Žena koja je dokazala da je sport manji od života

Od Ahileja, sina Pelejeva i Tetidina, sve do Novaka Đokovića i Usaina Bolta, pobjednici su dio neke velike statistike u kojoj osim pobjede ničega nema zanimljivog. Jedva da ima takvih među pobjednicima o kojima se može ispripovijedati priča. Pravo na sudbinu zavrijedili su rijetki, možda samo oni čije je junaštvo – kao u Ahilejevu slučaju – svoju krunu našlo u kakvom nesretnom slučaju i velikom konačnom porazu. Svijet pobjednika dosadan je i neinspirativan, sveden na brojeve, datume, činjenice, za razliku od svijeta gubitnika, iz kojeg se pomaljaju velike figure jedne epohe i još veće priče i autentične sudbine. Po njima se, po gubitnicima, poznaju povijest i kultura jedne zajednice.

Negdje u nekim novinama – a to bi po svoj prilici morale biti Sportske novosti – ovih dana sam čitao kako je Mirjana Lučić igrala tenis u mečevima bez sudaca. To je, valjda, neka najniža razina natjecanja, najniža liga, u kojoj nastupaju oni od kojih zacijelo neće ništa biti, pa se ni njihovi rezultati javnosti ne tiču niti toliko da bi im netko sudio. Toliko su nevažni da im se može prepustiti da igraju na međusobno povjerenje, da jedno drugome budu i suparnici i suci.

Ovaj detalj je, naravno, kao i sve drugo, prepričan iz nekog od intervjua što ih Mirjana Lučić – ili pravilnije Mirjana Lučić Baroni – povremeno daje stranim novinarima. S hrvatskima ona već devetnaest godina ne razgovara ni službeno ni neslužbeno, tako da je sve što se o njoj saznaje prijevod, prepričavanje ili – novinarskim žargonom – klamfa. Priča iz druge i treće ruke. Kada je zadnji put bila u prigodi, istina nevoljnoj i neželjenoj, da razgovara s njima, na konferenciji za novinstvo nekoga velikog svjetskog turnira, odbila je da na pitanja odgovara na hrvatskom jeziku. Naravno, u nas je to doživljeno kao čin nacionalne izdaje, ili prezira vrijednog odrođenja, ali krivo: ono što stoji između te mlade žene, tada još djevojčice, i zajednice iz koje je potekla može biti precizno i objektivno izrečeno samo na stranom jeziku. Ali i to je bilo još u vrijeme dok je mogla dospjeti u konkurenciju velikih teniskih turnira. Kada je zaigrala na onim posljednjim terenima, nakon kojih su još samo kukuruzišta, Mirjana Lučić Baroni nije više zanimala hrvatsku javnost i novinare. Tada se činilo da je priča s njom završena, da je završila tamo gdje završavaju oni koji otkažu poslušnost naciji i očevima. (A ovo dvoje je, zapravo, isto: nacija i očevi.)

U jednom od tih mečeva bez sudaca, priča Lučić Baroni, vodila je 2:1 u gemovima, ali onda je protivnica rekla da je 1:1. Pa kako nije bilo nikoga tko bi nadgledao igru, popustila je i pristala. Možda je ovo, ipak, izmislila. Ta žena je duhovita i ironična, naročito prema sebi, a u tom pretjerivanju ima nečega što je, možda, ponijela iz starih zavičaja. Nekad se za nju govorilo da je Makaranka – rođena je u Dortmundu, a u Makarskoj je išla u školu – iako je starinom Hercegovka, tamo od Ljubuškog. I možda je stvarno zbog ljepote priče izmislila to da joj je protivnica zatajila gem, a možda biti da je tako i bilo.

Nisko je, da se i nije moglo niže, u teniskom smislu pala. Nakon što je s majkom i četvero braće i sestara pobjegla iz Hrvatske, a zatim se i pod nikad razjašnjenim okolnostima razišla s menadžerom, nije više bilo novca za njezin tenis. Naravno, ne bi novca ni trebalo da je stalno pobjeđivala, da je bila zvijer kojoj nitko ne može ništa, ali cure s osamnaest-devetnaest godina nisu bile takva zvjerad ni u vrijeme Ahileja, sina Pelejeva i Tetidina. Bila je hrvatski državni projekt, a sad je, najednom, u Americi bila ništa. Žalosna priča? Pa baš i nije. Sretna i lijepa priča, jer se u slučaju Mirjane Lučić, rođene teniserke, sreća sastojala u tome da nakon polufinala Wimbledona zaigra u najnižoj teniskoj ligi. Pravo na sudbinu junak stječe i tom važnom vještinom prepoznavanja vlastite sreće.

U noći 4. srpnja 1998. mati Anđelka je sa svojih petero djece bježala iz jednoga zagrebačkog hotela. Sljedećih dana skrivali su se negdje u okolici grada i čekali politički azil. Praćeni šestoricom naoružanih zaštitara pojavili su se 23. srpnja na aerodromu Pleso i pod dramatičnim okolnostima odletjeli su u New York. Nisu imali ništa, osim dvadeset tri tisuće dolara zarađenih Mirjaninih novaca. Sljedeći put Mirjana Lučić u Hrvatskoj će se, istina nakratko, pojaviti devet godina kasnije.

O razlozima njihova bijega moglo bi se govoriti na osnovi onoga što su pisale tadašnje novine. Iako bi za priču, onu veliku, u kojoj Mirjana Lučić Baroni stječe pravo na sudbinu, bilo sasvim dovoljno citirati ono što je njezin otac, od kojega je obitelj i bježala, objavio preko svoga odvjetnika Mate Matića: “Nikad nisam koristio prekomjernu silu. Katkad sam Mirjanu znao pljusnuti, ali to je bilo za njeno dobro.” Jezik ponekad otkriva više nego što bi govornici htjeli, “prekomjerna sila” u svijest govornika stiže u vrijeme kada se, u kontekstu ratnih zločina, znalo govoriti o “prekomjernom granatiranju”. Ili se to dogodilo ranije, kada bi se, nakon što policajac, ili ranije milicioner, prebije maloljetnika, u službenim priopćenjima govorilo kako nije bilo prekomjerne primjene sile.

Samo što govornik protiv sebe nema neprijateljsku vojsku, niti civile koji se pokušavaju skriti po podrumima, nego ima šesnaestogodišnju djevojčicu, pa još vlastitu kćer. No, nikada poslije se u Hrvatskoj nije pokrenula ozbiljna rasprava u kojoj bi se moglo ustanoviti u kojem trenutku očinska sila nad djetetom postaje prekomjerna. Niti se porazgovorilo o povremenim pljuskama za njeno dobro kao obliku nezlostavljanja šesnaestogodišnjakinja. O tome se šutjelo, i šutjet će se, zato što je iza autoriteta te ruke stajala cijela zemlja. Ili, budimo vrlo precizni, onaj njezin dio koji je u teniskim pobjedama Mirjane Lučić vidio ostvarenje vlastitih simboličkih ambicija. Ona je, međutim, kao i njena majka, braća i sestre, u tim pobjedama vidjela nešto što nije vrijedno podnošenja neprekomjerne sile nad sobom, uključujući i povremene pljuske za svoje dobro. Na tome se razišla sa zajednicom iz koje je potekla, ali i sa zemljom koja je nije uzela u zaštitu. Iako, što je to Hrvatska Mirjane Lučić Baroni? Je li to zemlja onih koji stoje iza šake koja pada po njezinu licu ili je to zemlja Gorana Ivaniševića, koji je njoj i njezinima pomogao da pobjegnu? Odgovor na ovako postavljeno pitanje važnije je nama koji još uvijek živimo tu, nego njoj koja je otišla i po svoj se prilici neće vraćati.

Sport nije veći od života. Zato je, između ostaloga, doping i zabranjen. Sport baš mora biti manji od života da bi sportski rezultati išta vrijedili. I kada bi pobjeđivala na terenima bez sudaca, i kada se neki dan uspinjala do polufinala Australian Opena, kada je senzacionalno pobjeđivala Karolinu Pliškovu i kada je zatim očekivano gubila od Serene Williams, Mirjana Lučić je svakom svojom gestom pokazivala da je tenis mnogo, mnogo manji od života. I upravo zato ona je veća sportašica od tolikih nacionalnih šampionki, čije će statistike zaslijepiti naciju i uvjeriti ubogi puk kako je u sportskim pobjedama jedino naše “mi” i kako smo po svojim sportskim prvacima veći i važnijih od drugih naroda i zajednica. Zanimljivo je i poučno kako nikome nakon Australian Opena nije na um palo da prisvaja uspjeh Mirjane Lučić Baroni, tojest da ga tretira onako kako bi se tretirale pobjede bilo kojega drugog domaćeg sportaša ili sportašice. O njoj se pisalo nekako stidljivo i sa strane, skoro s grižnjom savjesti, sve dok se nije pošlo u Makarsku da se potraži njezinog prvog trenera i da se čestita “šjor Marinku”… Ali to više nije bila priča koja bi se ticala Mirjane Lučić Baroni i njezina tenisa.

Prije sedam godina udala se za Danielea Baronija, američkog Talijana, vlasnika dvaju restorana na Floridi. U savršeno neglamuroznoj priči, koja je bliža našoj svakodnevici nego životima sportskih i estradnih zvijezda, zaljubljeni je muž nevjesti financirao sudjelovanje na teniskim turnirima. Naravno da nitko nije mogao očekivati da bi od toga moglo biti neke fajde, ali ako ona voli to što radi, zar će ijedan normalan čovjek razmišljati o koristi? Ljubav je, između ostaloga, i to kad te netko podržava u nečemu što je savršeno beskorisno, ali tebe, eto, veseli. U toj se tački preokrenuo život Mirjane Lučić Baroni, pa ono što je živjela do svoje šesnaeste-sedamnaeste godine, najednom joj se događalo u izokrenutom obliku, u negativu. Ono što su jednom bile pljuske za njezino dobro, sada je ono što je tim pljuskama suprotno. I onda se, malo-pomalo, dogodi i sportsko čudo. Ali to čudo niti je smisao priče, niti je njezin cilj. Ono je došlo usput, kao posljedica ljubavi i velikoga sportskog talenta. Koji je uvijek, pa i sad, bio manje važan od života.

Neugodno je bilo čitati kako je naši novinari najednom, opet, zovu po njenom djetinjem nadimku: Mikica. Nakon te riječi kao da slijedi šamarčina. No, srećom Mirjana Lučić Baroni u svakom je pogledu daleko.



Podržite održavanje stranice Kolumne klikom na reklamu ispod, unapred smo zahvalni: