Ježurka Ježić

Imaginarni prijatelj/23

Branko Ćopić, u ovim jezicima najznačajniji pisac za djecu, Krleža i Andrić svih naših djetinjstva, pisao je i za odrasle – neke važne, tmurne i subverzivne romane, ali i zaborava vrijednu programsku poeziju. To je još jedan ćopićevski paradoks: u odraslom svijetu i odrasloj svijesti bio je tek vješt pučki stihoklepac, dok je u dječjem svijetu bio moćan, neusporedivo velik pjesnik, koji je svojoj publici, bolje nego itko, otkrivao tajnu rime.

Najvažniji lik njegova stihovanog svijeta ostaje Ježurka Ježić. Ono što je za Krležu i njegov pjesnički dar bio Petrica Kerempuh, to je za njega bio taj jež. A prvi stihovi poeme koju je prvotno nazvao “Ježeva kuća”, e da bi zatim pristao uz popularniji deminutiv – “Po šumi, širom, bez staze, puta, Ježurka Ježić povazdan luta. Lovom se bavi obnoć i obdan, s trista kopalja naoružan” – riječi su kojima je, nakon čovjekova rođenja i prvih jezičnih saznanja, započinjala književnost. A kako je život čovjekov elipsa, gdje se početak i kraj susreću u istoj nježnosti i strahu, bit će da na njegovom završetku stoji: “Po šumi, danas, bez staze, puta, Ježurka Ježić lovi i luta. Veštak i majstor u poslu svom, radi i čuva rođeni dom.”

Ono najvažnije, što predstavlja sjećanje jezika, njegovu boju i zvuk, neprevodivo je i neprepričljivo. Tako se ni priča o Ježurki ne bi mogla prepričati, ni pretvoriti u svejedno kakav prozni oblik. Pritom, Ćopićeve stihove nije potrebno lomiti, može ih se pisati od margine do margine, kao prozni tekst, jer im je ritam tako jasan i čist da bi se u tekstu osjetio i prepoznao čak i kada u njemu ne bi bilo malih i velikih slova, tačke, zareza i stiha, nego bi se riječi nizale jedna za drugom, a oko bi i uho u njima tražilo i nalazilo melodiju, ritam i smisao.

“Ježeva kućica” započinje scenom u kojoj lisica, preko poštara zeca, šalje svoje medeno pismo, kojim ježa mami sebi na ručak. On se rado odaziva, ali “lukavo škilji, pregleda bodlje i svaku šilji: Ako bi usput došlo do boja, nek bude spremna odbrana moja.”

A kad stigne u goste, ceremonijalno pozdravi domaćicu: “Dobar dan, lijo, vrlino čista”, što dječjem čitatelju, vjerojatno, preleti pažnju, jer to je onaj jezični sloj koji u djetinjstvu bila nerazumljiv, pa ove riječi uprazno ponavljamo i meljemo kao i sve drugo što je napamet naučeno, ali odrastao čitatelj mora zastati pa se nadiviti ježu i njegovu piscu. Čuj: vrlino čista! Je li ovo stilska figura iz narodne pjesme ili zdravice? Može biti da jest. Ćopić se u svojoj poeziji rado služio folklornim matricama i figurama, i njima bi kitio svoje pjesmice i poeme – što je, uz rimu, te preciznu i jednostavnu ritmiku, proizvelo da se njegovi stihovi tako lako pamte. A, opet, može biti i da je ovo vrlino čista izmislio kao izraz najviše, i sasvim licemjerne, Ježurkine ljubaznosti prema lisici.

I nakon gozbe koja je satima potrajala, jež navaljuje da ide kući, a lija ga mami da ostane i da kod nje prenoći. Ali uzalud, ne može jež bez svoje kuće. I onda lisica pomisli: “Kad Ježić tako žudi za njom, biće to, bogme, bogati dom. Još ima, možda, od perja pod, pečene ševe krase mu svod. Ta kuća, vjeruj, obiljem sja. Poći ću, kradom, da vidim ja.” I tu, zapravo, počinje drama, koja će koštati i liju, i vuka, i medu, i divlju svinju.

Samo će on na kraju ostati, i njegova draga kuća, koja je samo njemu najljepša na svijetu. Mnogo godina kasnije Ježurka će mnogima od nas kroz glave i duše prolaziti kao izbjeglička poema. Naš dom je ispunjen tugom. A tuga je najljudskiji duhovni sadržaj. O tome danas Ježurka.



Podržite održavanje stranice Kolumne klikom na reklamu ispod, unapred smo zahvalni: