Jura Stublić i obiteljska legenda o padu s naslona najviše fotelje na svijetu

U našem stanu u zgradi gospođe Heim, Ulica JNA broj 22, imali smo jednu veliku fotelju. Njezin naslon bio je visine odrasloga, premda ne baš jako stasitog čovjeka. Čini mi se da se i te fotelje sjećam, premda sam imao tri godine kada smo se preseljavali na Sepetarevac, a tu fotelju, veliki stilski ormar – što ga je Nono rashodovanog otkupio u Direkciji željeznica – te luster od kovanog željeza, za nikakve smo novce prodali staretinaru.

Ali događaj od kojeg počinje ova priča, i koji je narastao u porodičnu legendu, koja će se ugasiti s gašenjem i nestankom naše porodice, zbio se godinama prije mog rođenja. Mom rođaku Mladenu bilo je pet-šest godina, i kada bi došao kod svojih djeda i bake, mojih Noneta i None, družio se sa svojim vršnjakom Juricom, nevjerojatno živim i motoričnim dječarcem, jednim od onih ljudskih mladunaca u kojima su sve do polaska u školu, a kod nekih sretnika i duže, živi majmunski atavizmi, pa se veru i pentraju uza sve što se pentrati može. Juricu se, priča govori, moralo stalno nadzirati, jer čim si okrenuo glavu, on je već na kuhinjskom kredencu ili k’o Tarzan visi sa zastora.

U neka doba, dakle, načas je zatajila budnost dječjih nadzornika, njih dvojica su ostali sami, a Jurica se uzverao na vrh naslona one fotelje. Nono je taman stupio u sobu kad ga je ugledao kako gore balansira, i odmah zatim se strmoglavljuje, i dugo, dugo pada, ravno na glavu. Čulo se jedno tok, zatresla se kuća, Jurica se zatekao na podu, nakratko savladan silom zemljine teže. I to je, zapravo, bilo sve. Dok god smo živjeli u zgradi gospođe Heim, dok god je bilo one fotelje, u priči bi se pokazalo s kolike je visine Jurica pao na glavu. U kasnijoj legendi ostala je samo tvrdnja kako je naslon bio baš jako, jako visok.

Još prije naše selidbe na Sepetarevac teta Vesna se s mužem i Juricom preselila u Zagreb. Otišli su onako kako je u godinama i desetljećima nakon rata iz Sarajeva iseljavalo njegovo građanstvo. Jedni su išli prema Zagrebu, drugi prema Beogradu, već prema nacionalnim afinitetima, a pomalo i prema nalozima sudbine začetim u Drugome svjetskom ratu. Još su se, sve do Nonine smrti, razmjenjivale božićne i novogodišnje čestitke, ali je s onim pravim prijateljstvom, kućnim i porodičnim, bilo gotovo. Niti su oni više dolazili u Sarajevo, niti smo mi išli u Zagreb, pa u Sesvetski Kraljevac kod Zagreba, gdje su oni, zapravo, živjeli. Kada sam 1993. došao u Zagreb, teta Vesna je još bila živa. Majka mi je govorila neka je idem posjetiti, ali ja to nikad nisam učinio. O toj sam porodici mnogo znao, legenda o Juričinom padu s vrha fotelje samo je sličica za album, ali nisam imao motiv da nastavljam priču. Na meni su se, uvelike i zbog moje naravi, završavala sva naša rodbinstva i sva porodična prijateljstva.

Mini LP “Film u Kulušiću – live” iz 1981. najvažniji je živi album domaćega novog vala, a vjerojatno i najupečatljivija živa snimka u povijesti jugoslavenske popularne muzike. Od najave koju je izgovorio Dražen Vrdoljak, do posljednjeg takta pjesme “Zajedno”, treće na B strani ploče, potekao je, u furioznom ritmu, vedar i savršeno čist, petodjelni concerto grosso jedne umjetnički neočekivano bogate epohe, u kojoj je Jura Stublić bio jedna od važnijih figura.

Prije žive ploče Film je izdao očajno loše snimljen, kilavo produciran i mjestimice aljkavo odsviran – bubnjevi kao da su bili odsvirani na praznim kutijama od cipela – album sjajnih pjesama. Objavio ga je mariborski Helidon, mala kuća za sjajne izvođače, i jedva da je u prvi mah distribuiran po dućanima. Film je bio lokalna zagrebačka atrakcija, s jakim beogradskim referencama, koja prije prvog albuma jedva da je dobacivala do Sarajeva. Kratko nakon “Filma u Kulušiću” postali su uz Idole najvažniji, a potencijalno i najkomercijalniji novovalni bend. Činilo se tada da će Jura Stublić prodati milijune ploča, da će nadrasti okvire stila i žanra, i da će se po njemu pamtiti vrijeme. Dok je Azra bila grandiozni političko-pedagoški trip Džonija Štulića, ali i neki spoj između hašomansko-rokerske pretpovijesti, te novog vala i punka, a Haustor sofisticirani artistički projekt Rundeka i Sachera, dok su Idoli bili prvi naš intelektualni pop, a Električni orgazam briljantna punk-rock-retro groteska, Film je tih dana bio stilski i komercijalni vrhunac scene. Da me se tada što pitalo, rekao bih da nitko motivacijsku pop pjesmu ne umije napisati tako kao Jura Stublić.

Film je zatim, u živom kreativnom ritmu, snimio još tri albuma: “Zonu sumraka”, “Sva čuda svijeta” i “Signale u noći”. Prvi je, barem ovom slušatelju, bio razočaravajući, mračan i čemeran, sa samo jednom stvarno dobrom pjesmom, koja se tako proročanski zvala “Zagreb je hladan grad”. No, sljedeća dva su, u cjelini, bili remek-djela.

“Sva čuda svijeta” jedan su od onih pet albuma, pet knjiga, pet filmova, koje bih uvrstio u svaku svoju privatnu antologiju. Pjesmu “Kad budu gorjeli gradovi” ću u godinama 1992. i 1993. u Stublićevom rodnom gradu slušati kao vlastitu himnu. I sad mi, dok je slušam, kroz glavu promiču one slike:

Kad budu gorjeli gradovi
dim će se dizati do neba.
Bit će to divan vatromet
kao za davni Prvi maj.
Kada smo bili djeca
sa prozora smo gledali rakete,
nebo sija u hiljadu boja,
to nije uzalud zar ne?

Ove noći će nestati sve tajne,
zagrli me čvrsto i ne puštaj,
a kad nas tornado zavrti u zraku
poljubi me posljednji put.

Kad budu gorjeli gradovi
ja ću biti spreman.
Trčat ću do tvoje kuće,
uzet ću te za ruku.
Bježat ćemo izvan grada
i plivati preko rijeke.
Penjat ćemo se ka vrhu planina,
to nije uzalud, zar ne.

I preostalih osam pjesama na albumu, i svih osam sa “Signala u noći” bile su potresne i moćne, često himnične na način posve nesvojstven našemu novom valu, a, možda, i općenito ovdašnjoj rock kulturi. U to je vrijeme Jura Stublić napisao više himni nego što ih je spjevao rani U2. Bilo je u tom zanosu nečega autentično vjerskog, duboko religioznog, i samo se nedostatkom sluha i stila u crkvenim institucijama da objasniti što ovdašnji katolici nikada nisu otkrili i posvojili Stublićeve pjesme.

Na kraju, nikada se on nije ostvario kao komercijalni pop autor, kojemu je bilo suđeno da zaradi milijune, makar i inflatorne, nego je napisao tih dvadesetak pjesama podignutog tonusa, himni u slavu svijeta, himni za oproštaj s njim… I vazda je u njima bilo one vedrine s kojom onih nekoliko istinskih kršćana, koliko ih je i bilo u protekle dvije tisuće godine, dočekuje i ispraća sve patnje života.

I to je, zapravo, bio kraj. Dvije godine nakon “Signala u noći”, bilo je to 1987, Stublić je s novom grupom muzičara i novim imenom (“Jura Stublić & Film”) snimio album koji, na žalost, s onim prethodnim više nije imao previše veze, a onda još jedan i još jedan. Ali tu više nije bilo nas da ga slušamo. Ili, tačnije, slušali smo sve ono od ranije.

Nakon onoga što smo rekli da je kraj, još ga je rat motivirao da snimi dvije dobre i važne pjesme. “Bili cvitak” i “E moj druže beogradski”, po melodiji “Na morskome plavom žalu”, melankoličnu i bolnu pjesmu o jednome intimnom zagrebačko-beogradskom i jugoslavenskom raspadu i raskidu, koju, na žalost, do dana današnjeg gotovo da nitko nije ispravno čuo ni pročitao. Na pjesmu mu je, kao što je i red, šovenski jeftino, stilski promašeno i u svakom pogledu pogrešno odgovorio Bora Đorđević. Jedino što je u svemu tome bilo ispravno jest da u ona vremena kada je bilo presudno važno što netko sluša, a ne koje je netko nacionalnosti, nigdje, ni u jednom dijelu te nestale zemlje, nije bilo onih koji bi istovremeno slušali Film i Riblju čorbu. Bora Đorđević bio je zvijezda onih do kojih novi val i punk nikada nisu došli, a od njega, kao i od Bregovića, pa do novokomponovanih narodnjaka i Thompsona bio je samo jedan sasvim mali korak.

Film je bio antipod Azri, najvažnijemu bendu naših mladih života. O Stubliću je Džoni Štulić napisao svoju sigurno najpogrešniju pjesmu, rugalicu sa zrnom šovinizma. To je zrno bilo začeto već u prvom stihu: “Živi u Sesvetskom Kraljevcu i zovu ga Jura”. Biva, iz Kifina je sela, pa ko ga šiša… Ružno je i zloslutno bilo te osamdeset i neke diskvalificirati nekog tko ti je mrzak po mjesnoj zajednici ili po zemlji iz koje dolazi. Isto je to, i jedno i drugo.

Jednom već jako davno, u vremenu legende s početka priče, Jura Stublić – ako je to kome važno – prohodao je usred najstrožeg centra jednoga prilično poznatog europskog grada, onoga iz kojeg je sunuo barem jedan svjetski rat, a što se Sesvetskog Kraljevca tiče, stvar je tu vrlo jednostavna. Tamo odakle se odlazi četvorni je metar vazda dvostruko jeftiniji nego tamo gdje se dolazi. Bit će i vremena kada to neće znati samo rijetki autsajderi, nego će svima biti suđeno da znaju.


Miljenko Jergović

Podržite održavanje stranice Kolumne klikom na reklamu ispod, unapred smo zahvalni: