Esej o Ocu

Objavljeno 10.12.2010.


U mojemu iskustvu, figura oca je slaba, nesolidna i fragilna. Otkada znam za sebe, ili otkad sam toliko uzrastao da podignem bedeme oko svoga emocionalnog svijeta, što se dogodilo rano, već u petoj- šestoj godini, otac je za mene bio poput porculanskoga servisa za čaj. Dovoljno je da u bijesu povučem stolnjak, i da se razleti u komadiće. U četrdeset i tri godine, koliko smo imali jedan drugoga, otac mi je dao bezbroj razloga da to učinim, a da nakon toga ne osjetim nikakvu odgovornost pred zajednicom, porodičnom ili bilo kojom drugom, ali ni pred samim sobom. Uvijek sam, baš u svakome trenutku, kad god bih na njega pomislio, imao to na umu. Kada se toliko razbjesnim, povući ću stolnjak, i njega više neće biti. Ali, ipak, to nikada nisam učinio, nego sam u neka doba počeo osjećati neku nježnost prema toj lomnosti, iako je do kraja ostalo neizvjesno je li to bila nježnost prema ocu, ili prema samome sebi.

Jaka očinska figura za mene je socijalna, kulturološka, literarna konstrukcija. Znam da takvo što postoji, da funkcionira kod većine ljudi, da se iz očinskoga autoriteta generira društveni, politički, crkveni i svaki drugi autoritet, ali ja to nisam doživio. Kao što, recimo, ne znam kako, zapravo, izgleda bratska ili sestrinska ljubav, jer nikome nisam bio brat ili sestra. Za mene je to nešto što je naučeno, ili što sam imaginirao i kroz paralelne živote i narativne svjetove priveo svome iskustvu. Nema u tome ničega osobito izuzetnog, svim ljudima se događalo. Recimo, ljudi koji su od rođenja slijepi, imaginiraju svijet videćih, da bi se mogli s njima sporazumijevati. Njihova sljepoća nije nikakav nedostatak ili defekt, kako nam se često sugerira, nego je samo riječ o razlici u perceptivnoj udešenosti. Problem nije što ti ljudi ne vide, niti su oni zbog toga nesretni, nego je problem što videća većina smatra da bi oni, nekako prirodno, trebali biti nesretni jer svijet ne gledaju očima (na um mi pada onaj divni deseterački stih „čarne oči da bi negledale“), a još je grdnije što su društvena zajednica, kultura, civilizacija i općeniti pojam ljudskosti, podešeni načinu mišljenja i života onih koji očima vide. Na sličan način, ovaj je svijet prilagođen percepciji jake očinske figure. Slijepci i ja morali smo se prilagoditi.

Svi muškarci u porodici, osobito djed, a onda i sam otac, za mene su bili povlašteni pripovjedači. Prema njima sam imao onoliko, i onakvo, poštovanje, koliko su jake bile njihove priče. Na kraju, tako sam ih emocionalno i hijerarhizirao. Istina, otac ni tu nije naročito dobro prošao, ali to se više tiče njegovoga kazivalačkog talenta, nego moga emotivnog odnosa prema njemu. Bio sam okrutan, kao što su djeca inače okrutna, a kasnije sam tu okrutnost, kakvo je i pravilo u svijetu odraslih, pripitomio i kamuflirao u nizove društvenih ceremonijala, fatamorgana i varki. Pred djedom, a onda i bakinim bratom, sam i danas zadivljen, jer su njihove priče bile najjače. Ali oni nisu bili nadomjestak slabe očinske figure, nisu proizvodili, niti danas proizvode osjećaj autoriteta.

Moj autoritet (ili u slovenskome, u ženskom rodu, avtoriteta) je bez ostatka ženski. Umjesto jake figure oca imao sam jaku figuru none, majčine majke. Iako ne vjerujem u petparačku psihologiju, niti u jednostavna psihijatrijska objašnjenja iz Oprah Showa, moram napomenuti da se taj ženski autoritet u mome životu nije prenosio kao spolna bolest, pa njime nisu bile zaražene žene s kojima sam dijelio ista četiri zida. Nisam u njima tražio svoju nonu, kao što bi se to moglo naslutiti kroz vizuru šarenih novinskih editorijala. Ako bismo baš tako razlagali stvari i insistirali na tome da svaki uzrok mora imati neku posljedicu, kako me jaka očinska figura nije učinila ocem, jaka je noninska figura u meni probudila ženu. (Ne, to doista nema veze sa spolnim preferencijama i seksualnim sklonostima, ako ste to pomislili, nemojte ovo dalje čitati, potražite nešto zabavnije…)

Osobno, ne osjećam baš nikakvo poštovanje prema činjenici da je netko predsjednik Republike, akademik, dobitnik Nobelove nagrade za književnost, ili nositelj svejedno koje društvene funkcije. Samim tim, nemam poštovanja ni prema državama i njihovim simbolima. A istovremeno, lako se dam opčiniti i fascinirati bilo čijom osobnom veličinom i izuzetnošću. Nije tu riječ o racionalnom stavu, nego o onome što osjećam: recimo, moje poštovanje prema Mati Klobučaru, mladome krojaču, koji se borio i izborio s divljaštvom školske zajednice u kojoj se zatekao, nemjerljivo je veće od poštovanja prema Ivi Josipoviću, predsjedniku Hrvatske. Ali naravno, postoji mogućnost da i njega počnem poštovati kao šnajdera Matu (bio je tome blizu u vrijeme svojih bosanskih stratišnih turneja), ako on to, iz moje subjektivne perspektive, svojim djelovanjem zasluži. A postoji i, istina teoretska, mogućnost da moje poštovanje prema njemu bude veće od poštovanja prema mladome krojaču. No, njegova funkcija, sama po sebi, meni doista ne znači ništa. Ili je doživljavam kao potencijalno izvorište zla, jer s takvoga mjesta, s mjesta predsjednika, biskupa, velikog imama, generala, lame, alajčauša, kralja, cara ili glavnog tajnika Ujedinjenih naroda, čovjek ima priliku unesrećiti i ojaditi bezbroj svijeta. Ljudima na takvim funkcijama postajem zahvalan već onda kada nikoga ne ucvile, ali ih ni tada ne poštujem koliko jednoga krojača. Pretpostavljam da bi bilo drukčije kada bi sve te funkcije, počevši od one očinske, doživljavao kao izvore autoriteta. Ili kada ih ne bi pokušao osvijestiti, kao što se, na žalost, većina ljudi ne usudi ni misliti o svome odnosu prema autoritetu.

Pripovijest o identitetu vrlo je slična. Ako se stvari svedu na funkciju i formu i simbol, tada je lako, jer tada smo svi Hrvati i katolici. Oni koji to nisu, katkad su „remetilački faktor“, katkad cvieće u našem perivoju, ali su također to što jesu, jasni i do kraja definirani. Ako na stvari gledamo iz takve perspektive, tada je sve čisto i dovršeno, pa tada ni priče o identitetima ne služe ničemu, osim da ljude iritiraju svojom ekscentričnošću. Ali ako nas zanima sadržaj, ili nismo fascinirani jakom očinskom figurom, koja svoju simboličnu presliku nalazi u nacionu, nego identitete razlažemo i ne sramimo se onih njihovih sastavnica koje umrljaju čistoću slike, nego ih još i naglašavamo jer se izdvajaju svojom posebnošću, tada cijela priča biva silno složena, slojevita i zauvijek nedovršena. Tada i otac postaje velika i ozbiljna identitetska tema, i u stvarnom, i u metaforičnom smislu.

Neki ljudi se instinktivno roguše kada krenem pričati – zapravo pisati – o identitetima, a pogotovu kada raspredam o tome što je Hrvatska, tko su sve Hrvati ili što bi to bilo hrvatstvo. Brane se ljutitom gestom kako ja uopće nisam Hrvat (jer sam rođenjem, ali i na niz drugih načina, Bosanac), jer da jesam, to bi onda bilo nešto o čemu se nema potrebe ni razgovarati, nego ga se valja samo slaviti. Čupkaju mi po rodoslovnom stablu, ponešto izmisle ili isfabuliraju, a ponešto, bogme, nađu i u mojim književnim i novinarskim tekstovima. Ali krunski dokaz da ja nisam i da nikako ne mogu biti Hrvat jest u onome što o Hrvatima, Hrvatskoj i o hrvatskim sekularnim i crkvenim svetinjama pišem i govorim, i to ne samo u Hrvatskoj. Doista, često se i meni učini, da sam, recimo, Srbin koji živi u Beogradu, ili da sam, što je, eto, mome rodoslovu ponešto bliže, Nijemac koji živi u Berlinu, i da o hrvatskome društvu i o njegovim zastranjenjima pišem ovako kako pišem, možda bi mi se moglo prigovoriti da sam katkad zlonamjeran ili da sam negativno opsesioniran, ali ja niti živim u Beogradu ili u Berlinu, niti imam rezervnu društvenu zajednicu, u kojoj bih se brčkao i uživao nakon što mi dojade hrvatska natezanja. Čak i kada živi negdje drugdje, kada se zauvijek odseli i ne pada mu na um niti da se turistički vraća u svoju postojbinu, kakav je slučaj, recimo, s Witoldom Gombrowiczem, i tada on ostaje vezan utezima materinjeg jezika, porodice, oca, majke, bake ili djeda, te beskrajnim naslagama identiteta, koje ne mogu prekriti ni sve godine života u drugoj kulturi, identitetu ili jeziku. Vrijedi tako pročitati Gombrowiczev „Transatlantik“ (famozni prijevod Mladena Martića, po matrici Zdravka Malića, a u izdanju Frakture), izrazito rugalačku knjigu o Poljskoj i o poljstvu (ili bi to bilo poljaštvu?), kakvu mogu doživjeti, ali i otrpiti, samo velike nacije, ali koja je, istovremeno, i najtočnija literarna sinteza identiteta i pohvala šugavoj domovini. Tu je knjigu pisao u samoći Buenos Airesa, aktivno zazirući od svojih sunarodnika među emigrantima, i uopće se ne nadajući da će ona ikada preći ocean i stići do Poljske. Da nije bio Poljak, Gombrowicz bi, vjerujem, pisao o nečemu drugom. Pa da se i ja očešem o taj grandiozni književni hram: da nisam Hrvat, ne bi mi bilo ni na kraj pameti da išta o Hrvatima napišem; a ako bi ih upola ovako dobro poznavao, zazirao bih od njih i bježao kao da su svi Hrvati od dva brata djeca, i kao da su svi braća Šapina. Čudesno je, međutim, koliko ovakav moj odnos prema identitetu ide na živce. Katkad ne znaju kako bi ga diskvalificirali, pa se služe jeftinim i krajnje neukusnim usporedbama s ozbiljnijim i tragičnijim narodnosnim i identitetskim okolnostima, i govore o tome kao o „samomržnji“, vjerujući tako da ukoliko postoji židovska samomržnja, onda može postojati i „hrvatska samomržnja“. Kao u onom vicu kad slon i miš bratski gaze preko mosta, a miš kaže: joj, što nas dvojica tutnjimo!

Pišući o mojoj knjizi „Otac“ i ukazujući mi čast na kakvu, doista, u svome jeziku nisam navikao, Davor Butković napisao je i nešto što bi, u nekim drugim okolnostima, bilo vrlo poticajno za raspravu, a u ovim našim oskudnim, neka to ostane naša mala, gotovo intimna, razmjena tekstualnih gesta. Butković, naime, govori i o tome da se politički ne slaže s knjigom „osobito ne s tezom o kolektivnoj odgovornosti hrvatskog naroda, i o osobnoj odgovornosti svakog Hrvata za ustaštvo.“

Krenut ću od drugoga, da bi došao do prvog: ne, naravno da svaki Hrvat, onaj koji je doživio Drugi svjetski rat, kao ni onaj koji se rodio poslije rata, nije odgovoran za ustaštvo. Ali svaki je odgovoran pred ustaštvom. Naravno, govorim samo o Hrvatima koji su vrijedni građanskoga i ljudskog poštovanja. Ta jedna rječca, „pred“ umjesto „za“, je zapravo ključna. Ustaštvo je konstitutivni, istina krajnje negativni i sotonski, element našega nacionalnog identiteta, kojega ne možemo prekrižiti, ni poništiti, jer onaj tko to poništi, taj više i nije Hrvat. Ne može se Nijemcem biti po Goetheu i Fassbinderu, a ne biti, još više od toga, po Adolfu Hitleru. Ista je, pa još drastičnija- zbog odsustva svake autorefleksije- stvar i s Hrvatima. Za nju mi nikako ne možemo biti odgovorni, ali bismo pred njom morali biti odgovorni svakoga svjesnog trenutka u svome životu. Da, „Otac“, pored ostaloga, i o tome govori.

A što bi značila nacionalna autorefleksija, to barem svakodnevno viđamo. Primjerice, ovoga ljeta se povela rasprava o prirodi ustanka u Srbu. Jesu li 27. srpnja 1941. ustali komunisti ili četnici? Da smo u stanju mirno se i sabrano pogledati u ogledalo, ili da želimo znati što u cjelini znači biti Hrvat, tada bi nam najprije na um pale neke jednostavne činjenice. Recimo, ta da je do 27. srpnja 1941. u logoru smrti u Jadovnome, ali i u drugim dijelovima NDH, već bilo pobijeno više Srba, nego što je ukupno registriranih žrtava Domovinskog rata iz 1991. Pobijeni su u nepuna tri mjeseca. Je li to bio dovoljan razlog za ustanak, i je li to nama današnjima, ako smo Hrvati, dovoljno da se okanimo ideoloških diskvalifikacija ustanika. Jer što bismo, zapravo, željeli ustvrditi kada insistiramo na tome da su ustanici, ili dio njih, bili četnici? To da su ustaše bile u pravu kada su ubijali ljude u Jadovnom, što dokazuje činjenica da su u Srbu ustali baš četnici? Ili dokazujemo da su četnici bili antifašisti, pošto su u Srbu ustali protiv ustaša? Ili dokazujemo da ustaše nisu bile fašisti, jer su protiv njih ustali četnici, koji su bili fašisti? Da smo, doista, odgovorni pred ustaštvom, na dan 27. srpnja bismo, barem, šutjeli, ako ne želimo biti ustaški sljedbenici.

Ili primjer koji mi je bliži, a ne tiče se ustaša i partizana: kada je poželio da se obračuna sa mnom i javno me diskvalificira, predsjednik Udruge hrvatskih sudaca i sudac Vrhovnoga suda Đuro Sessa, napisao je ovo: „Autor članka Miljenko Jergović očito ne zna ništa doli se nabacivati fekalijama koje teku otvorenim kanalima mračnih vilajeta njegove svijesti (ovo je naravno metafora).“ Posve je irelevantno na što je taj čovjek reagirao, nebitno je i to što stilska figura koju rabi nije metafora, ali važno je što ona sadrži. Tu je „tamni vilajet“, kako se u žargonu beogradske, miloševićevske štampe s kraja osamdesetih, imenovalo Sarajevo, a u žargon ga je prvi uveo Vojislav Lubarda. Tim vilajetom prolaze otvoreni kanali, kao kroz neki Bombaj, ili kroz naše predrasude o Sarajevu, koje su neutemeljene, jer je Turska izgradila zatvorenu kanalizaciju već kada je gradila i sam grad, a bilo je to u vrijeme kada su se s Griča i Gradeca, kao i sa svih europskih srednjevjekovnih gradskih bedema, vrčine s govnima praznile po opkopima, koji su već i svojim vonjem trebali odvratiti neprijatelja od osvajačkih pohoda.

Eto, to je, dakle, sadržaj „metafore“ suca Vrhovnoga suda i predsjednika Udruge hrvatskih sudaca. Kada bi postojala odgovornost pred ustaštvom, ili kada bi – kao među drugim civiliziranim narodima svijeta – među Hrvatima postojao osjećaj kolektivne odgovornosti, ne bi tom visokom državnom činovniku na um palo takvo što, a ako ipak bi, tada on više ne bi smio izaći među kulturan svijet, niti bi mogao obavljati poslove koje obavlja. Pritom, skoro da je najmanje važno što se takvim riječima obratio meni – time si je učinio štetu, jer se doveo u opasnost da njegov čin „opjevam“ i razložim na ono od čega je u njegovoj glavi sastavljen. Jednako bi bilo i da je iste riječi uputio poljoprivredniku, besposličaru, doktoru fizike ili remetinačkome pritvoreniku. Pokušajte zamisliti suca američkoga vrhovnog suda, koji se takvom „metaforom“ ruga na račun nekog Afroamerikanca. Ili njemačkog suca, koji „metaforom“ ima što za reći njemačkome građaninu rođenom u Švicarskoj, Austriji, Rumunjskoj ili Turskoj? Mislite da bi takav mogao biti predsjednikom udruge, makar i ljubitelja buba mara i livadskog bilja? U Hrvatskoj, međutim, nema kolektivne odgovornosti pred zlom koje je 1941. naselilo hrvatske duše, i koje živi i danas, upravo zato što odgovornosti nema. Samo je o tome riječ, i samo o tome, dijelom, govori i „Otac“.

Moji čitatelji su se, vjerujem, upitali zašto sam ovu knjigu najprije objavio u Beogradu. Na ovo pitanje postoje dva odgovora. Ako je ofenzivno postavljeno, sa ciljem da se osporava moja građanska osoba, tada je odgovor potvrdan. Da, objavio sam je u Beogradu, upravo zato da biste se nad tim gadili i zgražavali. Ali taj odgovor nije istinit. Ako upitate dobronamjerno, knjigu sam objavio u Beogradu, jer tamo, kao i u Zagrebu, imam svoga izdavača, sa čijom vlasnicom i njezinim timom gajim i profesionalno i privatno povjerenje. Moglo se, međutim, dogoditi i da je objavim u Zagrebu, jer i sa zagrebačkim izdavačem, direktoricom i njezinim uredništvom, imam slične odnose. I to je sva istina.

Dok sam pisao knjigu „Otac“ znao sam da ću je objaviti u Beogradu. Priznajem, to mi je mnogo toga olakšalo. Jer kada pišem o ustaškoj obiteljskoj noti, umjesto da je se jednostavno odreknem i tako pojednostavim stvari i izbjegnem svaku književnost, lakše mi je da to najprije izađe u Beogradu. Uvijek sam imao manji problem s prijezirom nekoga tko me ne razumije, ili me ne želi razumjeti, nego s vlastitim strahom od toga da se ne priključim našemu pitomome i sveprožimajućem stadu. A možda tu ima i onoga što je dio formativnog iskustva, jer biti Hrvat, kao i biti bilo što drugo, kao i općenito biti, za mene uvijek znači biti u manjini.

Očekivao sam da „Otac“ mine tiho, kao što je i meni minuo životom. Nisam se nadao ovako prodornim reakcijama, kakve su nastupile nakon što je knjiga, i to usred ljeta, izašla. Ne, ne hinim zatajnost, bilo bi to glupo, jer oko sebe, htio – ne htio, obično dižem buku poput ježa koji se noću vrzma po vrtu, ali ovo naprosto nije takva, gromoglasna knjiga. Da je u glazbenoj formi pisana, bila bi to guslačka minijatura, s jedva čujnim folklornim motivom, koju je odsvirao Yehudi Menuhin, jedne davne zime, sedamdesetih godina, kada je gostovao u dvorani Radničkoga univerziteta Đuro Đaković, bivšem jevrejskom templu.



Podržite održavanje stranice Kolumne klikom na reklamu ispod, unapred smo zahvalni: