Dvije Alise gospodina Raubera

Priča

Gospodin Filip Rauber svakoga jutra malo poslije šest šeta psa. U to je vrijeme grad pust, u parku nema nikoga, osim pokojeg pijanca zaostalog od sinoć koji spava ispod klupe. Promakne i radnica iz prve smjene u tvornici čarapa, ali nju ne vrijedi računati. Pognute glave podvezane maramom, ona žuri i nikoga ne vidi. Najmanje vidi sjedobradog muškarca, pomalo nalik na Sigmunda Freuda, i njegova psa dalmatinera, zapravo dalmatinerku, koja se rastrči po parku, hrabro zapiša svako drvo i nabrzinu ponjuši onoga pijanca, a onda bježi dalje. Iako njih dvije često prođu na metar ili dva jedna pokraj druge, barem pet puta tjedno, nikada se nisu vidjele. Kuja ženu nije onjušila, niti je nju žena pogledala. One se u životu neće sresti.

Pas gospodina Raubera zove se Alisa. To ime nadjenula mu je njegova kći, koja se također zove Alisa. Prije nego što je otišla u Ameriku, iz koje bi se trebala vratiti za najviše četiri godine, jer zetov mandat u Ujedinjenim narodima ne može duže trajati, poklonila mu je tog psa. Dalmatinerka je imala osam mjeseci i pripadala je histeričnoj ženi norveškoga ambasadora, koja je nije htjela ponijeti sa sobom u Oslo. Alisa se smilovala uplašenoj životinji na oproštajnom primanju u ambasadi. Dok su se ljudi u svečanim toaletama kuckali čašama za pjenušac i malenim srebrnim viličicama, ne većim od čačkalice, nabadali komadiće lososa i nekoga smrdljivog sira, ona je na svaki šušanj skakala ustranu, ali bez prevelikog entuzijazma, tužno i umorno, kao da se već navikla da joj kroz dom vodi prometna autocesta. Gospođa ambasadorka bila je oduševljena kada je Alisa poželjela posvojiti psa. Ali kada je upitala kako se dalmatinerka zove, debeljuškasta rumenoputa Nordijka pogledala ju je ne krijući čuđenje: “Nikako se ne zove. Zašto bi pas imao ime, kad ga drugi psi po njemu neće zvati?” Svi u društvu su se nasmijali toj dobroj šali, a Alisa je odlučila da se pas zove Alisa.

Gospodin Rauber začuđeno ju je gledao: “Kako sad, Alisa?” Ona ga je uhvatila za ruke, poput razmažene jedinice iz američkih crno-bijelih komedija, i progovorila plačljivim glasom: “Ali tata, molim te, moraš mi to učiniti!” On je kimnuo i pokušao izvući šake iz njenoga čvrstog stiska, ali je ostao zarobljen, Alisa je bila jača. “Tata, moraš mi obećati da je nećeš drukčije zvati. Moglo bi se nešto strašno dogoditi ako joj promijeniš ime.” Gospodin Rauber bio je bolesno praznovjeran čovjek, a ona je to koristila.

“Alisa, idemo van!”, govorio bi joj, a Alisa bi iskočila iz svijetlozelene plišane fotelje u kojoj je nekada sjedila gospođa Rauber. Tu fotelju već bi izbacio iz kuće da ga ne podsjeća na pokojnicu, koja je jednoga popodneva, nakon ručka, samo utonula u nju i nestala kao proljetni snjegović, ali to više nije mogao učiniti zbog kuje. Sad je to praktično njezina fotelja i bilo bi jako ružno da je izbaci iz kuće. “Alisa, majka mu stara, čekaj malo da otključam vrata”, ljutio se na nju dok je po džepovima tražio ključeve i mobilni telefon. Tamo u Americi sada je ponoć, završavaju se posljednje kino predstave, prijemi i partiji, pa bi Alisa mogla nazvati. Zabrinut će se ako joj se odmah ne javi. Ali kako je po njezinom osjećaju za svakojutarnje ceremonijale predugo tražio telefon, Alisa je dvaput zalajala. “Šuti, budalo”, povikao je, “probudit ćeš sve susjede”.

U početku mu je bilo čudno psa i kćer zvati istim imenom. Možda mu je to i smetalo, ali gospodin Filip Rauber takav je čovjek da nikada ne bi priznao da mu nešto smeta. Pametan se uvijek prilagodi, samo glupanima nešto uvijek smeta. Kasnije se navikao na dvije Alise pa kad bi izgovorio ime u jednom sitnom djeliću vremena nije znao na koju Alisu misli. Kuja je bila vesela, lakomislena i malo bedasta, kao one štrkljaste manekenke što ih je slušao kako na televiziji govore o svojim bogatim ćelavim mladićima. Ostao joj je strah iz prethodnoga života, pred cilikom stakla podvlačila se pod krevet i nije ju se moglo ni metlom istjerati van, skakala je ustranu pred depiliranim ženskim nogama u visokim potpeticama ili crnim muškim nogavicama. Druga Alisa uopće nije bila bedasta, lomila je muške kao špagete koje će ubaciti u vrelu vodu, bila je sva ledena i fatalna i nije imala baš nikakvoga straha. Ali svaki put kada bi zovnuo Alisu, svejedno koju, nešto od pasjih osobina prešlo bi na ženu i obratno. “Alisa, ne budi zla!”, prošištao je, dok su silazili niz zamračeno stubište, a ona bi prilazila svakim vratima i udarala repom po njima. “Jednom će se pojaviti doktor Vilić u pidžami, i onda smo stradali i ti i ja.” Kuja mu se smiješila, a gospodinu Rauberu učinilo se da to radi nekako s visine, kao Alisa kada se smiješi malenim, rumenim i debeljuškastim ambasadorima zemalja koje imaju atomsku bombu.

Nekada davno gospodin Rauber radio je u Vinči, na projektu atomske bombe. Ali o tome nikada ne govori, bilo pa prošlo, druga su to vremena, drugim smo se stvarima nadali, pa kad vidimo sebe na starim fotografijama, visoko uzdignutih brada, pune samopouzdanja, učini nam se da je to netko drugi. Alisa se rodila u Beogradu, jer je on radio u Vinči. Jednom je tako putovao vlakom iz Zagreba, vraćao se sa sprovoda tete Rozike Levenfeld, očeve polusestre, a na kolodvoru nije radio nijedan kiosk, u sva tri bila je inventura pa nije mogao kupiti novine. S njim su u kupeu sjedile neka mlađa gospođa i njezina dvanaestogodišnja kći. Djevojčica je čitala knjigu “Alisa u zemlji čudesa”. Kada su u Novskoj trebale izaći, gospodin Rauber se ohrabrio najviše u svome životu pa je ponudio klinki da za onu crvenu novčanicu od stotinu dinara otkupi njezinu Alisu. „Nemam što čitati!“, bio se snuždio. Mala je odbila novac i koketno mu poklonila knjigu. “Ionako sam ja to već uveliko prerasla”, rekla je važno. Na beogradskoj željezničkoj stanici čekala ga je žena. “Imat ćemo dijete”, rekla mu je uplašeno. “Mora biti curica i mora se zvati Alisa”, odgovorio je.

“Alisa, stoj!”, strogo je naredio. “Alisa, pođi!”, rekao je malo blaže, i ona je krenula preko ceste pa u park. Žurila je jer joj se piškilo, ili zato što drukčije i ne zna nego da žuri, tako da se umalo nije sudarila s radnicom, koja je na glavi imala šarenu maramu. Imala je ona  nekoliko marama, a mijenjala ih je, Rauberu se činilo, u prosjeku svakih petnaest dana. Žena je zastala, zastala je i kuja, ali se opet nisu ni pogledale. Alisa je šmugnula iza njezinih leđa, na travnjak mokar od jutarnje rose, raširila je noge i kratko piškila. Nekoliko koraka dalje ponovo je zastala, kralježnica joj se iskrivila kao napeti luk, okrenula je glavu i pogledom tražila njegovo lice i pogled, a kako se on nije zaustavljao, njezine oči i glava pomicali su se kao da prati isplovljavanje prekooceanskog broda iz njujorške luke. Alisa kaka, rekli bi oni koji ne znaju. Neka teža i ozbiljnija riječ tu treba doći. Dok to čini, ona ga prati svojim najšarmantnijim melankoličnim pogledom. Gospodin Filip Rauber na bjelini Alisinog krzna jasno razaznaje njezine tamne trepavice. “Ona me svaki puta pokušava šarmirati!”, hvalio se svome kartaškom društvu, a oni su se tome smijali kao nekoj lakoj i bezazlenoj nedjeljnoj šali. Uopće se nije šalio. Evo, i sad ga pogledom prati, dok hoda šljunčanom stazicom, a njemu se srsi spuštaju niz leđa, kao da je balavac ili je već pošandrcao od starosti. Ne želi je pogledati, jer ako to učini nestat će čarolije, nego u mrtvom uglu svoga desnog oka vidi Alisu mutnu i lijepu. Zatim se mahinalno hvata za telefon u džepu, ako zavibrira jer ga Alisa zove, da ju čuje i da joj se odmah javi.


Miljenko Jergović

Podržite održavanje stranice Kolumne klikom na reklamu ispod, unapred smo zahvalni: