Djevojka s bisernom naušnicom

Imaginarni prijatelj/28

Nije upamćeno koga predstavlja portret “Djevojke s bisernom naušnicom” nizozemskoga slikara Johannesa Vermeera. Slika nastala 1665. godine jedno je od najčešće reproduciranih slikarskih djela dvadesetog stoljeća. Tracy Chevalier je 1999. napisala roman s fikcionalnom poviješću slike. Četiri godine kasnije Peter Webber režirao je istoimeni film, sa Scarlett Johannson u naslovnoj ulozi. Slikara je igrao Colin Firth. Naravno, bila je riječ o ljubavnoj priči, temeljenoj isključivo na imaginaciji Tracy Chevalier.

Početkom šezdesetih moj ujak kupio je staru ribarsku jednokatnicu u Gornjoj Vali, u Drveniku kod Makarske. Nekoliko godina kasnije liječnici su njegovom ocu, a mom djedu, savjetovali da zime ne provodi u Sarajevu, nego da prije početka studenog, kada grad pritisnu magla i smog, bježi negdje na jug. More će pomoći njegovom astmi.

Tako su Nono i Nona zimu 1965. na 1966. provodili u ujakovoj vikendici. Ja sam se rodio krajem svibnja. U prosincu su me njih dvoje odnijeli sa sobom u Drvenik. Otac i majka su se već bili razišli. Majka je htjela nastaviti započete studije. Ili me je iz nekih drugih razloga tako lako pustila da odem s njima. Ti razlozi nisu se ticali drugih muškaraca.

U maloj sobi na katu spavali smo Nona i ja. U drugoj je sobi spavao Nono. Bili su to oni starinski kreveti, jedan uz desni, drugi uz lijevi zid, gledano od vrata. Ja sam spavao uz desni zid. Iznad moje je glave visila “Djevojka s bisernom naušnicom”, pod staklom, u jednostavnom drvenom okviru, formata malo veće razglednice.

Stajao sam na svom krevetu, nestabilan na nogama, zemlja se ljulja pod dječjim nogama, i prstom upirao u sliku – Mama!

Imao sam dvije godine, ali se ovoga dobro sjećam. Ili se, možda, ne sjećam toga kako sam prvi put ujutro stajao na krevetu i pokazivao mamu, nego se pamtim kako je to bilo drugi, treći, četvrti put. Te zime, 1968. na 1969, bio sam opsjednut Vermeerovom slikom. A vjerojatno me je dodatno inspirirala i reakcija okoline.

Za Nonu i Noneta to nije bila moja mama, njihova kćer. I meni je to, naravno, bilo neshvatljivo. Kako ne vide? I kako se ono što oni vide može razlikovati od onoga što ja vidim? Proći će godine i godine prije nego što shvatim da postoje razlike u viđenju i da svijet ispred mojih očiju možda i nije onakav kakvim se meni prikazuje. Ili nije onakav kakav se prikazuje drugima.

Djevojka s bisernom naušnicom nije sličila mojoj mami. Kada sam imao dvije-tri godine, nije postojao koncept nalikovanja. Tada ništa ničemu nije bilo slično, nego je nešto bilo to ili nije bilo to. Između mame na fotografijama kojih je bilo po drveničkoj kući i mame na Vermeerovoj slici nije bilo razlike. Nisam shvaćao kako oni to ne vide.

Ne znam što se poslije dogodilo, ni kada je Djevojka s bisernom naušnicom prestala biti mama. Ali mislim da se to nije dogodilo zato što mi se izoštrila percepcija, nego, upravo suprotno, zato što sam naučio da to naprosto nije moja mama. Učenje je poništilo percepciju. Žalim zbog toga. Volio bih da još jednom mogu vidjeti tu sliku onakvom kakva ona jest. Danas kada je majka već godinama mrtva.

Tada sam, upirući prstom, osjećao čistu ljubav. Prema onoj na slici. I tu sam istu ljubav osjećao od nje. Tako vjernik gleda u ikonu, u raspelo, u kipić Blažene Djevice. Prema živoj majci nikada nisam osjetio ono što sam s dvije godine osjećao prema slici. Niti je majka prema meni osjećala ljubav kakvu je osjećala slika.


Miljenko Jergović

Podržite održavanje stranice Kolumne klikom na reklamu ispod, unapred smo zahvalni: