Istina o Zlatnom ratu

Zbunjeni mladi turisti s rancima na leđima, što će uplatiti razgledanje znamenitosti Zlatnog rata, ovog bi ljeta umjesto na katamaranu za Bol mogli završiti potrpani u otvorene samohotke sa sloganom ‘Split Fightseeing Tour’ ili tako nekako, na turi ratnim putevima 72. bojne Vojne policije, 9. bojne Rafael vitez Boban ili neke treće slavne gradske postrojbe

     Ah, vi vjerojatno mislite na Zlatni rat u Bolu na otoku Braču, glasovitu djevičanski čistu plažu čiji završetak mijenja oblik ovisno o vjetru. Zlatni rat o kojemu pak ja govorim vodio se između 1991. i 1995. godine, a ime je dobio po zlatnim slovima kojima je upisan u tisućljetnu povijest Hrvata, europske civilizacije i ljudskog roda uopće. Možda to niste ni znali, ali i glasoviti obrambeni Zlatni rat, znan još i kao Domovinski, jednako je djevičanski čist, i jednako mu se završetak mijenja ovisno o tome koji vjetrovi pušu.’

Tako će nekako, kako drugačije?, ovoga ljeta turistički vodiči u Splitu objašnjavati zbunjenim mladim turistima s rancima na leđima, što će uplatiti razgledanje znamenitosti Zlatnog rata, pa umjesto na katamaranu za Bol završiti potrpani u otvorene samohotke sa sloganom ‘Split Fightseeing Tour’ ili tako nekako, na turi ratnim putevima 72. bojne Vojne policije, 9. bojne Rafael vitez Boban ili neke treće slavne gradske postrojbe.

Tako su nekako, kako drugačije?, stvar zamislili geniji iz Ministarstva turizma, kojima je nakon uključenja narodnih heroja iz Hrvatskog generalskog zbora u kreiranje kurikuluma povijesti za osnovne i srednje škole – prema čemu čak i masovna pojava Ivana Pernara u hrvatskim školama izgleda kao proplamsaj zdravog razuma – sišlo s uma kako nasušna potreba za dodatnom edukacijom o Domovinskom ratu postoji i među turističkim vodičima, odnosno turistima koji hrle u Dalmaciju privučeni pričama o djevičanskom Zlatnom ratu.

Ministar turizma oduševljeno je tako prihvatio inicijativu Udruge specijalne policije iz Domovinskog rata jer je, kažu, i sâm hrvatski branitelj. Istina, u državi u kojoj postoji poimenično pola milijuna branitelja to i nije bog zna kolike hvale vrijedna kvalifikacija, ali je hvale vrijedna inicijativa: znamo li, primjerice, da je i ministar zaštite okoliša bio hrvatski dragovoljac, nestrpljivi smo dočekati kako će se temeljne vrijednosti Domovinskog rata implementirati i u zaštitu okoliša. Recimo, u rečenu ružnu navadu prirode da se završetak djevičanski čistog Zlatnog rata mijenja kako vjetar puše.

Razloga za takav sarkazam, pokazat će se na kraju, ipak nema: kako saznajemo u novinskim izvještajima sa sastanka u Ministarstvu turizma, plan da se turistički vodiči i turisti educiraju o ‘razlozima, okolnostima i posljedicama Domovinskog rata’ – pa tako osmisle i posebni programi prilagođeni pojedinačnim, je li, destinacijama, zajedno s turističkim kartama i precizno ucrtanim mjestima važnih događaja, zločina i grobnica – osmišljen je zato što, vele, ‘nema sustavno i stručno obrađene literature koja bi na jedinstven i istinit način obuhvatila događaje iz Domovinskog rata’.

Jedinstven i istinit način? Istinit? Domovinski rat?

To je, složit ću se, nešto posve novo. O tom se dobu ‘na istinit način’ ovdje nikad govorilo nije, događaji iz Domovinskog rata obuhvaćani su na sve zamislive i nezamislive načine osim onog, kako rekoše, istinitog – zato je valjda i ‘jedinstven’ – pa ‘jedinstven i istinit način’ na koji bi ti događaji bili predstavljeni turistima nije samo zanimljiva i hrabra ideja, nego i savršeno logična: pred istinom o Domovinskom ratu, naime, i Hrvati su strani turisti.

Bit će stoga neobično zanimljivo vidjeti kako će to izgledati ovoga ljeta u Splitu, kad ona mladež s ruksacima na leđima pohrli saznati istinu o djevičanskom Zlatnom ratu.

’S vaše desne strane je zgrada stare Banovine, u kojoj je bila Komanda Vojnopomorske oblasti JNA’, tumačit će znatiželjnicima sa selfie-stickovima u poliesterskim hrvatskim košuljama – kao havajske, samo maskirne – obučeni turistički vodič. ‘Tu je na demonstracijama protiv JNA i opsade sela Kijeva 1991. pala prva žrtva Zlatnog rata u Splitu, devetnaestogodišnji makedonski regrut Saško Gešovski, kojega je hicem iz pištolja ubio jedan od demonstranata, nikad otkriven i osuđen. Na kasnijim komemoracijama ovoga događaja, sve do danas, vojnik Gešovski se vodi kao žrtva JNA, ubijen s leđa od vlastite vojske. Tako je počeo Zlatni rat u Splitu.’

’S vaše lijeve strane možete vidjeti imanje Vladimira Benca, heroja i invalida Zlatnog rata. Golemi, veličanstveni armiranobetonski potporni zid na pomorskom dobru u uvali Zvončac jedina je privatna građevina u Splitu vidljiva s Brača’, nastavit će vodič par minuta kasnije. ‘Parcelu, dozvolu, izmjene Generalnog urbanističkog plana i ostale papire za gradnju kuće u najskupljoj rezidencijalnoj četvrti Splita Benac je dobio nakon što je naoružan kalašnjikovom upao na sjednicu Gradskog poglavarstva i oteo gradonačelnika. Tako je završio Zlatni rat u Splitu.’

Kružit će tako otvorena samohotka, pa zavrnuti kroz marjanski tunel, zaobići poljudski stadion i izbiti na rotor s neobičnim kamenim spomenikom.

‘To je spomenik poginulim pripadnicima slavne 72. bojne Vojne policije, koja je ovdje imala svoju ratnu bazu’, objašnjavat će ravnim glasom vodič, probijajući se kroz žamor ljubopitljivih mladih putnika. ‘Ne, ne, nisu poginuli ovdje, ovdje su zatvarali i mučili ratne zarobljenike i građane Splita srpske nacionalnosti, ubivši njih četrdesetak. I ne, nije vic, VIC je skraćenica od Vojno-istražni centar. Gospodine, molim vas, ovdje je zabranjeno fotografiranje, hvala.’

’S vaše desne strane vidite šoping-centar Joker, sagrađen na mjestu pogona Jugoplastike, jedne od najvećih splitskih tvornica onoga vremena, koja je zapošljavala više od deset tisuća ljudi. Jugoplastika je nestala u ratu, kao i gotovo cjelokupna splitska industrija i ekonomija: Jugovinil, Jadrantekstil, Dalma, Dalmastroj, Dalmacijavino, Union Dalmacija, Melioracija, Pomgrad, Tehnogradnja, Končar, Monter, Mesopromet, Prehrana, sve je srušeno i nestalo u ratu’, nabrajat će vodič, pa strpljivo saslušati jednog znatiželjnika. ‘Ne, ne, nisu Srbi.’

Valjat će se tako otvorena samohotka niz točke strahovitih ratnih stradanja Splita, pa završiti na drugom kraju grada.

’S vaše desne strane je bolnica Križine, nekadašnja suvremena i vrhunski opremljena Vojna bolnica JNA, koja je u ratu, kad je bila najpotrebnija, potpuno devastirana i uništena’, nastavit će vodič, pa odmah, već pomalo umorno, dodati: ‘I ne, nisu Srbi.’

’S vaše lijeve strane, dolje u dnu ulice, možete vidjeti spomenik poginulim pripadnicima 9. bojne HOS-a Rafael vitez Boban’, nastavit će onda, sveudilj se ravnim glasom probijajući kroz žamor ljubopitljivih mladih putnika. ‘Ne, ne, nisu poginuli ovdje, ovdje su živjeli uglavnom penzionirani oficiri JNA s obiteljima, a najčešće samo njihove supruge i djeca, koje su pripadnici slavne 9. bojne izbacivali silom i oružjem, useljavajući se u njihove stanove. Procjenjuje se da je iz Splita protjerano ili izbjeglo oko deset tisuća Srba. Preko puta s vaše desne strane, recimo, sjedište je Splitske banke, iz koje je tada u jednom danu s posla izbačeno trideset šest radnika srpske nacionalnosti.’

I sve tako, ulicama veselog mediteranskog Splita, od mletačke tvrđave na Gripama, prvog vojnog objekta JNA u gradu oslobođenog rujna 1991., kad je u dramatičnoj bitci slomljen otpor trubača i klarinetista iz tamošnjeg vojnog orkestra, do bučne srednjovjekovne Pjace, gdje su hrvatski vitezovi u ratu palili opozicijske novine, pa niz ‘minsko polje’, tragovima tri stotine eksplozija u kojima su za rata letjeli u zrak restorani, kafići, kuće i stanovi – ‘ne, nisu Srbi’ – do mjesta nekih od dvadesetak nikad razjašnjenih ubojstava.

Sa simboličnim završetkom ture na deponiju smeća u Žrnovnici, gdje je 1992. likvidiran ‘splitski bračni par Zec’, Vesna i Đorđe Gašparović, čiji ubojica do danas nije otkriven. ‘I ne, nije bio Srbin’, završit će vodič. ‘To smo već shvatili, pripadnik Hrvatske vojske, zar ne?’ uzvratit će mladost s ruksacima, a vodič će umornim glasom objasniti: ‘Ne, mislio sam na Đorđa Gašparovića.’

A onda, ako stvar upali, mogli bi – samo naglas razmišljam – nakon mladih Splićana istom turom provesti i turiste.


Boris Dežulović
Kolumna za portal Novosti

Podržite održavanje stranice Kolumne klikom na reklamu ispod, unapred smo zahvalni: