Nezemaljski izraz njegovih ruku

skica za roman o sinu


Čabrinoviću nisu vjerovali.

Lakomislen i prevrtljiv, rođeni vjetrogonja, koji bi po vas dan tjerao šegu, ili bi se snuždio i nije progovarao, pa nisu znali što mu je. Ali ništa što mu se kaže nije moglo ostati tajnom, on bi sve izgovorio, pohvalio se i izdao prvome na koga naiđe. Nema kome Nedeljko Čabrinović nije odao da kreće u Sarajevo da ubije princa. Možda mu baš nitko nije povjerovao? Vrijeđalo ga je što ga ne uzimaju zaozbiljno, ali uzalud mu bilo. Nije se mogao promijeniti, premda se svako malo mijenjao, preuzimajući jedna a odbacujući druga uvjerenja, onako kako bi što pročitao ili kako bi s kim proveo noć u kafani. Socijalist, anarhist i vatreni srpski nacionalist, sve je to u svoje vrijeme bio Čabrinović, jer se svaka vjera plemenita vjera, osim vjere u Boga, na njega dobro primala.

Ujutro, 28. lipnja 1914, na dan kada će se nadvojvoda u otvorenom automobilu svečano provesti Sarajevom, zavjerenici su se, prema ranijem dogovoru, rasporedili  po Apelovom keju – koji će u naša vremena najduže biti Obala vojvode Stepe – jer je tuda, prema ranijoj najavi, carska povorka morala dvaput proći, a kej je uzak i pregledan, tu će ga najlakše ubiti. Rasporedili su se u tri grupe, na svakih tristotinjak metara po jedna, od Ćumurija mosta, do Latinske i Careve ćuprije.

Prvi je, ispred bašte gostionice Mostar, stajao najstariji, Muhamed Mehmedbašić. A do njega je bio najmlađi, Vaso Čubrilović. S druge strane, uz Miljacku, Čabrinović. Niže uz rijeku bili su Cvjetko Popović i Danilo Ilić. Još dalje, pokraj Latinske ćuprije, Gavrilo Princip. I na samom kraju, Trifko Grabež.

Dan ranije, Danilo Ilić podijelio im je oružje. U jednom od dva igrana filma, onom koji je režirao Fadil Hadžić, ili drugom, Veljka Bulajića, postoji scena kad Danilo u napuštenom tunelu vježba gađanje. Nakon ispaljenog metka govori: “Gdje ovaj metak udari, melema nema.” Kažu da je zaista tako bilo.

Način na koji su se rasporedili više govori o autoritetima unutar grupe, nego o  njihovoj terorističkoj strategiji. Nije tu bilo strategije. Bili su amateri i zanesenjaci. Učili su se poslu ubijajući austrijskoga nadvojvodu, tek bi u sljedećoj prilici dorasli do pravih atentatora. Ali sljedeće prilike nije bilo, ona postoji samo u literarnoj fikciji, tom posljednjem utočištu slobode svih mučenika i zatočenika.

Na najpovoljnijem mjestu, kao najsigurnija i najstaloženija figura među zavjerenicima, stajao je Muhamed Mehmedbašić. Tako je sam izabrao, i nitko se nije protivio. Mehmedbašić se, kao ni Princip, nije kolebao treba li pucati u nadvojvodu. Neka bude što biti ne može. Samo njih dvojica, Muhamed i Gavrilo, nisu imali vlastitu maštu za neprijatelja, niti su zamišljali kako će u ponedjeljak izgledati svijet, i što će oni, živi ili mrtvi, biti tom svijetu. Do Muhameda bio je Vaso Čubrilović, fanatizirani, vrlo inteligentni dječarac, najmlađi među mladobosancima.

Međutim, kada je naišla svečana povorka, i usred nje auto s nadvojvodom i vojvodkinjom, Mehmedbašić se sledio. Trebao je izvući bombu, sagnuti se, udariti osiguračem o pločnik, i baciti je. Ali nije se ni pomakao. Kasnije je, u izjavi novinaru, rekao da je iza njega stajao žandar, pa se uplašio da će ga uhvatiti za ruku kad zamahne prema autu. Je li govorio istinu?

Muhamed Mehmedbašić jedini je, nakon atentata, umakao potjeri i prešao u Crnu Goru. Prvu je noć proveo s mladim softama, koji će uskoro postati imami, svojim drugovima iz medrese, u kojoj se sedam godina školovao i primio sva svoja znanja o svijetu. Za razliku od ostalih, gimnazijalaca, radnika, sindikalista, Mehmedbašić jedini je prošao vjerske škole – svjetovne nije ni pohađao – i samo je on imao teoloških znanja. Ostali, uključujući učitelja Danila Ilića, jedva da su se znali pomoliti Bogu, i redom su bili ateisti. Možda ni Muhamed nije vjerovao, ali da su se mladobosanci nakon svega što se dogodilo htjeli preporučiti Bogu da ih sačuva od potjere i austrijskoga suda, mogli su to zaozbiljno učiniti samo na svetome jeziku Kurana Časnog, na arapskom.

S fesom koji nije skidao s glave, i s urednom propusnicom, tek je u utorak 30. lipnja otputovao iz Sarajeva, a u petak, 3. srpnja prebacio se u Crnu Goru. Priča kaže da su mu u bijegu pomogli i neki njegovi bivši kmetovi.

Nikada ga nisu uhvatili.

U ratu, Muhamed Mehmedbašić sudjeluje u srpskome povlačenju preko Albanije. Dali su mu čin potporučnika, što nije bila visoka počast, lako bi je dobio svaki dobrovoljac. U Solunskom procesu 1917, kada će vođa Crne ruke pukovnik Dragutin Dimitrijević Apis biti osuđen na smrt strijeljanjem, Mehmedbašić je dobio petnaest godina robije. Dvije godine kasnije pomilovan je, i vraća se u Sarajevo. Živio je mirno i tiho, sklanjao se od javnosti, i tako dočekao rat i Nezavisnu Državu Hrvatsku. Nisu ga uhitili u prvom valu hapšenja, jer valjda nisu znali tko je. Datum Mehmedbašićeva uhićenja nije poznat – možda bi ga se i moglo naći u sarajevskim policijskim i državnim arhivima, ukoliko nisu uništeni – ali su ga nakon nekoliko mjeseci pustili. Umro je, kako piše u biografijama, od posljedica mučenja, 29. svibnja 1943. Bilo mu je pedeset sedam godina.

Kako bi izgledala naša povijest da se Mehmedbašić nije oduzeo kada je ugledao svečanu kolonu? U te dvije, najviše tri sekunde koliko je imao na raspolaganju, Mehmedbašić je odustao od svoje uloge u povijesti. Da je drukčije postupio, da je u tih nekoliko trenutaka bio jednako čvrst kao u ostatku života, potekao bi kroz cijelo dvadeseto stoljeće dugi niz uzroka i posljedica, rušile bi se jedna za drugom domine u nizu i koloni s kojom ćemo, nakon što padne i posljednja domina, ući u Guinnessovu knjigu rekorda, drukčija bi bila povijest Bosne i Hercegovine, a drukčija bi bila i Jugoslavija, ako bi je uopće i bilo, i drukčije bi bilo ono nakon Jugoslavije, ako bi i toga bilo… Da je Muhamed Mehmedbašić bacio bombu na samovoz nadvojvode Franje Ferdinanda drukčiji bismo, možda, bili i mi koji smo se nakon toga rađali u Sarajevu. Bili bismo drukčiji, ako se u tom slučaju umjesto nas ne bi rađali neki drugi.

Čabrinović je, međutim, bacio bombu.

Nije se pokolebao, nije razmišljao, nije čekao, nego je bombu prerano bacio, i ona se otkotrljala preko podignutog automobilskog krova, pala na pločnik i eksplodirala. Nekoj ženi, Sarajki koja je sa svog prozora gledala svečanost, pukle su bubne opne. Bilo je strašno, svijet se uskomešao na sve strane, ljudi nisu znali što se događa, atentator je pokušao progutati otrov, ali mu je ampula zapela među zubima. Ili je, tvrde drugi, otrov bio dotrajao, istekao mu rok upotrebe, i umjesto da na mjestu umre, Čabrinovića su spopali mučnina i povraćanje. Mamurluk nakon atentata.

Dok ga redarstvenici pokušavaju svladavati, on već osjeća mučninu, i misli da je takva smrt. Povraća dok ga građani tuku, linčuju ga, dokazuju odanost carevini i svijetlom gospodaru, koji je, hvala proviđenju, prošao neozlijeđen, ali Nedjeljko i dalje ne osjeća ništa, osim što mučnina raste, poput govnjivih voda u crnoj jami, i dok povraća, on misli: da, sigurno je takva smrt.

Ali nije je prepoznao. Nedeljko Čabrinović poživjet će u muci i mrcvarenju terezinske samice još skoro dvije godine. Umire, konačno, od tuberkuloze 21. siječnja 1916, dan nakon dvadeset prvog rođendana. Za razliku od Gavrila koji, kažu, nikada nije naučio pristojno govoriti njemački, Čabrinović je bio talent za jezike. Upijao je njemačke riječi i naglaske, instinktivno savladavao gramatiku, i u kratkim  zapovjednim razgovorima s tamničarima naučio vrlo fino govoriti. U toj germanskoj jezičnoj raskoši bila je posljednja Nedeljkova sloboda. Gavrilo je u Terezinu patio bez knjiga. Za vrijeme istrage govorio je svojim isljednicima da bi se mnogo bolje izražavao, više bi im toga mogao reći, kada bi mu omogućili da nekoliko sati dnevno čita. Svejedno šta. Možda najbolje poeziju. Nedeljko, opet, nije bio naročit čitalac. Sve svoje riječi nosio je u glavi.

Noć pred pucanj proveo je u rodnome domu. Oproštaj je bio gorak: svađao se s ocem jer je stari u nadvojvodinu čast htio izvjesiti svečani barjak na svojoj kafani. Vaso je bio dobar krčmar, raspustan ali kućevan čovjek. Imao je devetero djece iz dva braka, i znao je, onako hercegovački lako i vedro, biti udobre s različitim ljudima i sa svakom vlašću. Nedeljka nikako nije razumio, a možda ga, zbog njegova vječnog prkosa, nije baš ni volio. Otac s tolikom djecom može sebi dozvoliti da jedno ne zavoli. Ili da mu omrzne.

Dan ranije, Nedeljko je kućnoj sluškinji Marici Talangi rekao: “Franjo Ferdinand neće biti vladar, vidjećeš! Dogodine vladaće ovdje kralj Petar!” Ona je to prenijela gospodaru Vasi, i on je pobjesio na sina. Ne bi mu bilo prvi put da ga izbacuje iz kuće, ali sad to, ipak, nije učinio. Nešto mu nije dalo. Dugo ga nije bilo kući, sve rjeđe je dolazio, odbio se od rodnoga doma, nakon što ode, možda više nikada neće doći…

Gostioničar nije htio ostati bez sina. Ili nije htio da se to dogodi baš tako. Kada bi Nedeljko došao, njemu bi laknulo. Živ je. Ali bi mu laknulo i kada bi odlazio. A odlazio je, obično, ozlojeđen, s prijetnjom da više nikada neće doći. I neka ne dođe, pomislio bi tada. A onda ga je, nekoliko dana kasnije, hvatala strepnja da se sinu nije dogodilo zlo. Potrajalo bi tako do sljedećega, uvijek iznenadnog, Nedeljkova dolaska. Radost bi, međutim, trajala kratko. Sve dok im se ne susretnu pogledi… I tako ukrug. Roditeljstvo kao prokletstvo. Mogao ga je samo ubiti. Da je svojim rukama zatukao sina, nikada ne bi požalio.

Ali ne, nije mu vjerovao kada je rekao da će ubiti princa. Ne bi bio u stanju. Nema u Nedeljku te sile. Isto je, zapravo, mislio što su mislili i drugi zavjerenici. Nije Nedeljko uravnotežen ni pouzdan, nije on za velike stvari.

Vrijeđalo ga je što tako o njemu misle. Htio im je dokazati da nisu u pravu, posramiti ih. Zato je onako lako bacio bombu, dok su svi drugi zatajili. I iz još jednog razloga: Nedeljku Čabrinoviću nije se živjelo. Bio je samoubojica, melankolik, tužan i nevoljen. Ili sa snažnim, vječnim osjećajem da ga ne vole i da je višak u toj velikoj i bogatoj porodici. Svima je trebalo nešto dokazati. A jedini dokaz koji se računao bio je – život.

Bez kolebanja je bacio bombu. Gavrilo se kolebao prije nego što je zapucao. Prvu je priliku propustio. Sledio se kada je vidio nadvojvodu i vojvotkinju, nije se mogao uživjeti u ulogu. On nije imao tih problema. Bacio je bombu lako, kao da baca ružu. Gavrilo je pucao nakon njega. Morao je imati svijest da nije prvi, nego je drugi. Znao je da se Nedeljko žrtvovao, da je bez razmišljanja hitnuo bombu. I sigurno je bio malo posramljen. Zato je onako pucao. Sigurno se sjetio kako su njemu, Nedjeljku, pred dolazak u Tuzlu oduzeli oružje koje su nosili iz Srbije. Zato što je nepouzdan. Da sebi ne učini kakvo zlo. Morao se Gavrilo toga sjetiti, i pomisliti tada kako je bio nepravedan prema drugu. Da nije bilo grižnje savjesti, ne bi Gavrilo potegnuo oružje i zapucao…

Nedeljko je te subote, 27. lipnja 1914. obavljao posljednje stvari. Kao da se  skidao pred svijetom, dok ne ostane gol i spreman da umre, i da smrću svom naraštaju nalegne na savjest. Iako je majka bila na očevoj strani u svađi oko barjaka na gostionici, poklonio joj je nožić i sat. Zatim je podijelio novac koji je zaradio nadničareći cijeloga prošlog tjedna. Babi je dao dvadeset, a sestri Jovanki pet kruna. U Jovanku je Gavrilo bio zagledan. Ta djevojka bila je voljena opričana među mladobosancima, tako da je i filmskim scenaristima zapela za oko. Ulogu joj je dala i Biljana Srbljanović u drami lijepog naslova, koja je o godišnjici atentata zaigrala u bečkome Burgtheateru pa u Beogradu. Na odlasku, Nedeljko joj je rekao da ga više nikada neće vidjeti.

Jovanka mu jedina vjeruje da će ubiti Franju Ferdinanda. Ona ga tako voli da ga neće odati roditeljima, makar bi mu to spasilo glavu. Sestrinska ljubav jača je od  smrti. U životu Nedeljka Čabrinovića nije bilo druge ljubavi osim Jovankine.

Od posljednjih nekoliko kruna koje su mu ostale kupio je na dan atentata cvijeće i poslao ga djevojci Jeli Uljarević. Što je sa njom bilo? Je li se udala, je li proživjela život u Sarajevu, noseći na duši Nedeljkov buket od olova? Ili Jele nije ni bilo u ovoj priči, nego je Vojslav Bogićević izmislio tih nekoliko riječi o njoj, da u svojoj knjizi o Sarajevskom atentatu ima nešto što nemaju drugi? Ako je živjela u Sarajevu, udala se, ako je rađala djecu, i ako su joj se u Sarajevu rađali unuci, ako je u tom gradu preživjela Drugi svjetski rat – kao što ga Mehmedbašić nije preživio – ako je dobri komšije nisu odali ustašama da je u knjigu upisana kao cura kojoj je, prvoj i posljednjoj, Nedeljko Čabrinović slao cvijeće, ako je dočekala oslobođenje 6. travnja 1945, postoji mogućnost da je Jela Uljarević lijepo poživjela u Titinoj državi, pa da, zalijevana agdom sarajevskoga bratstva&jedinstva, dočeka još jedan rat, onaj iz 1992. Početkom tog rata, Jela Uljarević imala bi devedeset. Bi li tad sa sigurnošću mogla reći na čijoj je strani sad onaj koji joj je slao cvijeće?

U nedjelju se digao rano, i bez pozdrava izašao iz kuće. S kime se trebao pozdravljati, pozdravio se sinoć. Za druge je već bilo prekasno. Za njim je pošao porodični pas. Marškao ga je da se vrati, pas bi ustuknuo, ali čim bi se Nedeljko okrenuo, već bi ga čuo kako tapka za njim. Na kraju se morao vratiti kući. Otvoriti još jednom vrata, i psa ostaviti unutra. Postoji u Bosni i u Sarajevu narodno vjerovanje da se nije dobro vraćati kada se jednom krene. To donosi nesreću. Je li bezimeni kućni pas, čiji se gen, vjerojatno, i danas seli s naraštaja na naraštaj sarajevske paščadi, Nedeljku Čabrinoviću donio nesreću, jer se zbog njega morao vraćati? U Boga nije vjerovao, kao ni Gavrilo, kao što mladobosanci općenito u Boga nisu vjerovali, ali nije bio izričit ateist kao on. Vjera je bila folklorni znak njegova srpstva, jer Nedeljko, za razliku od Gavrila, nije bio Jugoslaven nego Srbin. On nije stigao saznati što to uopće znači biti Jugoslavenom. Hrvate nije mrzio, oni su mu bili braća, i Luka Jukić mu je bio, poput Žerajića, i brat i uzor, ali Čabrinović nije savladao tu kompleksnu matematsku formulu jugoslavenstva, koja je od brata Srbina, Hrvata i Slovenca činila jedno. Osim što nije bio načitan, on nije osjećao tu mržnju koja je razdirala Sarajevo i cijelu Bosnu, a koju je Gavrilo prepoznao u vlastitom srcu, nakon čega je svjesno, protiv mržnje, odlučio biti Jugoslaven. Nedeljko je imao problema s ocem i s očevom sklonošću da vješa švapske barjake, a o Hrvatima i Slovencima nije previše mislio. Živio je kratko u Zagrebu i tamo mu je bilo dobro. Među braćom od koje se razlikovao samo po vjeri, i koja bi ga samo grlila i ljubila kada bi rekao da je Srbin, jer su i oni, ta njegova hrvatska braća, jednako stenjali pod istim bečkim zavojevačima kao i sav Nedeljkov rod. I zašto bi onda najednom bio Jugoslaven? U Boga, ponovimo, nije vjerovao. Ali je, možda, vjerovao u sarajevske praznovjerice. U to da se opasno vraćati nakon što se jednom iz kuće pošlo. A on se vraćao zbog psa. Je li ikada na to pomislio dok je robijao? Je li krivio psa za svoje stradanje, prije nego što je 23. siječnja 1916. mučeničkom smrću umro u terezinskoj ćeliji.

Krajem 1915. njegovo stanje toliko se pogoršalo da je prebačen u zatvorski odjel mjesne bolnice. Liječnici su zaključili da se bolesnik nalazi u terminalnom stanju, nakon čega je zatvorska uprava naredila da se zatočenik vrati u ćeliju, da ne bi umirao u bjelini i mekoći bolnice, na slamaricama, s pokrivačima, nego na hladnom kamenu, gol i bos, u vlažnoj i negrijanoj tamnici. Zatvorske vlasti u Terezinu su, sve do kraja rata, ili sve do Gavrilove smrti, insistirale na neljudskim uvjetima zatočenja. Presuda austrijskoga suda nije bila u skladu s današnjim penološkim standardima. Bilo je to prije razvitka svijesti o neotuđivosti ljudskih prava, koja se počela stvarati nakon 1945. i svih užasa koncentracijskih logora, genocida i Holokausta, tako da su u pojedinačne presude zavjerenicima i atentatorima upisani danas nezamislivi elementi mučenja. Ali terezinskoj zatvorskoj upravi to nije bilo dovoljno, pa su zatočenike mučili na svoju ruku. Čabrinović je umirao u okovima, mučen glađu, a okolnosti njegove smrti u svome je dnevniku opisao jedan od velikih njemačkih međuratnih pisaca Franz Werfel. Poslije Velikog rata pisao je Nedeljkovoj sestri Vukosavi, rekao joj da se susreo s njezinim pokojnim bratom, i dao svoj mali prilog utopijskoj ideji bratstva svih mučenika, izopćenika i tuđinaca.

Dnevničku bilješku o Nedeljku Werfel je prvi put objavio u berlinskim novinama Die Neue Rundschau, 2. svibnja 1923. Naslov članka bio je “Tschabrinovitsh”, a Dedijer ga je u cijelosti prenio u svom kanonskom djelu “Sarajevo 1914.”, do danas neusporedivo najvažnijom, ali i najčestitijom knjigom koja je napisana o Sarajevskom atentatu. Werfelovi dnevnici u nas nisu prevedeni, za razliku od romana “Četrdeset dana Musa Daga”, posvećenoga turskom istrebljenju Armenaca, koji je, nakon što je 1933. objavljen u Beču, munjevito preveden i objavljen kod Pavla Bihaljija u Nolitu, i bio je, desetljećima, jedna od nezaobilaznih knjiga u svim našim građanskim kućnim bibliotekama, a sve do posljednjega rata često bi ga se našlo i u one dvije sarajevske antikvarnice. Onako kako su, prema Werfelovom opisu, koji je više proizašao iz piščeve imaginacije nego što se temeljio na stvarnosti, u dim i ništa pretvoreni Armenci na brdu Musa Dag, tako će, desetak godina kasnije, nestajati europski Židovi.

Evo kako je Werfel (u Dedijerovom prijevodu) vidio Nedeljka Čabrinovića, u kratkom fragmentu, koji donosimo zbog osjećaja njemačkoga pisca prema bosanskom mučeniku, pomalo se na njega pozivajući u obrani vlastitih osjećaja:

“Dvadeset mu je godina.

         Na njegovom licu odjednom počinje da s naporom sazdaje osmeh. To ide veoma mučno, ali najzad je ipak tu. Odmah sam osetio: taj osmeh namenjen je meni, to je pokušaj da pokaže zajedničku ljudsku osobinu, kako se ja ne bih morao plašiti i stideti. Ali taj osmeh je u isti mah i pozdrav, pozdrav s onu stranu patnje, pozdrav treperave svetlosti duše koja svuda izbija iz razvaline njegovog izmrcvarenog tela i u mome tamnom čvrstom telu traži srodnu svetlost. – Za jedan tajanstveni trenutak prožima me, od srca naviše, neka moćna struja – i ja bih da se nasmešim, da osmehom premostim tu provaliju…

         Ali nisam umeo da uzvratim pozdrav tog osmeha. I bolesnikovo lice gubilo je težinu, polako se vraćajući u svoju blagu, ozbiljnu i vedru uljudnost. Ja sam u toj prostoriji izgubio svoju slobodu, sudbina ovoga čoveka koji je bio povod čudovišnog umiranja prisilila me je, strogo i nemilosrdno, da stojim pred njim protiv svoje volje i svoga ubeđenja.

         Kao dečak, često sam se bavio ovom mišlju: Možemo li zamisliti najboljeg i najgoreg, najsrećnijeg i najnesrećnijeg čoveka? Ili i najbolji (bar u svojoj svesti) ima još pred sobom neizmernost boljih, a najnesrećniji neizmernost nesrećnijih? Tako da onaj najbolji i onaj najnesrećniji tako reći još stoje u sredini?

         To lice tamo u ćeliji, ta dobrota koja više nije čak ni bolna, ta koso nagnuta uljudnost, ta ozarena slabost, potresen, znao sam – bilo je to čudesno, daleko lice onoga poslednjeg u nizu, onoga koji je istisnut iz sredine, koji stoji na krajnjoj ivici ljudskosti. Upravo onako kao na licu junaka, poznao sam u tim izgubljenim crtama lepotu i dostojanstvo ubitačne, nezamišljive usamljenosti onoga koji se nikad više ne može vratiti među ljude. (…)

         Nezemaljski izraz njegovih ruku ja ne umem da opišem.”

         Već u osam i petnaest (prema pedantnim bilješkama istražitelja) Nedeljko Čabrinović je, vedar i nasmijan, ušao u slastičarnicu na Baščaršiji. Pozdravio se sa slastičarkom. Njoj je bilo ime Erna. Tu su već bili Danilo Ilić i Trifko Grabež. Poslije je naišao i Gavrilo. On je Nedjeljku dao bombu i otrov. Onaj otrov koji će mu zapeti među zubima i izazvati mu mučninu. Papirić s otrovom preuzeo je dok je jeo kolače. Istražitelj kaže da je Nedeljko Čabrinović u jutro atentata pojeo tri šampite. U osam i petnaest, u slastičarnici Kod Vlajnića.

Poslije je šetao Apelovim kejom, pregledavao mjesto na kojemu će se sresti sa sudbinom, uživao u sunčanom jutru i veselo ćaskao s drugom s posla, tipografom Tomom Vučinovićem. (To ne treba zaboraviti: Nedeljko je bio tipograf, prsti su mu bili zamrljani olovom…) Pozvao je i ostale kolege iz štamparije u kojoj je nekada radio, da se nađu na taj svečani dan i pođu na fotografiranje, ali je došao samo on, Tomo. Dogodi se tako, naročito u Sarajevu, dogovoriš se s ljudima, svi obećaju, i onda dođe samo jedan.

Čaršijski fotograf nije radio, pa su išli sve do Cirkus placa, kod Jozefa Šraja, vještog cirkusnog fotografa, koji bi za sat vremena izrađivao slike. Šraju je rekao da se zove Mitar Mitrović, i naručio je šest fotografija.

Jednu sliku Nedeljko je poštom poslao babi.

Drugu sestri Jovanki.

Treću Nikoli Novakoviću, starom tipografu iz Državne štamparije u Beogradu, koji je slutio da Nedeljko ide ubiti princa. Povjerovao mu je, i gorko je žalio mladića. On mu je na rastanku pokušao poljubiti ruku. Onako kako je u Čabrinovićevom hercegovačkom zavičaju sin ljubio ruku ocu.

Četvrtu sliku poslao je u Trst, prijatelju kojem historija ne pamti ime. Nedeljko je neko vrijeme radio i u tom gradu.

Petu je sliku slao u Zagreb, na ime Mitra Mitrovića, adresa Ilica 16.

Što je bilo sa šestom slikom?

Ime Mitra Mitrovića ponio je jedan Krležin lik u “Zastavama”, tom grandioznom i opojnom petoknjižju u kojem je, iz prvoga lica, opjevana i sudbina Jugoslavije, i sudbine jugoslavenskih idealista. Mitar Mitrović je “od rođenja lukava glumčina i trbuhozborac”, politički i intelektualni cirkusant, opsjenar i mađioničar. Tom fantastično ispričanom epizodom Krleža se narugao Dimitriju Mitrinoviću, velikome književnom i idejnom patronu Mlade Bosne, ali ga je i književno ovjekovječio.

Je li pisac znao čiji je još duh prizvao oživivši Mitra Mitrovića? Dedijerevo “Sarajevo 1914.” otisnuto je nakon američkoga izdanja i na srpskohrvatskom godine 1966, u vrijeme kada je Krleža bio u naponu snage i vrlo znatiželjan. Ako je prethodno i propustio znati za izmišljenog čovjeka iz Ilice 16, Dedijer ga je na njega podsjetio. Tada su se, u Krležinoj imaginaciji, susreli Nedeljko Čabrinović i Mitar Mitrović iz “Zastava”. Ili se sve dogodilo ranije, u vrijeme pisanja prvoga toma “Zastava”, pa je Krleža svjesno povezao duhove svoje mladosti, svojih zabluda i svoga jugoslavenstva. Kao i Gavrilo Princip, Miroslav Krleža bio je Jugoslaven. Kao i Nedeljko Čabrinović, Krleža je bio i ono što prethodi jugoslavenstvu, bio je Hrvat. Samo on je, u našoj povijesti, do kraja bio i jedno i drugo: Jugoslaven i Hrvat. Kao u Werfelovoj dječjoj skaski: posljednji Jugoslaven i posljednji Hrvat.

Na zgradi u Ilici 16, koja je tu stajala 1914. kao što stoji i danas, spomen-ploča je Nedjeljka Čabrinovića. Nevidljiva ploča od bronce, na toj nevidljivoj hrvatskoj i jugoslavenskoj adresi, svjedoči tako da se Hrvata i Hrvatske, također, i danas tiče priča o ubojstvu princa. Jer Hrvati nisu konobari i panduri, guzate sobarice po dalmatinskim pansionima za austrijske goste slabijih platežnih moći, nego su Hrvati narod sa sjećanjem. O tome svjedoči brončana spomen-ploča, u visini očiju vrlo visokoga čovjeka, na fasadi zgrade u Ilici 16.

Na ploči su pobrojani i neki od razloga zbog kojih je mladi tipograf bacao bombu. Vjerovao je u pravedniji svijet. Htio se dokazati pred drugovima. I htio je napakostiti ocu. Na dan Sarajevskog atentata demolirana je gostionica srpskoga gazde Vase Čabrinovića. Bilo je zauvijek. Otac je izgubio sina, a krčmu više nije otvarao, niti je po njoj vješao zastave.



Podržite održavanje stranice Kolumne klikom na reklamu ispod, unapred smo zahvalni: