Vidimo se u Luksemburgu

Zvao me nekidan u dva iza ponoći Kožo da ispriča vic. Ima on taj običaj, zovne u gluho doba noći iz kafane da ispriča vic.

Elem, banuo komšija Suljo kod Muje na kafu, pa srču, puše i gledaju vijesti na televiziji. A lijepo se zagovnalo ukrug od Kamčatke do Aljaske, NATO raspoređuje tenkove po Poljskoj, Putin slaže balističke rakete po Kalinjingradskoj oblasti, Trump na Tajvanu, a Kina po otocima Južnog kineskog mora, džihadisti se raznose po gradovima, raspada se Europska unija, trese Azija, drhti Afrika – eno zaratilo i u Burundiju - polako i nezaustavljivo, kao u kuglani, kotrlja se zemaljska kugla prema svih devet pičaka materinih, u svaku do posljednje, sve dok u neka doba zabrinuti Suljo ne upita Muju šta će on, dođe li stvarno do Trećeg svjetskog rata.

“Počne li, ja bogami odmah vadim vizu”, odgovori ovaj, “pa u Njemačku.”

Zna Mujo, nije Mujo budala. Dođe li do svjetskog rata, valja bježati iz Bosne i Hercegovine kako se zna i kako se umije, bilo kako i bilo đe, jer nema niti je ikad bilo svjetskog rata da je zaobišao Bosnu, kao što nema niti je ikad bilo bosanskog rata da je bio manji od svjetskog. Jer Bosna počinje svjetske ratove, a svijet bosanske. I bilo gdje na kugli zemaljskoj - dođe li do toga, kako se zove, svjetskog rata – bit će bolje nego u Bosni i Hercegovini, gdje je svaki rat svjetski, i gdje je treći bio prije pet stotina godina.

Što kaže ona reklama za srpsko pivo i bosanski rat: svjetsko, a naše.

Lijepo se tako zagovnalo ukrug od Foče do Cazina, jedni prijete drugima, drugi prvima i trećima, treći drugima, i kad na kraju stvarno dođe do svjetskog rata u Bosni i Hercegovini – jer nije pitanje hoće li, nego đe je do sad – bolje će Muji biti da negdje u Njemačkoj jaše rodeo na balističkoj raketi s nuklearnom glavom, nego da mu u Bosni komšija bane na kafu. U Njemačkoj, jebiga, nema komšije. Nema Mujo tamo nikog svoga da ga sahranjuje, nema zemlje da ga u nju kopa, niti ima kuće i kućišta da mu gore na CNN-u.

Lijepo se, eto, zagovnalo ukrug od Foče do Cazina, otkopavaju se iz dvorišta haubice, izvlače iz sjenika minobacači, čiste se puške, oštre noževi i lašte čizme. Dvadeset drugu godinu nakon Daytonskog sporazuma zaželjeli se u Bosni rata. Nije ga odavno bilo.

Milorad Dodik tako priprema odcjepljenje, otvoreno zaziva Veliku Srbiju i sanja Vojsku Republike Srpske, pa Oružane snage Bosne i Hercegovine proglašava neprijateljskima i postrojava u srpsku vojnu paradu sve što je za uniformu, od trubača i klarinetista do vatrogasaca i poštara, a najveći živući ekspert za bezbjednost Europe, svijeta i Republike Srpske Dževad Galijašević na Dodikovoj televiziji objašnjava kako se Turska vezala uz Putina i tjera džihadiste u Bosnu, gdje ih Bakir Izetbegović po vehabijskim planinskim kampovima obučava i priprema za rat, po njegovim procjenama u proljeće, čim zatopli za sandale.

S druge strane svijeta, na skupu što su ga u Luksemburgu organizirale bošnjačke organizacije zemalja Beneluksa, penzionirani general Armije BiH Atif Dudaković mora, kaže, “otvoreno reći da svaki Bošnjak od sedamnaest godina mora sebi kupiti ‘alfa-uniformu’, čizme, vreću za spavanje, ranac i kraj priče”. “Došao sam ovdje među vas da vam otvoreno kažem da ću raditi na našem umrežavanju. To je ono što moramo mijenjati, da ne djelujemo sa zakašnjenjem. Pametni ljudi imaju predviđanja”, rekao je general Dudaković na skupu u Luksemburgu.

Halo, u Luksemburgu!

Pa odakle - po saznanjima, pameti i predviđanjima generala Dudakovića - Bošnjaci uopće u Luksemburgu? Kako su, kad i zašto završili u zemljama Beneluksa? Misli li gospodin general da su tamo otišli jer im je u Bosni i Hercegovini postalo nepodnošljivo dosadno, misli li on da su u malu, mirnu i tihu sjevernu kneževinu – u kojoj se zadnji put, što se pamti, zapucalo prije Francuske revolucije – Bošnjaci otišli u potrazi za ratnim uzbuđenjima, adrenalinom jutarnje sirene i mirisom napalma u zoru? Misli li on da tamošnji Bošnjaci subotom po nizozemskim i belgijskim buticima traže i isprobavaju modele “alfa-uniforme”? Misli li zaista general Dudaković da su Bošnjaci u Luksemburg otišli zaraditi pare da kupe sebi za stare dane čizme, vreću za spavanje i ranac? Sve kontajući da ne kupuju džabe kuću u Goraždu, samo da bi je gledali na CNN-u?

Ili su možda, samo razmišljam naglas, u Luksemburgu završili upravo bježeći pred ratom i od rata? Pa ako je istina, što reče slavni general, da “pametni ljudi imaju predviđanja” i da ne smiju “djelovati sa zakašnjenjem”, bit će bogami sljedeći put – dao bog generalu Dudakoviću zdravlja i godina – Bošnjaka u Beneluxu za Luksemburško-valonski kanton.

Kao što je, uostalom – zato što “pametni ljudi imaju predviđanja” i “ne djeluju sa zakašnjenjem” – Milorad Dudak, Dodiković, kako se već zove, svoju vilu u “srpskom Luksemburgu” na beogradskom Dedinju kupio na vrijeme, još prije desetak godina, kad su banjalučki i paljanski kokuzi bez sposobnosti predviđanja još djelovali kao da će Daytonski mir trajati stotinu godina, a pripremali se kao da će trajati petsto.

Jer tko “djeluje sa zakašnjenjem”, na koncu – znamo - djeluje kao živ.

U međuvremenu su, srećom, stasale za vojsku generacije dodika, dedaka i duduka, što su se rodile poslije rata i nemaju pojma ni kako sije “sijač smrti”, ni kako se kolje mlado meso, ni kako rađa minsko polje, djeca što o bosanskohercegovačkoj poljoprivredi ne znaju ništa. I ona rođena 2000. godine, sunce ti jebem, ove će godine slaviti sedamnaesti rođendan, godine dakle za “’alfa-uniforme’, čizme, vreće za spavanje, ranac i kraj priče”. Otprilike i tim redoslijedom.

S tim što će “’alfa-uniformu’, čizme, vreću i ranac” kupiti sami, a “kraj priče” dobiti džabe.



Podržite održavanje stranice Kolumne klikom na reklamu ispod, unapred smo zahvalni: