Babaroga

Imaginarni prijatelj/35     

Ne znam tko mi je rekao da će me odvesti Babaroga. Mogao je to biti netko od rodbine i kućnih prijatelja. Sigurno je izrečeno u šali, od dragosti. U ta su se vremena od dragosti još uvijek plašila djeca. I vjerovalo se da bi čovjek čim izviri na svijet najprije trebao biti čestito isprepadan. Odraslima je bilo zabavno plašiti djecu. Zato što je dječja reakcija bila tako zabavna i ganutljiva. I zato što bi se tim plašenjem evocirale uspomene na djetinjstvo, pa bi odnekud nanovo izbijale neke davne i zaboravljene priče. One priče u koje odrasli ne vjeruju, dok se djeci od njih mrzne krv u žilama. Odrasli su na takve priče bili nostalgični, pa su zato opet i opet prepadali djecu. Od dragosti.

Noni, Nonetu, majci, ocu – dakle, mojim najbližima – nije ni na kraj pameti bilo da me plaše Babarogom. Dvoje starijih nisu me ni gledali kao dijete i nisu im bile drage takve igrarije s djecom. A nije im bliska bila ni mitologija iz kojih je Babaroga poniknula. Dvoje mlađih su me u to vrijeme rijetko viđali, pa ih je zbog toga grizla savjest i nije im padalo na pamet da me prepadaju.

Babarogu je u moj život i dušu uveo neki epizodist. Ali tko god bio, uspio me je isprepadati za duge godine. Strah koji je tada u meni sagrađen vjerojatno postoji i danas, transformiran i teško prepoznatljiv. Neki dobar psihoanalitičar, ili još bolje – neki romanopisac, mogao bi razotkriti u što se s odrastanjem transformirala Babaroga, unesena jednom davno i s dragošću.

Iako mi, vjerujem, njezina pojava nije podrobno opisana, odmah sam je u glavi imao dovršenu. Dovršio ju je munjevito moj strah. Pogrbljena baba, slična vještici, krezavih usta, s rogom koji joj izbija ukraj čela. Poštapa se kvrgavom štapinom, gleda u put pod sobom, ne podiže pogleda. A ja premirem od straha da me ne ugleda i ne odvede.

Babaroga živi u mraku i izlazi iz mraka. Po slavenskim vjerovanjima nije zla. Samo se voli igrati djetinjim strahovima. A većih strahova od djetinjih nema. Nije, međutim, zabilježeno da je nekom djetetu učinila kakvo zlo. Ali zar strah sam po sebi nije zlo? Pogotovu ako je bespredmetan, metafizički, imaginaran.

Zanimljivo je još nešto. Iako sam ubrzo shvatio da Babaroga ne postoji – u takve pojave nisam vjerovao već kao šestogodišnjak, čim sam krenuo u školu i obasjala me prosvjetiteljska misija moje prve učiteljice Nade Kostanić – nisam je se prestao plašiti. Strah od onoga što je u mraku, i što se pogrbljeno, smrdljivo i krezavo tiho, u crnim zepama, šunja po sobama u kojima su pogašena svjetla, nema veze s banalnim pitanjima postoji li nešto ili ne postoji, postoji li netko ili ne postoji. Za dijete postoji, i živo je, sve ono što postoji u njegovoj glavi. I to je važna istina o svijetu, do koje se dolazi s prvom živom sviješću o sebi. A izgubi se, eto, s odrastanjem. Mislim da su i u toj stvari u pravu djeca, a ne odrasli.

Moja današnja Babaroga tužna je i usamljena starica. Sjećam se nekih starih žena u crnini, napuštenih i svima tuđih, čije su se kćeri poudale preko mora, a sinovi otišli na Novi Zeland i nikad se nisu vratili. Bježao sam od njih, jer su izgledale kao Babaroge. Sve dok mi Nona, iznervirana, ne bi rekla: Budalo, to je baba Mare, to je baba Tere… I čim bi koja dobila ime – ili čim bi ja za to ime saznao – nestajalo bi straha. Bila je to prva čarolija imenovanja. I nježnosti u imenu.


Miljenko Jergović

Podržite održavanje stranice Kolumne klikom na reklamu ispod, unapred smo zahvalni: