Ivana Pipal: Teta Manda

Na zidu slika. Uramljen portret žene. “To ti je teta Manda!”, kaže netko, u trenutku kad više nema ni tete Mande, ni svijeta u kojem je živjela, i što je najgore, nema onih koji bi pričali priče o tom svijetu. Vrijeme potisnuto kao loša savjest, ili tačnije rečeno, potisnuto kao prikrivena spolna čežnja. Hrvatska nije zemlja latentnih homoseksualaca, nego je zemlja latentnih Jugoslavena, koji bi u logore zatvarali i lustrirali svakoga tko se Jugoslavije sjeća i tko nema problem s tim što je netko Jugoslaven.

Na zidu je, dakle, slika tete Mande, djedove tete, pradjedove sestre, koja je dvadeset godina radila u tvornici pamuka u Dugoj Resi. Bila je vrlo društvena žena, nije voljela biti sama, ali nije imala djece. Neko vrijeme bila je udata, podizala je muževljeve kćeri iz prvoga braka, “Uvijek je lijepo govorila o njima. A kad je otišla od muža, nisu joj se nikad više htjele javiti.” U biti ništa neobično, u vremenu koje potiskujemo i koje se svakim danom od nas sve više udaljava, tolike su tete radile u tvornici pamuka u Dugoj Resi, i odlazile su od muževa, nakon čega im se pastorke nikad više nisu htjele javiti. Taj detalj, da se nisu javile, bit će dovoljan za cijeli jedan život, sažet u rečenici ili dvije, koje će razmijeniti susjede za jutarnjom kavom, kada ih posljednji put budu spominjale.

Ivana Pipal rodila se 1990, kada svega toga, i sviju njih, više nije bilo. Rođena je skoro na dan kada su se latentni Jugoslaveni počeli sramiti činjenice da su ikada živjeli u Jugoslaviji, na dan starozavjetni kada je postalo sramotom da muškarci spoznaju muškarce, da žene spoznaju žene. Cijela Ivanina generacija, o kojoj ne znamo ništa, rađala se onako kako se rađao i Isus Krist: s njima je započinjala nova epoha, a iza njih više nije bilo vremena kojeg bi se itko smio sjećati. Vrijeme je zamijenjeno legendama i vjerovanjima. Slobodna od bludnih i grešnih sjećanja, djeca novoga doba rasla su kako i inače djeca rastu, svako za sebe i prema vlastitoj životnoj mjeri. Stariji su od njih očekivali da se ne sjećaju onoga čega se, zapravo, i ne mogu sjećati, jer se događalo prije nego što su se rodili. Međutim, biva da se djeca počinju sjećati onoga što su potisnuli roditelji.

Ivana Pipal polazila je studij novih medija na Akademiji likovnih umjetnosti u Zagrebu. Bavi se ilustracijom, animacijom, stripom, instalacijom i nečim što se nezgrapno naziva “knjigom umjetnika”, a moglo bi se, ništa manje nezgrapno, nazivati i slikovnicom za odrasle. Takve knjige, recimo, izrađuje Shaun Tan, oskarovac, animator, crtač, i jedan od uzbudljivijih umjetnika današnjice, ali u nas su rijetkost. Ili ih nema. “Priča o teti Mandi” takva je jedna knjiga i slikovnica. Objavljena je u “biblioteci 2×2”, maloj nakladničkoj kući, nakladničkoj potleušici Vlade Šagadina, u kojoj mimo znanja javnosti izlaze knjige jednoga novog književnog i likovnog naraštaja, većinom strip autorica, koji će u skoroj budućnosti ispričati neke velike hrvatske priče. Dok su ranije generacije, uglavnom, završavale arbajtujući po inostranstvu, gdje su na francuskim i američkim bauštelama kolorirali i krečili tuđe radove, ili su crtali naručene epizode iz života superheroja, i zapravo nikada nisu napisali i nacrtali veliku priču (izuzetak je egzilantska saga Helene Klakočar “Nemirno more”, koja, međutim, i nije izašla u Hrvatskoj), Šagadinovim curama i mladićima suđeno je da ispričaju priču, ili da ih ne bude.

Ivana Pipal tu je izuzetak. Ona je svoje učinila. “Priča o teti Mandi” jedan je poetični i narativno dovršen, do kraja promišljen, zaokružen svemir. I da više nikad ništa ne objavi – a hoće, to se osjeti – ova dvadesettrogodišnja pripovjedačica i umjetnica ostavila je za sobom veliku priču. Sve ono čega su se sramili prikriveni jugoslavenski pederi među hrvatskim prozaistima, ono čega nije bilo u nesretnim i nezgrapnim hrvatskim filmovima, i što je temeljito prešućeno u svakom živom narativnom diskursu, izbilo je u grafičkoj pripovijesti o teti Mandi. To je biografija jedne obične žene iz vremena socijalizma, ali koja se, kako to biva kad umjetnost hoće, ili kad umjetnik ima dara, pretvara u sliku epohe. Priča djeluje katarzično, jer iz nje poput bujice koja je provalila branu izbije ono što je dvadeset i tri duge godine potiskivano, i što će i dalje biti potiskivano, jer knjige ne mijenjaju svijet i nemaju utjecaja na one koji ih ne čitaju. No, autorica kao da toga i nije svjesna, ili ju nije briga, jer ona priča o teti Mandi, a ne o vremenima tete Mande. Ona se, ta vremena, razotkrivaju sama od sebe, jer je nemoguće ispričati priču o jednoj ženi, o jednom čovjeku, a zatajiti priču o vremenu. Tako i oni koji potiskuju sjećanja na neko vrijeme ubijaju i sjećanja na sve koji su tada živjeli.

Ivana Pipal dobar je crtač i slikar, sjajno vlada svakom stranicom svoje slikovnice, ali ona je, prije svega drugog, izvanredan montažer. Međutim, da bi se o tome više reklo, trebalo bi se dalje prepričavati život i ovu životnu slikovnicu, a goreg zlodjela nema od toga da prepričate nečiju knjigu ili film. I na kraju još pohvalite autora. Stoga, pokušajmo ovako: nakon što je ispričala Mandinu priču, Ivana Pipal na kraju čini ono što je Ivo Andrić napravio već na početku “Proklete avlije”. Donosi listu stvari koje su zaostale iza pokojnice. Učini to naglo, rezom s dvije blank stranice, kada slikovnicu pretvara u faksimil. Čitamo Rješenje o nasljeđivanju, što ga je 4. veljače 1988. donio Općinski sud u Samoboru u ostavinskom predmetu iza pokojne Čortalić Mande. Njezin nećak je, kako stoji, naslijedio: “2 fotelje, 2 mala stolića, 1 običan stolac bez naslona, 1 kauč, 1 tepih, 1 ormar trokrilni, 3 ukrasna jastučića, 1 kofer platneni, 1 prostirka za plažu, 2 ručne torbice od skaja, 1 ukrasna tacna, 1 budilica Insa, 2 naočale, 1 slika u drvenom okviru, 1 stolac, 1 luster, 1 plastična figura, 1 glačalo, 1 tacna, 1 ćup za cvijeće, 1 sudoper jednodijelni, 1 štednjak ‘Šampion’ električni, 1 kuhinjski element trodjelni, 1 stolac za rasklapanje, 14 raznih tanjura, 8 malih tanjura, 10 šaličica za kavu, 1 velika zdjela emajl, 2 rangle emajl, 1 lonac, raspareni pribor za jelo, 1 daska za meso, 1 čekić za meso, 1 kombinirana kliješta, 3 male rangle, nekoliko šalica emajl, 1 stolac s naslonom, 1 kauč, 1 stol obični, 1 glačalo, 1 ormar dvokrilni, 1 kutija plavog radiona, 2 ženska kaputa, 1 postavljeni baloner, 2 francuske kape, 1 šubara od umjetnog krzna, 1 šal, 1 zimska suknja, 1 baloner bez postave, 1 zavjesa, 1 produžni kabel, 1 tkani tepih, 1 kragna krzno, 3 para cipela, 1 stari kofer skaj, 5 pari razne obuće, 1 radio, 1 električna grijalica, 1 slika sveca, 1 frižider ‘Obodin’,1 mlin za kavu, 1 novčanik, 1 jorgan, 1 deka, 1 otoman, 1 mali stolić, 1 polufotelja, 1 ručni sat Vostok, 1 tepih staza, 1 ogledalo kupaonsko, 1 mješalica, 1 stolac bez naslona, 1 termofor, 2 boce alkoholnog pića, 6 većih čaša, 6 manjih čaša, 1 vaza ćup, 1 kuhinjski luster i jedna ura za struju.” I cijeli jedan život.

Pravilo je, kojem ste se i sami naučili ako se oko vas umiralo, da se sve pokretnine pokojnikove, njegove osobne stvari, predmeti i svaka sitnica, čak i ono što je prethodno imalo neku materijalnu vrijednost, pretvara u sitni i krupni otpad, u smeće koje nijedna duša više ne može razabrati, i u jedinu zbiljsku čovjekovu biografiju. To kućno đubrište, prema kojem za karmina još znamo biti sentimentalni, sadrži priču o jednom životu, koja nikada neće biti ispričana, a koju, zapravo, zaslužuje svaki čovjek. I umjesto da se grade nadgrobnici, obilaze grobovi i pale svijeće na Svisvete, bio bi red, a bilo bi i kršćanski, da iza svakog ostane priča po kojoj će biti upamćen. A od takvih priča ne postoji ni vjerodostojnije povijesti jednoga društva i epohe, a ni važnije književnosti. Ivana Pipal napisala je, nacrtala i režirala upravo tu priču.

“A kad se ono jako posvađala s dedom, rekao joj je da s obzirom da je on njoj najbliži rod, neće imati nikoga da je pokopa kada umre. Ona je rekla da će ju pokopati onaj kome bude smrdila. Tako je i bilo…” Nigdje se, kao u ovim riječima, toliko ne prepoznaje karakter tete Mande. Ali nigdje se, kao u tim riječima, ne prepoznaje ni duh vremena u kojem je živjela. Radnicama samoupravljačicama predionice pamuka u Dugoj Resi nisu bile potrebne posmrtne počasti. Nisu ih tražile, niti su ih drugima bile spremne pružiti. Strašno doba, divno doba. I jedno, i drugo, naravno.


Miljenko Jergović

Podržite održavanje stranice Kolumne klikom na reklamu ispod, unapred smo zahvalni: