Coco

Imaginarni prijatelj 32     


Glava ti je ko Cocin bubanj! Bila je to valjda i prva refleksija svijeta na moju osobu, čim sam prvi put samostalno prekoračio kućni prag. I poslije su mi, dok god se nisam odselio iz rodnoga grada, papagajski ponavljali istu stvar. Danas, kada od nekoga nepoznatog – a to je nešto što se, uglavnom, čuje od nepoznatih – u Zagrebu čujem da mi je glava ko Cocin bubanj, ja znam da je taj odnekud iz Bosne. I da se preko moje glave nastoji kurtalisati svoga bosanstva i postati domaći. Ne zamjeram mu. Iako konstatiram da gorih dušmana nema od onih iz rodnoga kraja.

Glava mi je ko Cocin bubanj! Govorio sam, iz neke druge perspektive, tako da ni uzrečica više nije bila ista, kad god bih se za rane mladosti grdno napio. Istina, to nije bilo često. Možda svega pet ili šest puta u životu, i to mi je bilo dovoljno da shvatim kako od mamurluka nema većeg jada. Sklonost mamurlucima je, vjerojatno, nasljedna. Tko ju je u genima ponio, taj nikada neće postati alkoholičar, jer će ga to strašno stanje odbiti od prekomjernog uživanja u rakiji (pivu, vinu, pitralonu…). I vazda mi je milije bilo da onaj drugi konstatira da mi je glava ko Cocin bubanj, nego da se zateknem u prigodi da sam to za svoju glavu govorim.

Ali tko je, zapravo, bio taj Coco? Ovo pitanje će si postaviti onaj tko je sklon da rastavlja jezične i govorne fraze, poslovice, uzrečice i složenice, i da zaviruje što je u njima. Odgovor će u stvarnosti i u činjenicama rijetko naći, ali zato postoji imaginacija. O onom do čega se ne može doprijeti, što se pretvorilo u golu frazu, u logično ili nelogično nizanje riječi ili glasova, trebala bi se ispričati priča. Pa tako i o Coci.

Međutim, Vehid Gunić, stari sarajevski televizijski voditelj, reporter i novinar u knjizi “Bosanske izreke, strpljen-spašen” tvrdi da je Coco ustvari Husein Coco, telal i dobošar iz Banje Luke. Bilo je to u devetnaestom stoljeću, kada su se sve važne vijesti po Bosni još uvijek telalile preko ovlaštenih telala, koji bi se zaputili s kraja na kraj čaršije, pa bi bubnjajući u doboš – nalik onom koji nosi Grassov Oskar Matzerath – objavljivali svijetu ono što bi mu trebalo biti važno. Telali su bili prvi glasnogovornici našega svijeta. Zanimanje im nije bilo pretjerano cijenjeno. Valjda zato što su i u ono vrijeme raznosili uglavnom loše vijesti.

E, pa rečeni Husein Coco je, po Guniću, nesretnik imao neki samo malo veći bubanj. A u našim čaršijama i među našim klajnburgerskim svijetom, bio on zapadnih ili istočnih korijena i manira, fatalno je po čovjeka kad mu je nešto samo malo veće ili samo malo manje, ako mu je šarenije, ćoškastije ili je druge boje. Nego sve mora biti osrednje, onako i onoliko kako je i koliko je kao u drugoga svijeta. Svejedno je li riječ o bubnju ili o glavi.

Može biti da je Vehid Gunić u pravu, a može biti i da nije. Trebalo bi, naime, sa sigurnošću znati je li doboš u Huseina Coce stvarno bio veći ili su ga nabijedili da mu je veći. Ako je ovo drugo u pitanju, tada se radi o fikciji u koju je nesretni Coco samo umetnut, o pripovijesti u kojoj se našao vjerojatno i zato što mu je prezime bilo dobro za opću zajebanciju.

Ni danas mi nije mrsko čuti što se ima za reći o mojoj glavi. Tad njome mine uvijek drukčija kratka priča o tajanstvenom Coci. Da sam te priče pamtio ili zapisivao bila bi to zanimljiva knjiga.


Miljenko Jergović

Podržite održavanje stranice Kolumne klikom na reklamu ispod, unapred smo zahvalni: