Abid

Imaginarni prijatelj/29

Das ist Walter, prvi album Zabranjenog pušenja, godina 1984, “Abid”, treća pjesma na A strani, trajanje: 3,44 min.

Tipična žanrovska scena iz televizijskog dnevnika u to vrijeme. Lutajući reporter s mikrofonom i kamermanom prilazi kanalu, jednom od onih kakvim su bile prokopane sarajevske ulice u sezonama 1982. i 1983., obraća se radniku, koji je u blatu do uza vrat, saznajemo da se zove Abid, i postavlja mu pitanja koji se tiču njegova posla.

A može biti i da se radi o slučajnom prolazniku, koji prelazi preko daske s jedne na drugu stranu kanala, koji pod nogama ugleda komšiju Abida, pa ga pita što tu dolje radi. Iako, ovo je, ipak, manje vjerojatna i uvjerljiva mogućnost, jer obraćanje “Abide, reci nam de”, koje se kao inkantacija ponavlja iz scene u scenu, ima smisla jedino ako je rečeni slučajni prolaznik, recimo, sa ženom. Ali i tada je u tim riječima višak ceremonijalnosti. Tako da je bolje da ostanemo pri tome da je priča s Abidom ispričana u dnevniku Televizije Sarajevo.

Abid je proleter iz doba pred konačno odumiranje radničke klase. Ciničan je prema vlastitom položaju i prema povijesnom zadatku koji je pred njega stavljen. A taj je da s tisućama drugih abida prokopa cijeli grad, da u svaku uličicu i sokak dođu plinske instalacije, “da bude gasa za sve/ sve u sklopu akcije/ zaštite naše okoline”.
Plinifikacija Sarajeva provedena je u sklopu priprema za Olimpijske igre, praćena samodoprinosom (“dva posto od svake plate”), koji je, naravno, kao i svaki put izglasan na referendumu (“niko od nas nije rekao ne”), uz moćnu propagandnu kampanju, provođenu u novinama i na televiziji, za vrijeme koje se naročito naglašavao ekološki aspekt ovoga grandioznog projekta.

U vrijeme dok se sve to događa, ulice su stvarno raskopane, na sve su strane kanali, grad u blatu od one ružne žute ilovače, Zabranjeno pušenje na koncertima izvodi pjesmu o Abidu. Bez ikakvog povijesnog odmaka priča se pripovijeda u trenucima kada u zbilji još nije ni dovršena. Abid postaje junak prije nego što se stigao oprati od sarajevskog blata. Likovi iz fikcije pripadaju prošlosti ili budućnosti. Sadašnjost je obično trenutak koji je u priči neuhvatljiv. Osim u ovako neobičnom, skoro jedinstvenom slučaju kakav je Abidov. On je, vrlo vjerojatno, i posljednji junak radničke klase u cjelokupnom našem imaginariju. I dobro je svjestan svog položaja (“Sarajevo, najmiliji grade/ u tebi me mnogi rade”), lišen onih ideala koji su vodili udarnike iz nekih ranijih vremena ili koji su, preciznije rečeno, vodili pripovjedače iz tih vremena.

Reporter ga s pozom zabrinutog optimiste pita “hoće li biti bolje za godinu-dvije”, na što mu Abid odgovara cinično, prigodnom parolom: “Sarajevo, najmiliji grade/ sagradićemo te do Olimpijade” (poslije će u kasnijim izvedbama, a onda i na ploči objavljenoj na proljeće poslije Olimpijskih igara, riječi “sagradićemo te” biti zamijenjene riječima “sagradismo te”).

U pet pitanja i odgovora i u jedva nekoliko stotina riječi ispričana je priča o radniku, koja bi se mogla razviti u pripovijetku ili u roman. Pripovijetka o Abidu ostala bi u 1982, u jednome mokrom i blatnjavom februarskom danu njegova kopanja. Roman o njemu povezao bi dva vremenska toka i dvije ideologije. Cinični radnik iz 1982. trideset i četiri godine kasnije vjernik je i nacionalist, uvjeren da je dolje u kanalu bio njegov narod, da je gore, po čistoj cesti, gazio drugi narod. Cinik je opet postao idealist.


Miljenko Jergović

Podržite održavanje stranice Kolumne klikom na reklamu ispod, unapred smo zahvalni: