Pola stoljeća “Breze” ili kako je Babaja stvarao jednu mitološku priču

Suh i povijen, s naočalama na pola nosa, kamenog izraza lica, Ante Babaja sjedi u baru Hotela Dubrovnik, iza staklenog zida koji gleda na Gajevu, okružen društvom čija brojnost varira iz dana u dan i iz tjedna u tjedan, nekad ih je samo četvorica, nekad ih se i osam-devet okupi oko stola. Ali uvijek su muški, poznata lica, u pravilu starije generacije, profesori i umjetnici, lica iz nekih davnih emisija Televizije Zagreb. Početak je novoga doba, Hrvatska je pred vratima Europe.

Nešto kasnije, Babaja ide niz ulicu, prema Jelačić placu, subota je popodne, ljudi su se povukli u kuće, pusto je, prije epohe montažnih drvenih kioska, a ni jeftini kavanski interijeri još nisu izašli van na sunce, poput pijanca koji se ispovraćao po pločniku. On ide sporo ali sigurno, gotovo da i ne podiže stopala, potplatima struže niz Gajevu, mimoilazi se s Bakićevom skulpturom, koja je još uvijek vidljiva i prisutna.

Dok se u mimoilaženju pozdravljamo, on se minimalno nasmiješi. U toj jedva vidljivoj grimasi metafora je njegove poetike. Sve je tu vrlo diskretno, pomalo snebljivo, iščezavajuće, a svejedno prisutno i živo. Nekoliko godina kasnije, pred sam kraj priče, Ante Babaja će snimiti film “Dobro jutro”. Malenom kamerom japanskog turista će snimati svoju svakodnevicu u staračkom domu. Okom sigurnog pripovjedača slikama, lucidnog u svakom trenutku, on prenosi priču čovjeka koji se zatiče na rubu snaga, izdaje ga vlastito tijelo i polako prelazi u sjenu i u ništa. On je taj umorni čovjek i taj živahni pripovjedač. U svakom je trenutku i jedan i drugi. Neobičan, impresivan film, kojim se Babaja 2007. neočekivano, još jednom, pojavio kao autor, ali i kao lik u svome filmu i posljednja svoja umjetnička tema.

Ove bi godine Ante Babaja bio devedesetogodišnjak. A njegov najpoznatiji film “Breza” obilježila bi pola stoljeća od nastanka. Prvo bi, pretpostavljam, u njegovom slučaju, ipak, bilo samo privatna i porodična činjenica. Ne bi se on snašao u ulozi nacionalnog slavljenika. Gajio je gospodski prezir prema toj vrsti javnoga ugleda. Ali druga obljetnica, ona filmska, ne bi ovisila o njemu, njegovim osjećajima i sentimentima. Nakon što je jednom prikazan, film pripada kulturi u kojoj je nastao. Naravno, ukoliko ga se ta kultura nije odrekla. Pa bi onda pedeseta godišnjica “Breze”, kroz cijelu 2017. bivala obilježavana kroz javne manifestacije, novinske temate i tekstove, umjetničke reinterpretacije i nova tumačenja. Bio bi snimljen film o filmu, možda i nova “Breza”, makar kao slikovna skica, filmski ili video esej… Pedeseta godišnjica “Breze” je, uostalom, uz pedesetu godišnjicu prvoga konačnog izdanja Krležinih “Zastava” (Zora 1967.), događaj godine za neku, sve više imaginarnu, hrvatsku kulturu.

U gotovo ritualnim iskazima, koji se poput litanija ponavljaju u prigodnim anketama među filmskim autorima i kritičarima, ali i inom kulturnom čeljadi, kako među stvaraocima tako i među zainteresiranom publikom, “Breza” se spominje kao najbolji hrvatski film svih vremena – ili “najbolji ikad”, kako bi se to novoglembajevskim jezikom reklo. Prikažu ga i na televiziji, kad god bi da kulturnim sadržajem strateški popune rupu u programu, a pojedine scene iz filma, naročito ona s pjesmicom u kojoj svakom dojde smrtna vura, postale su općim mjestima popularne kulture i ušle u hrvatski jezik, u kolektivne geste i grimase, kojim se služe i oni koji nemaju pojma ni tko je bio Babaja, ni što je bila “Breza”, ni koliko je to važno za živu kulturu i njezinu tradiciju, a ni čemu uopće služi ta kultura. Samo po sebi, to manje govori o umjetničkoj vrijednosti “Breze”, a mnogo više o začuđujućoj probojnosti i komunikativnosti ovog Babajinog filma, ali “Breza” se, više nego ijedan drugi hrvatski film, ali i više nego ijedan drugi artefakt suvremene hrvatske umjetnosti, bez obzira na vrstu i žanr, upisala u govor i u jezik, preobrazila zajednicu ili njezinom narativu pridodala novu priču, novi rukavac one beskrajne pripovijesti u kojoj kao govornici ovoga jezika svakodnevno sudjelujemo. “Breza” je utjecala na načine našeg sporazumijevanja. I to je, zbilja, jedno čudo.

U tom se filmu Ante Babaja poigrao stvaranja mitske priče, stvaranja legende. Kada bi se “Breza” izvela iz vlastite umjetničke vrste i žanra, i prenijela u žanrove tradicionalne, popularne i usmene kulture, mogli bismo je lako zamisliti i predočiti kao mjesnu legendu, kao pripovijest koja nastaje iz nekoga živog doživljaja, iz lokalne nesreće i tragedije, koja nikada neće doprijeti ni do gradskih novina, ali će se u uskoj i zatvorenoj seoskoj zajednici prenositi i nadograđivati naraštajima. Građenje takve priče u visokoj umjetnosti, u književnosti ili na filmu, postupak je visokog rizika, koji rijetko uspijeva, a skoro u pravilu završava u folklornom i nacionalnom kiču, čak i kada za njih posegnu do tada ozbiljni i daroviti umjetnici. Babaja je, međutim, snimio veliki film i ispričao veliku priču, stariju od svakoga folklornog, ali i književnog predloška.

“Breza” je film o smrti i o bijedi prolaznosti – kao što je, na drukčiji način, i “Dobro jutro” film o tome – čiji je vizualni okvir autor našao u tada vrlo popularnoj i rasprostranjenoj hrvatskoj likovnoj naivi, koja se bila raširila izvan hlebinskih okvira i već pomalo zašla u maniru i dekadenciju. Međutim, Babaja je u taj okvir, u te sumorne sličice i pejzaže, postavio priču koja ne samo da se ne naslućuje iza žanr scena hrvatske naive, niti proizlazi iz inače bogate naracije toga slikarstva, nego im je u filozofskom smislu suprotstavljena. Naivistička je idila klopka koju Babaja postavlja za gledatelja, u koju se on svaki put iznova ulovi, i ne može se toliko puta vidjeti “Breza” da se čovjek na nju privikne i konačno ne doživi onaj iznenadni, nepodnošljivo emocionalni udar, ono strašno beznađe iz kojeg nema izlaza i kojem Babaja ne pruži ama baš nikakvu utjehu, na Nebu kao ni na zemlji.

Babajini likovi slabi su, u mnogo čemu odbojni ljudi. Janica jest draga, ali ona nije sva svoja. Tragično je bedasta, jedva svjesna svijeta oko sebe, svedena na svoje proste, jednoznačne osjećaje. Marko Labudan mračna je i divlja pojava, kakvih je vazda ne samo po našim selima, nego i na skrivenim i odbačenim granama naših obiteljskih stabala. U njegovom je tradicionalizmu nešto prijeteće, arhaično, svemu drugom prethodeće, nešto iz čega se rađaju i u što uviru demoni. A Joža Sveti jurodivi je iz velike ruske književnosti. On će Janicu dvaput spašavati. Prvi put kada je spašava iz šume, drugi put kada priča njezinu priču.

“Breza” je igra Bate Živojinovića i Fabijana Šovagovića, između kojih se kreće Manca Košir, tada devetnaestogodišnjakinja, nedovršena glumica, ograničenih izražajnih sredstava, koja je – zahvaljujući geniju Ante Babaje – odigrala Janicu služeći se i svojim nedostacima. Gledatelju će se poslije činiti da drukčije nije moglo i da nitko drugi osim ovo troje ljudi nije mogao odigrati priču “Breze”. I to će, vjerojatno, biti istina.

Iako je, prema općem mišljenju, tako velika i važna, “Breza” nije ostavila vidljivog traga u djelima drugih hrvatskih i jugoslavenskih autora. Izuzetak je, možda, samo mladi bosanskohercegovački autor – kojeg je Emir Kusturica vazda ispostavljao kao jednog od svojih uzora, i prema čijem je scenariju iz zaostavštine snimio svoj prvi, televizijski, film “Nevjeste dolaze”- Ivica Matić (1948.-1976.), koji je snimio “Ženu s krajolikom”, televizijski film sa Stoletom Aranđelovićem u glavnoj ulozi. U tom filmu gledamo naivnog slikara, drvosječu, kojeg progone njegovi suseljani, oni koje je slikao, likovi iz priča s njegovih slika. Srodnost s Babajinom “Brezom” nije samo u uspjeloj vizualnoj interpretaciji scena iz likovne naive, nego i u načinu na koji je ispričana priča o čovjekovoj ranjivosti i smrtnosti.

Rodom Imoćanin, bio je profesor na Akademiji za kazalište film i televiziju – preimenovanoj zatim u Akademiju dramske umjetnosti – i osnivač njezina filmskog odsjeka. Znatiželjan čovjek, sjajan dokumentarist, igrane je filmove snimao, uglavnom, po literarnim predlošcima. Za Slobodana Novaka, i s njime, snimio je “Mirise, zlato i tamjan” i “Izgubljeni zavičaj”. Posljednji igrani film, “Kamenita vrata”, dovršio je 1992. “Brezu” je, po Slavku Kolaru, snimio kad mu je bilo četrdeset.



Podržite održavanje stranice Kolumne klikom na reklamu ispod, unapred smo zahvalni: