Danas sam sretna

Znam da sam u šezdeset i osmoj i da nisam Rockefeller koji je šest puta promijenio srce i dva puta bubreg i doživio sto i treću. Preda mnom nije još tridesetak godina, vjerojatno nije ni deset, ne brinem o tome. Da me netko pita, nitko mene ništa ne pita, da li bih danas željela imati trideset, rekla bih NE. Da imam trideset žderala bih se što nemam pravog muškarca pored sebe. Pravi muškarac danas je onaj, tako kaže tridesetogodišnja kći moje prijateljice Ane, kome se diže i onaj tko ti može platiti kavu. “Takvih nema”, Nika je u to sigurna.

Kad sam ja bila u tridesetoj takvih je bilo. Da, pojela bih se zbog celulita, malih sisa, bila bih bez posla i očajna što ne mogu platiti silikonske sise, ugradnju umjetnih noktiju, depilaciju i redovito lijepiti umjetne trepavice. Na portalima bih pratila priče iz života cura koje žive i rade u Irskoj i Njemačkoj. Jadnice.

Ne želim imati ni četrdeset i pet. Kći bi mi se droksala svime čega bi se mogla dočepati, ja bih joj očajna objašnjavala da je dobro što sam ostavila njenog oca i da me baš usrećuje biti samohrana majka sedamnaestogodišnje lujke i desetogodišnjeg budućeg dilera. Na poslu bih gledala kako me preskaču cure dvadeset godina mlađe od mene samo zato jer su dvadeset godina mlađe od mene. Jebalo bi se šefu to što ja imam i znanje i iskustvo kad se njemu jebe. Sa onim curama. Razdražljive kante u četrdeset i petoj ne pale ni one u pedeset i petoj jer im je doktor rekao da upalu prostate liječe one u trideset i petoj.

Ne želim imati ni pedeset i pet i gledati kako mi muž svakih pola sata ulazi u kupatilo, glumi da ima proljev, a zapravo svojoj dragoj šalje poruke. Kao da to mene uzbuđuje, kao da se ja bojim da će me ostaviti, kao da ne bih bila presretna da me ostavi, uostalom živimo u m o j o j kući. Nema diobe bračne tečevine, nema tečevine, osim dvoje djece koja te zovu samo kad im treba lova, a stalno im treba lova.

SRETNA SAM U SVOJIM GODINAMA! Spoznala sam da sam smrtna. Uživam u svakom danu. Ne ljutim se na svoju djecu, ništa im ne zamjeram, ne miješam se u njihove živote, ne dijelim im savjete, ne smeta me što me ne zovu ni na ručak, ni na kavu, činim sve da se ne bih previše uznemirila. I jučer sam ostala hladna. Prijateljica i ja sjele smo na terasu riječkog kafića koji se zove, čini mi se, “Pomeri” ili tako nešto. Ona je naručila “cijeđenu naranču”, a ja sam, mrtva hladna, kako je lijepo biti star i opušten, pogledala konobaricu u oči i naručila “ništa”.

Kika je dobila “cijeđenu naranču”. Tko je tu naranču cijedio pojma nemam. U čaši je bilo nešto narančasto pomiješano sa vodom, u rijetkoj tekućini plivale su četiri kocke leda. Dvadeset kuna. Da sam mlađa, da u meni plamti žar, upitala bih konobaricu kako je moguće da malo zamućene vode toliko košta. U mojim godinama čovjek na stvari drugačije gleda. Dan je bio sunčan, ništa, baš ništa me nije boljelo, na tržnici sam kupila pola kilograma povrća koje sam danas ispekla u pećnici i prelila maslinovim uljem, krasan ručak. Jela sam polako, a onda istukla bademe, dobila sam ih iz Benkovca, netučeni, 20 kuna kilogram, šest komada dnevno je dovoljno da čovjeku produži život za šest godina.

Jutros sam pred školom srela unuka Krešu. Rekao mi je:”Nona, danas je dan voda, smijem spavati kod tebe?” Odbila sam ga jer volim u krevetu spavati sama.

Znam, jasno mi je da preda mnom nije ni život ni karijera ali jest još nekoliko sati ili ovaj dan, možda pet godina? Baš me briga. Svijet će nestati u plamenu ili ledu, bit će u Hrvatskoj ili rata ili mira, gladi sigurno, nesretnih sigurno, upravo žvačem Lindt Swiss Classic, sto grama, gledam kako mačka ispod oka mjerka kosa, možda će ovo biti posljednji dan u njegovom životu, a možda i u mom. Pa ipak, ja sam sretna.

Zašto? Ubijte me, pojma nemam.


Vedrana Rudan

Podržite održavanje stranice Kolumne klikom na reklamu ispod, unapred smo zahvalni: