Europa

Imaginarni prijatelj/21        

Europa je bila tuka s istoka, misica socijalističke novogradnje iz Ukrajine, iz Rusije, ili negdje od dalje, iz stepa i tajgi onoga dalekog, mislima i saznanjima nedohvatnog svijeta. Njezina šukunbaba zvala se Ija. S njom je Zaus prevario svoju ženu Heru, preobrazivši sebe u bijeli oblačić, a nju u isto tako bijelu junicu. Ija mu je rodila sina Epafa i praoca sve ljubomore, koji je kao božanski bik Apis vladao Egiptom i imao kćerku Libiju. Ta Libija rodi sina Agenora, a Agenor, kralj feničkog grada Tira, u više brakova narodi Kadma, Europu, Kilika, Fenika i Tasa. U Ilijadi se, međutim, tvrdi drukčije: Europa je u Ilijadi kćerka Fenikova.

Prema antičkim rodoslovima, koje ne bi razmrsile ni najumnije konavoske babe, Europa bi prije bila odnekud iz Iraka. Ali ipak ostajemo pri tom da je odnekle s gornjih istoka. Nije bila velike pameti, ali je imala vrlo snažnu erotsku imaginaciju i bila je nepodnošljivo lijepa. Tako da je Zeus, stari vrag, odlučio zavesti svoju šukununuku. Tom prilikom poslao je Hermesa, šefa tajnih službi, da Agenorovo stado, tamo dolje kod Tira, potjera prema moru, gdje je, na obali, Europa brala cvijeće. Zeus se uobličio u prelijepog bijelog bika, s crnom crtom koja mu preko nosa dijeli glavu na lijevu i desnu polovinu, te se dao, onako pitom i drag, od Europe hraniti cvijećem. Ona ga je, vragolica, zakitila vjenčićem preko rogova, a zatim ga uzjahala… I tu je sve ovo i počelo. Zeus je skočio u more i zaplivao prema Zapadu. Prema antičkim izvorima plivao je skoro istim onim pravcem kojim se danas kreću izbjeglice s istoka, utapaju se u Sredozemnom moru, umiru ne dosegnuvši Europu, koja je njima simbol slobode i blagostanja…

Kada su doplivali do Krete, Zeus se pretvorio u orla. U tom je obličju obljubio Europu. Je li u tom činu bilo njezina pristanka, ili ju je naprosto silovao, e tu se mišljenja razlikuju. Ustvari, bilo je i jedno i drugo. Europa je zavela Zeusa i iskoristila u njemu i bika i orla, Zeus je brutalno silovao Europu, nedužnu i glupavu beračicu cvijeća. Oboje je, dakle, istina. Oboje je u duhu i naravi Europe.

Velike priče neprestano se obnavljaju i ponavljaju. Isus i danas vuče svoj križ na Golgotu, Sizif gura svoj kamen, nosač Samuel nosi svoj sepet uz Sepetarevac, a Europa i danas kiti svog divljeg i opasnog ljubavnika, koji će je silovati, a zatim odbaciti. Iz tog silovanja i odbacivanja, kao i iz lukavog ženskog iskorištavanja moćnika, nastaju i svakodnevno se transformiraju- Europljani. Ona je vrijedna prezira – kao sve one plastične ljepotice naših mafijaša, ubojica i kriminalaca – ali i sažaljenja – kao sve nedužne cure s istoka, koje su kao prostitutke završile na zapadu. Krivo je imati jednoznačno mišljenje o Europi. Ona uvijek dolazi s istoka. Nekad s donjeg, a nekad s gornjeg istoka, ali uvijek iz krajeva europskog prijezira i sažaljenja.

Europa je, zaneseno piše Piotr Kuncewicz, kod starih Grka nazivana i ojkumene, ekumena, od grčkog ojkos, što znači dom. Europa je oblast sveopćeg pripitomljavanja, zajednice jezika i međusobno suprotstavljenih mišljenja. Europa je dvojnost, Europa je lakomislena tuka, koja će, nošena svojim fantazijama, ponovo uzjahati bika.



Podržite održavanje stranice Kolumne klikom na reklamu ispod, unapred smo zahvalni: