihovim/našim verbalnim nasilnicima i mučiteljima?”

Da li to pitanje postavlja isti onaj Slaven Letica koji je početkom devedesetih bio vodeći inkvizitor kada su na medijskome stupu srama, to jest na stranicama Globusa, osvanule istaknute novinarke, intelektualke i umjetnice što su uzgajale opozicijska čuvstva prema tadašnjem režimu? Isti onaj Letica koji je sastavio feljton pod naslovom “Vještice iz Rija”, gdje je rečenim gospođama na metlama raskopavao intime, otkrivao njihove “srpske ljubavnike” i zdravstvene kartone, nastojeći da ih “javno osramoti, okleveće, ponizi i emocionalno rani”, i to “najčešće anonimno”, jer je spomenutu novinsku tjeralicu, kao i niz sličnih njoj, potpisivao “Globusov investigativni tim”?

Jeste, to je taj Letica. Isti onaj koji je u jesen 1991, slijedeći upute režima, u Globusu sastavio popis “hrvatskih zloduha i demona” u polju kulture, poput Mire Furlan, Gorana Babića ili Lordana Zafranovića, opskrbljujući svakoga od njih naramcima “ponižavajućih etiketa i kleveta”, do toga da je Zafranovića, primjerice, optužio za “raspirivanje neviđene antihrvatske histerije u redovima JNA i crnogorskih četnika”. Isti onaj Letica, dakle, koji je ozloglašavanju “neprijatelja države” posvetio veći dio svoga publicističkog opusa, pa mnoge žrtve njegovih harangi nisu imale drugoga izbora nego napustiti Hrvatsku.

Može li se utoliko reći da je taj isti Letica praktički uveo “strategijsko sramoćenje” u hrvatsku medijsku praksu?

Ako je već u trendu zbrajati tekovine četvrt stoljeća hrvatske državnosti, te ako “strategijsko sramoćenje” uvrstimo među njih, može se opravdano tvrditi da je Slaven Letica, uz pripravničku rolu Marinka Božića, utemeljitelj žanra.

Nije li onda aktualnom analizom u kojoj se zgraža nad sve raširenijom pojavom javnoga sramoćenja, gdje trtlja i drobi o hejterima i trolovima, Letica samoga sebe prebio ko trola u kupusu?

Umjesto metafora koje zazivaju nasilje, svedimo to na malograđansku rutinu, na redovan ritual Letičine intelektualne proizvodnje: uočiš ozbiljnu društvenu anomaliju, odlučiš zajednicu na to upozoriti, sjedaš za kompjutor, sastavljaš portret tipičnoga klevetničkog gada, a prilikom pisanja se obilno ispomažeš pogledom u zrcalo.

Znači li to da Letičina kompetencija po pitanju javnoga sramoćenja, a posebno “strategijskog sramoćenja”, proizlazi iz nepriznate samospoznaje? Iz one delikatne znanstvene strategije kada je autor analize ujedno i njen zatajeni objekt?

U gotovo svakoj prilici kada opisuje nitkove i moralne ništarije, kod Slavena Letice se radi o pseudoanalitičkom prikrivanju autobiografskih poriva, o osobnoj ispovijesti – ili, preciznije, o ispovijesti (čitateljstvu kao kolektivnom) psihijatru – kamufliranoj u hladni ekspertni prikaz općih društvenih prilika i pojava. U zadnjem tekstu to je naročito efektno na mjestu gdje autor analizira motive onih koji prakticiraju javna sramoćenja, koji “ponižavajućim etiketama i klevetama” časte pripadnike “neprijateljske skupine” – kao što je on redovito i inovativno činio tokom devedesetih godina, a ni danas mu slični podvizi nisu mrski – pa tvrdi da se kod njih prije svega radi o izostanku srama, o užasnome “ćudorednom i etičkom relativizmu”, uslijed čega, kada se pošast raširi, nastaju čitava “društva bez srama”, odnosno “besramna društva”.

Što to znači kada se u ulozi nesmiljenog kritičara “besramnoga društva” zatekne njegov rodonačelnik? Otkud Letici hrabrost da si tako nonšalantno puca u glavu?

Rizik je zapravo minimalan, jer niti je metak olovan, niti u glavi ima mozga. Kombinacija lažne municije i prazne tikve rezultira začudnom intelektualnom i moralnom pirotehnikom, pred kojom pristojni ljudi zanijeme, a zdrav se razum povlači na rezervni položaj. Za ostale – za hordu koja posvećeno prati Direktno.hr – Letica citira niz autoriteta ne bi li naglasio neupitnu stručnost svojih palamuđenja o “masovnoj trolovskoj i hejterskoj pomami”.

Kojih autoriteta?

Od Stanleyja Cohena, preko Jeana Chevaliera i Alaina Gheerbranta, pa do književnice Ivane Šojat koja je u Letičinu tekstu zastupljena uzvišenim mislima o tome da je “nužno stati na kraj trendu podizanja hajki” i “obustaviti verbalna kamenovanja”, jer je krajnji čas da “postanemo konstruktivno društvo”.

Je li to ista Ivana Šojat koja je nedavno podigla neviđenu hajku i započela brutalno verbalno kamenovanje Mire Furlan i Rade Šerbedžije, šireći klevete da su “umjetnički legitimirali Miloševićevu agresiju” i tražeći da ih se ušutka?

Jeste, to je ta Ivana Šojat, za koju Letica veli da se oglašava “ranjivom pjesničkom dušom”, budući da traži konstruktivno ušutkivanje.

Onda bi to mogao biti jedan konstruktivan savez?

Kada se Letica i Šojat udruže u borbi protiv javnoga sramoćenja, kada složno ustanu protiv hejtera i trolova, to je otprilike kao da se Goebbels upusti u bitku protiv rasističke propagande. Prema tome, vrlo konstruktivan.

A zašto se Slaven Letica uopće poduhvatio pisanja opširne analize o fenomenu javnoga sramoćenja?

Zato jer je uočio zastrašujuću i dugoročno pogubnu društvenu pojavu: da je javnome sramoćenju izložena predsjednica države Kolinda Grabar-Kitarović! A hejteri i trolovi koji se upuštaju u takve prljave rabote dolaze iz “apatridskih kripto-komunističkih i titoističkih krugova”.

Ah, znači zaštita vladara? Isto kao kada je od nedopuštenih kritika branio Franju Tuđmana, udarnički odstreljujući “vještice”, “zloduhe” i “demone”?

Potpuno isto. Letica je i ovaj put pobrojao desetak opasnih društvenih štetočina, kritički raspoloženih prema bezgrešnoj državnoj čelnici, te ih prema psihijatrijskome kriteriju razvrstao u dvije kategorije – u “duševno poremećene zavidnike-jalnike” i u “opsesivne mrzitelje”.

To ne spada u hejtersku i trolovsku terminologiju?

Ne, to spada u vokabular herc-sociologije, paraznanstvene discipline koja kroz “stručno-analitičke” obrasce sublimira najniže strasti rulje.

Možemo dakle zaključiti da vlasti dolaze i odlaze, ali da Letičina podrška i odanost nikada ne umiru, čak i nakon što si ovaj više puta puca u glavu na otvorenoj sceni?

Možda je pomalo preuzetno akademskom truplu takvih karakteristika pripisivati vječni život. Barem ako je suditi po plemenitome smradu što se širi oko ovdašnjih vladara.

Kakvome plemenitom smradu?

Onakvome kakav se oslobađa kada hrvatski intelektualci Letičina tipa trunu uz krunu.



Podržite održavanje stranice Kolumne klikom na reklamu ispod, unapred smo zahvalni: