Zanati koji izumiru: parlamentdžije

Zvao me nekidan u dva iza ponoći Kožo da ispriča vic. Ima on taj običaj, zovne u gluho doba noći iz kafane da ispriča vic.

Elem, raspravljaju kirurg, seljak, urbanist i političar koji je najstariji zanat na svijetu. “Dobri Allah dželle šanuhu od kosti Ademove alejhi selam napravio je hazreti Havu, prvu ženu na svijetu”, podsjeti prvi, “što znači da je kirurgija najstariji zanat.” “Čekaj, stani, Allah je Havu napravio mnogo kasnije od Adema, a on je u međuvremenu bogami dobro živio od plodova u Džennetu”, upade seljak. “Molim lijepo, poljoprivreda je ipak malo starija od kirurgije.” “Polako”, uskoči sad i urbanist. “Allah je Adema napravio tek u petak, šestog dana, a sjetite se što je bilo na samom početku, prije nego su stvoreni i zemlja, i Džennet, i džennetski plodovi.” “Bio je kaos”, nerado se slože kirurg i seljak. “Tako je”, zadovoljno će onda urbanist. “A tko je u tom kaosu napravio red, ako nisu urbanisti?”

“Dobro”, konačno će političar, “a šta mislite ko je napravio kaos?”

Politika je, odavno je poznata i kanonizirana ta činjenica, najstariji zanat na svijetu, čak je i prostitucija došla mnogo kasnije, kad se ljudska vrsta već civilizirala. Zato mi se učinilo malo nepošteno kad je prije nekoliko dana u Oslobođenju objavljen razgovor s predsjednikom Obrtničke komore Bosne i Hercegovine Mensurom Bektićem, u kojemu se – pod naslovom “Očuvanje starih zanata treba biti prioritet” – lamentira nad laganim umiranjem bosanskohercegovačke obrtničke tradicije i drevnih zanata.

“U zadnje vrijeme gasi se dosta starih zanata, među njima su obućari, krojači, oštrači noževa, a sve je više i starih tradicionalnih zanata koje je načeo zub vremena. Problem je što vlast ne vidi da je to jedna vrlo osjetljiva kategorija koja treba da se zakonski uredi, da se pomogne, ne samo poticajima već i malo boljim načinom finansiranja, kako bismo je očuvali od izumiranja”, kaže tako predsjednik Obrtničke komore, ni riječju ne spomenuvši najstariji, ali i najugroženiji od svih tradicionalnih bosanskohercegovačkih zanata, onaj - parlamentdžijski.

Niste, eto, ni znali da je drevni zanat ručne izrade kaosa u Parlamentarnoj skupštini ugrožen, i da mu - bez poticaja i pomoći države - prijeti odumiranje. Ne bih, iskren da budem, ni ja to znao, da samo dan prije teksta u Oslobođenju, o očuvanju tradicionalnih bosanskohercegovačkih obrta i zanata, u banjolučkom izdanju beogradskog Blica nije objavljena priča o veteranima Parlamentarne skupštine BiH.

Halid Genjac iz SDA, recimo, uvjerljivo je najstariji bosanskohercegovački parlamentardžija, jedini iz prvog poslijeratnog saziva Predstavničkog doma, onog iz 1996., koji i dan-danas - punih dvadeset godina kasnije - sjedi na svom mjestu u Parlamentarnoj skupštini. Njegov pak stranački kolega Šefik zastupnički je zanat izučio i u Parlamentarnu skupštinu ušao samo četiri godine kasnije, u ono davno doba dok je rahmetli babo Alija još držao radnju u Predsjedništvu BiH.

“Sada je u parlamentu sve bolje nego kada sam prvi put došao, počev od uslova rada do procedura”, s nostalgijom se u Blicu tih davnih vremena prisjeća Džaferović, danas predsjedavajući Predstavničkog doma. “Nijedna parlamentarna sala tada nije bila u funkciji, a cijeli dan se raspravljalo samo o dnevnom redu.”

Tek nešto malo kraći staž od Halida i Šefika ima Dušanka Majkić iz Dodikova SNSD-a, koja je poslanički obrt u Predstavničkom domu otvorila kao mlada četrdesetogodišnja studentica poslovne ekonomije iz Banje Luke, one davne 2004., dok je Milorad Dodik još govorio kako se država u kojoj živi zove Bosna i Hercegovina. “Prvi mandat jedva da osjetite gdje se nalazite”, sa sjetom se svojih tegobnih početaka prisjeća iskusna skupštindžijka Dušanka. “Tek u drugom mandatu čovjek može početi da daje, ali ne maksimum, jer se desi da sljedeći put budete imenovani u neku drugu parlamentarnu komisiju, i ponovo ste u poziciji da nešto učite. Malo je onih koji to shvataju.”

Ima li danas mladih spremnih da izuče parlamentdžijski zanat? “Ima dosta mladih kolega koji pokazuju namjeru da budu ozbiljni poslanici, ali ne bih o imenima”, kaže u Blicu skupštinska starina Šefik, dok se Dušanka žali kako je “personalni sastav Parlamenta BiH poslije svakih izbora sve slabiji, jer se na izbornim listama često nalaze ljudi bez želje da budu parlamentarci, već taj posao promatraju samo kao pauzu na putu ka funkciji u izvršnoj vlasti”.

Pomalo tako izumire u Bosni i Hercegovini tradicionalni parlamentdžijski zanat, najstariji zanat na svijetu, mladi više nisu spremni po skupštindžiluku seliti iz jedne u drugu parlamentarnu komisiju i učiti zanat, pa dolaze tu tek da prvom prilikom pobjegnu u neku entitetsku vladu ili Vijeće ministara, ili barem otvoriti kakvu privatnu kantondžijsku radnju.

“Problem je”, shvatili ste predsjednika Obrtničke komore Bosne i Hercegovine Mensura Bektića, “što vlast ne vidi da je to jedna vrlo osjetljiva kategorija koja treba da se zakonski uredi, da se pomogne, ne samo poticajima već i malo boljim načinom finansiranja, kako bismo je očuvali od izumiranja”, ali još je veći problem što ni vlast ni obrtnički ceh među starim, tradicionalnim zanatima koje je “načeo zub vremena”, pored “obućara, krojača i oštrača noževa”, ne vide i onaj najstariji.

Odumire tako u Bosni i Hercegovini tradicionalni poslanički zanat, ostat će na kraju samo arhivski snimci Halida, Šefika i ostalih starih majstora u tradicionalnim sivim nošnjama, kako s debelim svežnjevima prijedloga zakona sjede u parlamentdžiluku i slažu zakonske amandmane, pa spretno u rukama vrte one izmjene i dopune, razvlačeći dnevni red kao jufku, i domalo će se kompleksom sarajevskog parlamentdžiluka gužvati još samo rijeke stranih turista, što će svojim pametnim telefonima snimati preživjele, umorne stare zastupnike kako okretno mašu onim starinskim zelenim i crvenim kartonima, pa kupovati od njih magnetiće za frižidere, “Za” i “Protiv”, ili – štajaznam – tajne dokumente Obavještajno-bezbjednosne agencije BiH za pet maraka.

A tko će onda praviti kaos?



Podržite održavanje stranice Kolumne klikom na reklamu ispod, unapred smo zahvalni: