Meša Selimović – ateist koji se usrdno molio

Derviš i smrt roman je pisca koji je pravi pripovjedački glas pronašao u svojim pedesetima. Iz dugog je sazrijevanja nastala knjiga koja prije pojave Orhana Pamuka čini europski književni vrhunac na danas aktualne islamske teme

Jedanaestog srpnja 1982, u Madridu, na Stadionu Santiago Bernabeu, Italija i SR Njemačka igrale su u finalu Svjetskoga nogometnog prvenstva. Bila je to jedna od onih čemerno dosadnih utakmica, koje se, poput roto romana, zaboravljaju čim sudac odsvira kraj. Čitavo prvo poluvrijeme talijanski je trener Enzo Bearzot demonstrirao catenaccio, vlastitu stratešku inovaciju, koja je nogomet učinila ružnijim od života, a Talijanima je omogućila da s teretnom ekipom postanu svjetski prvaci. Ali to će se dogoditi tek u drugome poluvremenu, kada ova naša priča već odavno bude gotova.

U svome beogradskom stanu, nijem i oduzet, ležao je ispred ekrana Meša Selimović, gledao utakmicu i upravo se – kako bi to rekla narodna pjesma – dijelio sa životom. Možda je to bila samo zgodna bizarnost, u koju će budući čitatelj upisivati značenja kakva ona nema, ali postoji neka viša točnost i istinitost u činjenici da je jedan od najvećih pisaca jugoslavenske ere, pjesnik islamskoga misticizma, umirao gledajući nogometni spektakl.

Bez oproštajnih riječi i testamentarne geste koja bi mogla biti protumačena na komemorativnom skupu u Srpskoj akademiji nauka i umetnosti, Selimović je otišao na način potpuno nepodesan da se o njemu govori na ozbiljnome mjestu i s književnih visina. A pritom je otišao u skladu sa svojim poetičkim paradoksom i paradoksom svoga života u književnosti.

Godinama nakon rata, bio je pripovjedač socijalističke svakodnevice. Proza mu je bila nenadahnuta, teška za čitanje, zatvorena kao catenaccio, i prikovana za sadašnjost. Bio je ozbiljan i neduhovit, intelektualac u vremenu koje svojom dramatikom nadrasta njegove duhovne moći. Pedesetih godina, u vremenu koje nije obilovalo nadahnućima, ni pripovjedačkom raskoši, Selimović je bio jedan od onih sivijih i nedarovitijih, kojima danas, ukoliko poput Šegedina nisu doživjeli nacionalno preporađanje, književnost imena ne pamti. Pritom, Meša je imao dvije za pripovjedača fatalne karakterne mane: bio je tašt i vrlo osjetljiv, ali istovremeno zatvoren u sebe. Od takve zatvorenosti ne može se načiniti vrijedna književnost, a pisac nema od čega stvarati književnost, ako je ne stvara od sebe.

No, što je za čitatelja njegovih ranih dijela najzagonetnije, Meša Selimović nije nalazio svoj rečenični ritam. Pisao je teško i kvrgavo, u nekom poluadministrativnom tonu, s metaforama i usporedbama koje su bile tako obične i predvidljive, da se činilo kako ih je upio iz dnevnih novina i kancelarija u velikome izdavačkom poduzeću. Prosto rečeno, sve što bi napisao, svaka njegova rečenica, bila je ružna.

To će vrstu njegova talenta kasnije učiniti posebnom među drugim jugoslavenskim književnim velikanima: dok bi se Krleži, Andriću, Danilu Kišu, Vitomilu Zupanu ili Miodragu Bulatoviću čak i u njihovim lošim i usputnim tekstovima prepoznavala ista ona rečenica kojom su pisali svoje važna i velika djela, Selimović je svoju rečenicu morao tražiti, morao je dugo osluškivati vlastiti glas, i našao bi ga samo kada je ostajao načisto s temom i kada bi i sebe samoga razotkrivao. To mu je uspjelo u romanima Derviš i smrt (1966) i Tvrđava (1970).

Roman Derviš i smrt bio je njegova muka i tuga, strašna njegova grižnja savjesti, i sazrijevao je, kao misao, punih dvadeset godina. U biti, taj roman, iz perspektive svoga pisca, i nije bio književna činjenica, niti je pisan zbog književnosti.

Krajem 1944, malo nakon oslobođenja Tuzle, grad je bio izlijepljen šapirografiranim plakatima, na kojima je pisalo da je Šefkija Selimović osuđen na smrt strijeljanjem, jer je iz magazina GUND-a (Glavne uprave narodnih dobara) uzeo krevet, ormar, stolicu i još neke sitnice. U objavi piše da je presuda takva zato što je okrivljeni iz poznate partizanske porodice. Šefkija Selimović nije bio kriv, i to su znali svi: stvari je javno posudio, jer mu se žena trebala vratiti iz koncentracijskog logora, a kuća mu je bila opljačkana.

Šefkija Selimović bio je Mešin brat, ali on bratu nije mogao pomoći. Postojao je i treći brat, Teufik Selimović Buđoni, visoki dužnosnik Ozne, koji bratu, kao pravovjeran komunist, nije želio pomoći. U toj mračnoj, grizodušnoj priči sa samoga ruba gluhog i slijepog ideološkog terora, kakvih je priča bilo širom Jugoslavije i kakve i dandanas žive u porodičnim mitologijama našega svijeta, Meša je bio zarobljen i zakovan, sve dok mu nije na um palo da učini ono što je bilo u suprotnosti s prethodnim njegovim poetičkim načelima, i transponira priču u otomanska vremena.

I najednom mu se, u kuranskome duhovnom ključu, i kroz preuzeti identitet derviša (dakle, onoga koji s Bogom komunicira bez posrednika), rastvorio njegov roman, i mogao je ispripovijedati to što mu je, ali doista, ležalo na duši. Derviš i smrt Mešina je psihoterapija, što je također netipično, jer umjetnička djela na takav način rijetko nastaju, premda čitatelji, ali i kritičari koji ne znaju kako bi drukčije izrazili svoju ganutost, često koketiraju s ovakvom vrstom tumačenja.

Meša Selimović bio je uvjereni ateist, kao i drugi veliki pisac iz kuranskoga duhovnog ključa, Salman Rushdie. Ali osim što je poznavao islam, i što je s islamom bio srođen i obiteljski i zavičajno, on je umio genijalno prepoznati revolucionarni i politički aspekt muslimanske Svete knjige i načina života koji ona propisuje.

Tako je u Kuranu našao sve ono što ga je mučilo, ideološki obilježavalo i opterećivalo mu savjest u revolucionarnoj komunističkoj ideologiji, te što je, u životu, njegovoga brata odvelo pred streljački vod, a njega samog u unutrašnju pobunu protiv revolucije. No, dok komunistička ideologija i vjera nema svoj literarni i fikcionalni predložak, svoju fantaziju, imaginaciju, rečenični ritam i estetsku cjelovitost i ljepotu, islam je, kao i judaizam, u tom pogledu raskošan, pa je najednom oslobođeni, silni Selimovićev talent, mogao u njega udjenuti priču o svome nepravedno osuđenom bratu.

Je li na kraju Derviš i smrt knjiga jednog muslimana? I jest i nije. Meša Selimović je bio ateist, ali muslimanski ateist, budući da bezkonfesionalni ateisti još uvijek ne postoje. Osim što religijski obrasci bitno određuju i kulturni identitet neke zajednice i njezinih vjerujućih i nevjerujućih ljudi, čovjek koji zaključi da Boga nema, uvijek ima na umu vrlo određen mitološki obrazac. Tako nekome zabočkom ili šibenskom ateistu Božja odsutnost sigurno ne podrazumijeva odsutnost božice Khali, Manitua ili Zusa, nego odsutnost Oca, Sina i Duha Svetoga.

Na taj način gledajući, Derviš i smrt jest knjiga jednog muslimana. Ali ono što Selimović zna o islamu, način na koji ga doživljava i osjeća, činjenicom njegova ateizma biva jednako s onim što o islamu znaju, ili što mogu znati, kako ga doživljavaju i što prema islamu osjećaju, neki suživljeni bosanski katolik ili pravoslavac. S te strane, Derviš i smrt nije knjiga jednog muslimana. Što opet ne znači da nije muslimanska knjiga…

Mehmed Selimović vrlo se jasno i nedvosmisleno, za razliku od Ive Andrića, odredio o svome nacionalnom identitetu i književnoj pripadnosti. U pismu upućenom SANU, da bi razjasnio sve moguće dvojbe i prijepore, kazao je: “Potičem iz muslimanske porodice iz Bosne, a po nacionalnoj pripadnosti sam Srbin. Pripadam srpskoj literaturi, dok književno stvaralaštvo u Bosni i Hercegovini, kome takođe pripadam, smatram samo zavičajnim književnim centrom, a ne posebnom književnošću srpskohrvatskog jezika… Nije, zato, slučajno što ovo pismo upućujem Srpskoj akademiji nauka i umetnosti, sa izričitim zahtjevom da se ono smatra punovažnim autobiografskim podatkom.”

Pitanje je, međutim, koliko su ovakve riječi plod samo njegovih uvjerenja, a koliko gorčine, ojađenosti i povrijeđenosti. Naime, Meša Selimović je, poput drugih najvažnijih bosanskih pisaca (Nikole Šopa, Ive Andrića…) utočište nalazio u Beogradu, ali on je, za razliku od njih, ispraćan uvredama i u velikoj mjeri iz Bosne i Sarajeva protjeran.

Istina, i Andrić je iz Zagreba bježao da ne umre od gladi i tuberkuloze, ili da ne završi u Vrapču, ali on se sklanjao od ravnodušnosti i indolencije kulturne sredine, od vlaškovuličanskog prezira prema Orijentalcima, a Selimović je – možda se radi o mentalitetnim razlikama između Zagreba i Sarajeva – umakao pred onom vrstom terora koji je opisivao u Dervišu i Tvrđavi i pred psovkama od kojih će neke ostati trajno upamćene. Recimo, u jednom napadu na Mešu, objavljenom u sarajevskom Svijetu, pisalo je: “Ostali smo bez Savića i Repčića, pa možemo i bez Meše Selimovića.” Srebrenko Repčić i Radomir Savić danas su već zaboravljeni nogometaši FK Sarajeva, koji su, krajem sedamdesetih, potpisali za Crvenu zvezdu. Očito da je golem bio očaj Meše Selimovića zbog takvih progoniteljskih riječi: ne sporeći da je bio Srbin iz uvjerenja, valja priznati da je bio i Srbin iz očaja.

Nakon posljednje rečenice Derviša i smrti slijedi, iz uvoda ponovljen, citat iz Kurana, a za njim nekoliko dopisanih riječi: “Svojom rukom napisao Hasan, sin Alijin: Nisam znao da je bio toliko nesrećan. Mir njegovoj namučenoj duši!” Uz izmjenu pripovjedačke perspektive, to se Hasan, jedini njegov pravi prijatelj, oprašta od derviša Ahmeda Nurudina. Time se, pomalo i u skladu s modom koja je te 1966. bila vrlo aktualna, rađa mistifikacija o pronađenom rukopisu jednoga derviša, ali koliko god se puta vraćali romanu – a ovaj ga je čitatelj prvi puta pročitao s navršenih petnaest godina, i do danas ga je čitao, premda ne uvijek i dočitao, barem dvadeset puta – svaki put će nam se učiniti da je to Meša Selimović sebi ispisivao nekrolog.

Rečenica: “Nisam znao da je bio toliko nesrećan”, pomalo zvuči kao odgovor onima koji su se, naročito u Sarajevu, bavili njegovim srpstvom. Uostalom, Srbin je bio i iz najplemenitijega razloga: bio je oženjen za Beograđanku Darku i cijelog joj je života pisao ljubavne posvete, bolećive i lijepe, kakva je i ona na romanu Derviš i smrt. Bio je nesretan, a ljudi su nasjedali na njegovu nesreću i gazili po njoj kao po kurjem oku. Ali da nije bilo tako, ne bi bilo ni toga čudesnog romana, čiju je neusporedivu veličinu možda i najzornije opisao, u jednom kavanskom razgovoru, dragi i čestiti sarajevski pisac Nenad Radanović: “Potpisao bih da imam tumor na mozgu, i da raste sa svakom rečenicom koju napišem, ali da na kraju to što sam napisao bude Derviš i smrt.”

Ali ne bi ta knjiga bila takva, niti bi se po njoj mjerila silina i dubina naših jezika, da u njoj nije upravo tog Hasana. Lagahan i vedar, vjetrogonja i razbludni sin, koji svako malo odlazi u kiridžiluk prema Dubrovniku, ogleda se za lijepim Dubrovkinjama, i živi svoj život iznad mraka, pizme i terora kojim je okružen. Zbog prijateljstva s Ahmedom Nurudinom, da ga oslobodi iz zatočeništva, ugodit će ocu i pristati da ga razbaštini. Podsjeći će si korijene lako, ako je razlog plemenit. Hasan je lik bez usporedbe u našim književnostima. Pomalo je pikaro, pomalo anđeo, ali je tako životan. Učini nam se da ga poznajemo, naravno pod drugim imenom, ali čim povjerujemo da smo u nekome prepoznali Hasana, vidimo da to nije on. Hasan je svjetlost kojom je obasjan roman.

Nakon Tvrđave, Meša Selimović je, kaže, htio pisati i roman o Hasanu, ali je odustao zbog romana “o našem savremenom životu”. Ta je knjiga, koju je nazvao Krug, ostala nedovršena, ali je i takva objavljena, opet slaba, nemušta, tvrdih i teških rečenica. Šteta što ne znamo kakav bi bio roman o “čovjeku koji neobavezno misli i živi, trudeći se da ne čini zlo, a ponekad da učini i dobro, iako ne vjeruje da će ljudi ikada biti bolji”, kako je Hasana u svojim Sjećanjima vrlo precizno opisao. Makar i da ga je ostavio nedovršenoga, kao Thomas Mann Felixa Krulla.

Sa smrću smo današnju priču započeli, neka je sa smrću i završimo: u jednoj crtici, sjećanju na bosanskoga Jevrejina, velikog pripovjedača Isaka Samokovliju, Meša piše o svom užasu rastanka s tim čovjekom. Došao je da ga posjeti u bolnici Koševo, znajući da Samokovlija boluje od uremije, i prošao je, tko zna kako, pored dežurnih liječnika i sestara, nitko ga nije pitao kome ide. Ušao je u bolesničku sobu i zatekao Samokovliju poluotvorenih očiju i otvorenih usta, zabačene glave, kako krklja. Bio je u komi, više nikoga nije mogao čuti. Isače!, pozvao ga je, kao da nije znao šta drugo da kaže.

Samokovlijino tijelo sutra je bilo izloženo u Domu kulturnih radnika, a formiran je i odbor za sahranu, sačinjen program i predviđen red kojim će se sve odvijati. “I sve bi bilo lijepo, ali se tada ustanovilo da nema nikakvog ordenja, da nema ni jednog jedinog ordena. Najbolji bosanski pripovjedač poslije Kočića, osim Andrića, nije imao čak ni orden svetog Save, makar petog stepena, pa ni orden kojeg bilo stepena, kao što ima pola Jugoslavije.”

Meša Selimović veliki je europski pisac. Zbog nečega ljudi misle da je nedostojno od takvih pisaca da očekuju priznanja i pohvale, i da ih se ne tiče što o njima misli ili govori kojekakva ljudska pljeva. Zbog nečega ljudi misle da bi takvi kao Meša, uz takvu nesumnjivu veličinu, morali lako, sretno i zadovoljno živjeti o kruhu i o vodi. Na žalost, nije tako. Zato je lik Hasana toliko živ, jer je u njemu sadržana sva piščeva ljudska čežnja da bude onaj koji je veći od kasablijskoga jada i pizme. Meša nije umio da bude veći, a teško da bi i bio pisac da je imao to umijeće.



Podržite održavanje stranice Kolumne klikom na reklamu ispod, unapred smo zahvalni: