Kalimero

Imaginarni prijatelj/17

Sredinom osamdesetih se na Televiziji Sarajevo, a onda i na ostalim televizijama unutar zajedničke mreže, pojavila prva, a vjerojatno i posljednja ekonomsko propagandna poruka od početka pa do kraja izgovorena na stranom, i to na talijanskom jeziku. Muški i ženski glas izmjenjuju se u uvijek nepouzdanom sjećanju, i govore: “Everamente bianco! Certificato di qualita Miralaranza!” Bila je to reklama za Avu, licencni proizvod tuzlanske tvornice deterdženata. Mudri kopirajter – neki bosanski Alan Ford – smatrao je da će se potrošač navući na stranjski slogan, makar bio izgovoren na jeziku koji mu je nerazumljiv. Bilo je to u vrijeme plemenite žudnje za idealima zapadnog svijeta, slobodom, demokracijom i ostalom uvoznom robom.

Dvadeset godina ranije talijanska tvornica deterdženata Miralanza je u jednoj reklamnoj kampanji za sapune Ava pred oči javnosti izvela tužno i ojađeno crno pile, koje se još nije čestito ni ispililo, jer mu je na glavi ostao vrh jajeta, a već je suočeno sa svim nesrećama ovoga svijeta. Godina je bila 1962. ili 1963, isticalo je vrijeme talijanskoga neorealizma, ali je svijet još uvijek bio silno senzibiliziran na autsajerske priče. Kreativni tim snimio je niz reklamnih crtanih filmova, a svi su imali isti završetak: crno pilence bi se, okupano i umiveno Ava sapunom, pretvaralo u lijepo i čisto, a što je najvažnije i sretno – bijelo pile. (Zanimljivo kako nitko ovu e-pe-pe metaforu nije rastvorio u rasnom ključu…)

Kalimero, tako su nazvali pile, nadživio je Miralanzinu reklamnu kampanju, postao lik za sebe, pa se iz reklama preselio u život, na crtani film i u strip. To je, valjda, jedinstven slučaj u povijesti imaginarnih prijatelja i fikcionalnih junaka: netko kome je bilo suđeno da, poput vilinog konjica, živi samo jedan dan ili jednu reklamnu sezonu, postao je junak epohe, o kojemu su pripovijedane priče koje više nisu imale veze sa sapunima i deterdžentima.

Ali kako život nije televizijska reklama, pa da svaka priča ima sretan završetak, tako ni Kalimero nije bio te sreće da mu scenaristi nekom čarolijom saperu životno crnilo. Upravo suprotno, njegova će priča biti priča o nepopravljivoj muci i nevolji, o tome da postoje oni kojima je doživotno suđeno da budu i ostanu – žrtve. Crno pile među žutom piladi i nije moglo biti ništa drugo doli žrtva.

Kalimero nije jako pametan, tako da ni nevolje u koje ga dovodi scenarist nisu pretjerano domišljate ni komplicirane. Drugi bi se lako iz njih izvukao, ali Kalimero nikako. Njegovo je da lamentira nad sobom i svojom hudom sudbinom i da pri kraju svake epizode izgovori ono: “Nepravda, pa to ti je!” (ili „To je prava pravcata nepravda“). I ta je rečenica na kraju ostala ono po čemu Kalimera pamtimo.

Je li bio sretniji kao maneken sapuna i deterdženata, u svijetu u kojemu sve košta, sve se proizvodi i sve se može kupiti, pa tako i čisto bijelo perje i nakon što se već rodiš crn, ili je sretniji ovako, u svijetu u kojem vlada nepravda i u kojem on, Kalimero, i postoji samo zato da bi mu se nepravde događale. Ako bi se nešto s ovim svijetom popravilo, Kalimera bi nestalo. Kalimero bi umro.

Na jednoj polici u spomen sobi Ive Andrića u Beogradu, među njegovim knjigama, namještajem i stvarima, koje stoje onako kako su stajale i dok je veliki pisac bio živ, nalazi se i mala ukrasna figura Kalimera. Je li to nešto za muzej, pitali su se kustosi, dok su stvarali postav, ili je sitnica koju bi, ipak, trebalo skloniti s očiju Andrićeve publike? A onda su, ipak, ostavili Kalimera i katalogizirali ga kao i sve druge izloške.



Podržite održavanje stranice Kolumne klikom na reklamu ispod, unapred smo zahvalni: