Čiko

Imaginarni prijatelj/19

Što je u vezi njega istina, a što je sve laž i mistifikacija, zapravo nikada i ne saznamo. Izvjesno je samo to da se našao na riječnome parobrodu Meribel na putu kroz Darkvud. Brod su napali Indijanci, izginula je cjelokupna posada, a njega je spasio njegov kukavičluk, i sretna okolnost da se tu našao Zagor Te-nej, Duh sa sjekirom, kojega plemena Ohaja, Pensilvanije i Zapadne Virdžinije smatraju polubožanstvom i poslanikom Božjim.

Prva su desetljeća devetnaestog vijeka, nisu nam znani precizni datumi i godine, jer u ovome svijetu one i nisu važne. Doba je kada Sjedinjene Američke Države još uvijek nisu dovršene i definirane kao zajednica i kao kulturni krajolik, a granica između divljine i civilizacije fluentna je i pomiče se onako kako diktiraju povijesna, a još i mnogo više mitološka i legendarna zbivanja. Vrijeme je to heroja, fikcionalnih junaka, duhova i prikaza, vrijeme kauboja i indijanaca, dječje mašte i podsvijesti, vrijeme Sergia Bonellija i Galliena Ferrija, u kojemu bi se od današnjih i stvarnih ljudi mogao, možda, snaći samo Alem Ćurin.

Chico Felipe Cayetano Lopez y Martinez y Gonzales – kako je stvarno njegovo ime, ako i to nije slagao, debeli je, lijeni i dobrodušni Meksikanac. Tvrdi da je rodom iz Verakruza, ali rođaka ima diljem Meksika, i svi ga u toj beskrajnoj zemlji znaju. Uglavnom se skriva od tih poznanika. Očito da ima neku tajnu, ili mnoštvo tajni, za koje je bolje da ne budu razotkrivene ili, barem, da Zagor za njih ne dozna. Čiko je, naime, očito bio varalica. Susret sa Zagorom u sebi, dakle, ima nečega biblijskog. Dok su stvarali priču, iz Bonellija i Ferrija, vjernih i lakoumnih talijanskih katolika, progovorio je, dakle, njihov vjeronauk.

Prijateljstvo dvojice naizgled suprotnih karaktera, Zagora i Čika, sudbinski je zapečaćeno. Nakon što mu je spasio glavu, spasitelja će uskoro spasiti spašeni. I tada je bilo gotovo. Zanavijek. Iako je Zagor zakleti neženja i osamljenik, dopustio je Čiku da živi u njegovoj blizini. On mu je nužda od sudbine, kao Sancho Pansa Don Quijoteu. Zrcalo Zagorova herojstva, ali i živi pokretač nekih usporednih životnih tokova. Za razliku od Biblije, u kojoj je život ozbiljan, i ozbiljni su čovjekovi prijepori s Bogom i božanskim, u novija vremena potrebni su oni koji će svijet spasiti od viška junaštva. I od posljedica junaštva. Tomu služi Čiko.

I još jednom, zasvagda: on je Čiko, nije Chico, kao što je Darkvud, nije Darkwood, zato što je Zagor u naš svijet ušao, i iz njega izašao preko Dečjih novina iz Gornjeg Milanovca. Nije to pravopisno pitanje, niti je riječ o razlici između etimološkog i fonetskog pisanja stranih imena. Riječ je o suštinama, o samoj biti legende, koja se ne prepoznaje ako se krivotvori, pa je zato valja ispričati onakvom kakva ona jest.

Godinama kasnije, na žalost i prekasno, došle su do nas i epizode stripa iz prethodnoga Čikova života. Onoga u kojemu nije bilo Zagora. I opet je to bila laž na laž, mistifikacija na mistifikaciju, sve u pokušaju da se preživi bez velikih životnih talenta, sposobnosti i snage. O Zagorovoj prethodnoj priči, međutim, nećemo saznati ništa. Autsajderi i gubitnici zanimljiviji su od junaka. Bez njih junaci niti ne bi bili mogući. Nema Zagora bez Čika, ali je, eto, bilo Čika bez Zagora.



Podržite održavanje stranice Kolumne klikom na reklamu ispod, unapred smo zahvalni: