Čitajte Dona DeLilla zanima li vas što se to zbilo s Amerikom

Dužnost pisca je da se suprotstavlja sustavu. Važno je da u svakoj prilici bude protiv države i državne represije, protiv vladajućih politika, korporacija, svakog sistema… Tako je, parafraziram po sjećanju, u jednom intervjuu govorio Don DeLillo, vjerojatno najameričkiji od svih američkih pisaca današnjice, a uz Paula Austera i jedini stvarni američki klasik i nastavljač one velike epske tradicije u američkoj književnosti. U prethodnoj rečenici Amerika je u pridjevu čak četiri put spomenuta, što je opet, bit će, moguće i smisleno samo u DeLillovom slučaju.

U Hrvatskoj jedva da je i prevođen. Hena com je, u neka već dosta davna doba, objavio dva njegova romana, debitantsku “Amerikanu” i “Umjetnicu tijela” (oba u prijevodu Mirjane Javornik). A u izdanju Lunaparka – kratkotrajnog i smrtno pretencioznog nakladničkog pokušaja – i u prijevodu Ljube Pauzina, objavljena je “Bijela buka”. Bilo je to 2005. Poslije toga ništa.

Srećom, u Srbiji DeLillo je sustavno prevođen. Geopoetika je objavila sedam njegovih romana, sve u briljantnim prijevodima Zorana Paunovića, profesora na beogradskoj anglistici i zasigurno najvažnijega južnoslavenskog prevoditelja američke književnosti. Geopoetika je tiskala “Podzemlje”, valja i najbolji, najmoćniji DeLillov roman, čija duga uvodna scena iz utakmice u bejzbolu, razvijena na nekoliko desetina stranica, za ovog je čitatelja jedan od impresivnijih i furioznijih proznih pasaža koje je pročitao, ali i živa slika DeLillove ukorijenjenosti i u književnu tradiciju i u mitologiju američke svakodnevice. Dok čita taj veličanstveni ulaz u priču, u čitatelju se budi želja za ispisivanjem palimpsesta po DeLillovoj matirici, a onda i za pisanjem samim. On je, kao i Paul Auster, jedan od onih jedva nekoliko pisaca čiji tekst ovoga čitatelja nagovara i navodi na pisanje. To nije vrijednosna kvalifikacija, toliki veliki pisci – pa i neki koji su čitatelju silno važniji od DeLilla i Austera – ne motiviraju ga na takvo što, nego upravo suprotno, čitajući ih nema druge potrebe nego da im se divi i da ostaje pri njihovom tekstu, ali u tom djelovanju proznoga teksta ove dvojice pisaca postoji nešto od onoga aktivizma upisanog u DeLillov iskaz prema kojem je dužnost pisca da bude protiv, a onda i neke pomalo starinske vjere u tvorački karakter književnosti. Opisujući stvari, pretvarajući živu i stvarnu Ameriku u književnu činjenicu, DeLillo i Auster iznova stvaraju svijet.

Danas bi, o tridesetom danu Trumpova predsjednikovanja, u kasnu zimu 2017, valjalo polako i u miru pročitati romane Dona DeLilla, i to obrnutim kronološkim redom, od dosad posljednjega “Nula K”, pa preko “Podzemlja” i “Bijele buke”, sve do “Americane”, jer su u tim knjigama, bolje nego igdje drugdje, objašnjeni i nabrojani razlozi zbog kojih se s Amerikom, a onda i svijetom, moralo dogoditi ono što se dogodilo.

“Bijela buka” mračna je realistička priča s minimalnim pomakom u distopiju i socijalnu fantastiku. Taj minimalni pomak roman je svojedobno (1985, kada je objavljen u Americi) i učinio tako izazovnim i privlačnim. U međuvremenu, ono što je prije trideset godina bilo distopija ili što se moglo otpisati i opisati kao grintanje jednoga političkog tradicionalista i konzervativca, u međuvremenu je postalo golom stvarnošću. Tako je glavni protagonist priče sveučilišni profesor, osnivač i šef odsjeka ili katedre za Hitlera. Istina, sam odsjek nema svoju zgradu, nego dijeli prostor s Odsjekom za američki okoliš, a ustvari za popularnu kulturu.

Hitler nije puki predmet interesa, nije odsječak povijesti, niti fragment nekoga šireg znanja. Hitler je kao fizika ili geografija, predmet studija. Čemu služi izučavanje znanosti Hitlera? Ničemu, jer znanost i nije tu da služi. I naravno, Hitler je, manje ili više, moralno neutralna znanstvena disciplina. Iako tu, naravno, nije riječ o povijesnom revizionizmu. Ne, nikako, zašto bi netko negirao, recimo, Holokaust? Ali nije tu riječ o studiju Holokausta, nego o studiju Hitlera. U svemu tome važnije je kako će se profesor postaviti u odnosu za svoj cjeloživotni akademski interes: “Rektor me upozorio na lošu stranu nečega što je nazvao mojom sklonošću da samog sebe predstavljam kao mlitavca. Snažno je naglasio potrebu da se udebljam. Želio je da ‘izrastem’ u Hitlera. (…) Ja sam lažni karakter koji slijedi vlastito ime.”

Malo kasnije, najavljuje se i mogućnost studija Elvisa. Koji bi se, manje-više, razvio i definirao kao i studij Hitlera. Možda bi dobio i svoju zasebnu zgradu usred sveučilišnog kampusa. A što će na kraju biti ljudi koji završe kao eksperti za Hitlera ili za Elvisa? Inženjeri, profesori, farmaceuti? To, naravno, nije važno. Ali zar sveučilišni svijet što ga je u “Bijeloj buci” 1985. najavio Don DeLillo danas nije postao neka vrsta međunarodnog akademskog standarda? I onda, kakve to ima veze s Trumpom? Možda nikakve. Ali svijet koji proizvodi besmislice na najvišoj razini doživjet će da preuzme netko koga nije briga za činjenice i smisao. Sredinom veljače 2017. američki je predsjednik šokirao svijet govoreći o posljedicama terorističkog napada u Švedskoj. Čovječanstvo još uvijek ima problem s time da takvog napada u stvarnosti nije bilo. U “Bijeloj buci” DeLillo govori o zajednici kojoj kriteriji stvarnosti više ne znače ništa. Zavladali su kriteriji simboličkog predstavljanja, metafore, mita.

“Potrebne su nam povremene katastrofe kao predah od neprekidnog bombardiranja informacijama.” To kaže lik u “Bijeloj buci”. Samo katastrofa još može privući pažnju javnosti. To je zato što čovjekov mozak blijedi, imaginacija mu je opustošena, matična ploča čovječanstva spaljena je suviškom besmislenih informacija, čiji je sadržaj sve drastičniji, forma sve agresivnija. A katastrofa obnavlja duhovne i fizičke kapacitete čovječanstva, katastrofom se hrane i napajaju vjerske zajednice i državni poglavari, katastrofa u ljudima stvara iluziju da su nekamo otputovali, premda se nisu pomakli iz svojih dnevnih soba. “Za većinu ljudi postoje samo dva mjesta na svijetu. Mjesto gdje žive i televizor.” U posljednjih trideset godina svijet je DeLillovu hiperbolu doživio kao realno stanje stvari, samo što je televizorski ekran nadopunjen ekranima kompjutora i pametnog telefona. Donald Trump svakodnevno zadovoljava potrebe Amerike i čovječanstva za katastrofom. U tridesetak dana njegove vladavine više se katastrofa odvilo nego u prethodna dva stoljeća američke povijesti. Većinom, istina, virtualnih, alternativnih i izmišljenih, ali to nije važno. Ako pisac ima pravo na fikciju, zašto to isto pravo ne bi imao najmoćniji vladar svijeta?

Posljednji DeLillov roman “Nula K” u Americi je objavljen 2016, iste godine kada je, u Paunovićevom prijevodu, tiskan i kod Geopoetike. Priča je opet realistična, s minimalnim pomakom u socijalnu i znanstvenu fantastiku. Negdje u centralnoj Aziji, u jednoj od onih bivših južnosovjetskih muslimanskih republika, postoji laboratorij u koji iz Amerike stižu samrtnici, da ih se uspava i zaledi na temperaturi apsolutne nule, te da tako čekaju vrijeme kada će znanost toliko napredovati da će njihova tijela moći da budu oživljena. Predio u kojem je smješten laboratorij oslobođen je svakoga povijesnog i kulturološkog sadržaja, nalazi se nakraj svijeta i nakraj civilizacijskog iskustva Zapada. Roman sporo teče prema smrti, dok se jedna za drugom nižu okolnosti propadanja poznatog svijeta. Ono što, međutim, ne propada i ne blijedi DeLillova je sugestivnost i proročki karakter njegove proze. I još je u nečemu on blizak Austeru: iako su najameričkiji, obojica su u kulturno-književnom smislu opčinjeni Europom. Kao glavni lik “Nule K”: “Želeo sam da čitam Gombroviča na poljskom. Nisam znao nijednu reč poljskog. Znao sam samo ime tog pisca i neprekidno ga ponavljao u sebi i naglas. Vitold Gombrovič. Želeo sam da ga čitam u originalu. Dopadao mi se taj izraz. Čitati u originalu. Madlen i ja za večerom, kao i obično, nekakav topli paprikaš u činijama za žitarice, četrnaest mi je ili petnaest godina i tiho ponavljam to ime, Gombrovič, Vitold Gombrovič, gledam u svesti slovo po slovo i izgovaram ga, ime pa prezime. kako da čovek ne voli to ime – sve dok majka ne podigne pogled s činije i čeličnim šapatom ne izgovori, dosta.”

Rodio se 1936. u Bronxu, kao dijete talijanskih imigranata, izbjeglica, onodobnih Sirijaca. Dok je studirao, ljeti bi radio kao čuvar parkirališta. Tako je počeo pisati. Valja čitati DeLilla da bi se shvatilo ono što se dogodilo s Amerikom, ali i da bi se shvatilo to u kojoj je mjeri ostatak svijeta Amerika.



Podržite održavanje stranice Kolumne klikom na reklamu ispod, unapred smo zahvalni: