Ivica Kičmanović

Imaginarni prijatelj/20         

Krajem dvadesetoga vijeka – stotinu i koju godinu nakon svoga fikcionalnog rođenja – Ivica Kičmanović se u javnome govoru počeo javljati kao vrlo učestala metafora, kao naivan, malo priglup seljačić, koji se nikada neće prilagoditi građanskim, naravno zagrebačkim naravima i običajima. Ali, naravno, kao što to često biva još od vremena onoga veličanstvenog španjolskog viteza i njegova vjernog sluge, novonastala metafora nema mnogo veze sa stvarnim likom. Ako je već i nisu stvorili oni koji roman “U registraturi” nisu čitali, onda je, metaforu, sasvim sigurno rabe oni koji se Ivice Kičmanovića ne sjećaju ili ga nikada nisu ni upoznali, nego su se, avaj i aman, o njemu obavijestili putem interneta ili onih budalastih knjiga koje bi prve valjalo zabraniti, u kojima se prepričavaju djela iz školske lektire.

Ivica Kičmanović, na početku recimo, uopće nije mlad. Pače starac je, već pomalo dementan, zaposlen u gradskoj arhivi (u registraturi), gdje svud oko njega progovaraju personalni dosjei, i buja onaj tužni život sjećanja, u kojemu sve nalazi svoj razlog, povod i smisao tek nakon što pravi život konačno istekne. Ivica Kičmanović je, dakle, arhivist. U ona vremena arhivistima postajali su, uglavnom, propali studenti. Registratura je konac svemu, živi Ivičin grob.

Iz tog groba progovara njegov život. Gesta kojom je to izvedeno mnogo više pripada epohi modernizma – roman “U registraturi” hrvatska je, obrnuta siromaška verzija Wellesova “Građanina Kanea” – nego razdoblju klasičnog realizma, u kojemu Ante Kovačić životom i djelom spada. Roman je Kovačićeva duhovna, ali i politička autobiografija.

Ivica Kičmanović došao je sa sela kao pametan i vrlo darovit mladić, u koga su njegovi zemljaci, učitelj i svećenik, polagali velike nade. Nikad on nije bio naivan, ali je bio čist. A to je važna razlika. Selo s kojeg je potekao bilo je, sredinom devetnaestog stoljeća, siromašno i relativno zaostalo, ali je, u biti, bilo – europsko. Grad u koji je došao nalazio se u posljednoj fazi raspadanja, dekadencije i one dubinske zaostalosti za Europom koju je skoro nemoguće nadoknaditi. Ivicu su tu dočekale sve one nevolje, od mentalne i materijalne korumpiranosti, malograđanske umišljenosti i opsjednutosti administrativnim formama do političke i crkvene iskvarenosti, incesta i elementarne ljudske gluposti, one koju je, nekoliko desetljeća nakon Ante Kovačića, Krleža uzdigao na tron endemične hrvatske književne teme. I onda naravno da Ivica Kičmanović u takvome gradu nije imao baš nikakve šanse da uspije. Pa i zato što se njegova ideja o životnom uspjehu potpuno razilazila s općom, gradskom idejom o uspjehu.

A onda i ta žena. Fatalna Laura. U televizijskoj seriji, dostojnoj Kovačićeva romana, sjajno ju je utjelovila Ljubica Jović, dok je Ivicu u jednoj od svojih najboljih uloga odigrao mladi Rade Šerbedžija. Laura je upropastila Ivicu Kičmanovića, isisala iz njega život, i jednu za drugom potrošila sve njegove životne prilike. Ne, nije ga uhvatila kao naivno seljače. Bila je to žena koja bi dohakala, i koja jest dohakala, i mnogo iskusnijim i ozbiljnijim muškarcima. Velika femme fatale u sebi nužno nosi element destrukcije. Kao, recimo, Alma Mahler, koja će se pojaviti na Laurinu tragu nakon što nesretni Ante Kovačić već mine ovim svijetom.

Ivica Kičmanović za ovog je čitatelja onaj lik iz hrvatske proze s kojim će se on najprije identificirati. Čovjek svih naših doba i jezika, plemeniti gubitnik.



Podržite održavanje stranice Kolumne klikom na reklamu ispod, unapred smo zahvalni: