Matakovićev poučak: Život ti počimlje čim te neko, božemiprosti – pričepi

Kada se početkom 2017, među imenima odličnika hrvatske književnosti koji su za svoje buduće stvaralaštvo zavrijedili štipendiju Kulturministarstva, našlo ime Dubravka Matakovića, kojemu je obećana tromjesečna potpora za “Zgode i nezgode Ante Pavelića”, zaprepaštenje je kratko potrajalo. Taman onoliko koliko je trebalo da se ostaci kulturne javnosti obavijeste tko je taj Mataković. Za početak, nije hrvatski književnik, niti pokazuje ambiciju da to postane, a nije ni karijerni domoljub, živopisac i hagiograf Ante Pavelića. Mataković nije desničar, ali nije ni ljevičar- barem to nije na hrvatski način, a da je, recimo, Katalonac, Belgijanac ili Francuz, da je Talijan ili Ukrajinac, pa da umjesto u Vinkovcima živi negdje blizu Luganska, ispred tamošnje prve crte fronte, nikome više ne bi ni bilo važno je li Mataković desničar ili je ljevičar, zato što bi tada on bio veliki, naširoko poznati umjetnik i strip-pripovjedač, jedan od najznačajnijih europskih underground autora, blizak rod Roberta Crampa, mačka Fritza i Franka Zappe, opasniji i radikalniji od Olega Kulika i Plavih noseva, šokantniji od Maurizija Cattelana, a poznavanje njegovih radova bilo bi stvar opće kulture, tako da se čak ni u Hrvatskoj ne bi našlo takvog bilmeza i morona koji bi spomenuo Matakovićevo ime, a da ne zna tko je on. I svakako mu, da je Katalonac, Belgijanac ili Francuz, da je Talijan ili Ukrajinac, ne bi trebalo da podnosi molbe za tromjesečno štipendiranje pri Runjaninovoj dva, nego bi iz Runjaninove dva podnosili mnogo veće iznose Muzeju suvremene umjetnosti ili Klovićevim dvorima za njegove grandiozne, monografske izložbe. Uostalom, zbog takvih kakav je Mataković valjda je i sagrađen novozagrebački betonsko-stakleni meandar, u čijoj fundusu, međutim, nema nijednog Matakovićevog rada. Iz Vinkovaca je, pa se za njega ne zna.

Pamtim savršeni hrvatski epski dvanaesterac iz jednoga njegovog stripa od prije četvrt stoljeća: “Svinjokolja bila, zaklalo debila”. Politička nekorektnost, dakle, od koje se nama dojučerašnjima diže kosa na glavi. U eri Donalda Trumpa to više nije tako. U toj eri Matakovićeve intervencije u stvarnost mogle bi ponovo biti dragocjene, kao što su bile dragocjene u ona već davno prošla vremena početkom rata u istočnoj Slavoniji, kada je Mataković, protivno svakoj korektnosti, crtao rat. Ili mjesecima prije toga, i godinama poslije, kada je crtao mir. Njegovi likovi zvali su se tada Šućro Ušćumlić, Glištun Gmižić, Vukašin Šoškoćanin… Ovaj treći bio je prepisan i precrtan iz stvarnosti. Crtao ga je onih tjedana kada se ovaj utapao u Dunavu. Bio je vođa pobune, snajperom je ubio hrvatskoga policijskog zapovjednika. I sve se to zbivalo u fatalnoj blizini Matakovićevog doma, da ne kažemo ateljea, ali on je svejedno crtao. Na savršeno nekorektan, neprihvatljiv, destruktivan način, tako da nitko- osim čitatelja i gledatelja njegovih stripova, koji i sam u glavi i srcu mora imati zrnce Matakovićeve genijalnosti i mahnitosti- od njegovih stripova ne može imati koristi. On što on radi totalna je antipropaganda, zrcalo pred licem svijeta koji gubi mjeru i razum.

I onda, što bi trebale biti “Zgode i nezgode Ante Pavelića”. Živimo u ozbiljna vremena- a ozbiljnost je u našem slučaju obično na pola koraka od gluposti, tako da se glupani u ovakva vremena najbolje i snalaze- tako da je Dubravko Mataković u svojim intervjuima morao sasvim ozbiljno objašnjavati otkud Ante Pavelić u njegovu stripu i tko je, zapravo, taj Ante Pavelić iz njegova stripa. Naravno, nije to onaj Ante Pavelić na kojeg pomišljate, ustaše se u stripu i ne pojavljuju, ali zar sve to već ne znaju oni koji znaju tko je Dubravko Mataković? Onima koji, pak, ne znaju, ne bi se smjelo ništa ni objašnjavati. Neobjašnjivo je.

Godina je 1990. kada Mataković na posljednjoj stranici Nedjeljne Dalmacije počinje crtati tablu stripa. Vrijedi pamtiti i to da ga je na suradnju pozvao Sandro Pogutz, tadašnji urednik kulture. Sljedećih deset godina na tom je mjestu crtao svoj strip. Spoj tradicionalnog političkog tjednika, kakvih je u ono vrijeme u Hrvatskoj bilo pet-šest, i radikalnog, u svakom pogledu nekorektnog underground stripa, bio je šokantan i nemoguć. Ali dok se o novinama slobodno razmišljalo, prije nego što su se počeli kopirati svi ti nama nedostižni uzori, poput Guardiana ili New York Timesa, bivalo je takvih nemogućih spojeva, i vrlo često su bili uspješni, pa i komercijalno isplativi. Mataković je u Nedjeljnoj bio jedan od onih sadržaja po kojem su se ove novine prepoznavale i razlikovale od konkurencije. Zbog njega su Nedjeljnu kupovali i oni koji to inače ne bi činili, uključujući i napredne omladince sklone subkulturnim sadržajima. Velikom broju ljudi, naročito onih starijih, bio je to prvi, a često i posljednji strip koji su u životu pročitali. Do danas, Matakovićev underground s posljednje stranice Nedjeljne ostao je najpopularniji, najrašireniji i najčitaniji strip u samostalnoj Hrvatskoj. Što to govori o domaćoj kulturi i stripu? Zapravo, ništa dobro. Tamo gdje su ljuti alternativci jedini ili najistaknutiji predstavnici neke umjetnosti ili nekog umjetničkog žanra, tu žive umjetnosti zapravo niti nema. Ali ima ostrvljenih, osamljenih genija.

U tih deset Matakovićevih splitskih godina, tokom kojih u Split, valjda, nijednom nije došao, nastao je grandiozan opus slavonske i općehrvatske groteske, svojevrsna brojgelovska kronika epohe. Dio tog materijala objavljen je u njegovim autorskim albumima, uglavnom nedostupnim i urađenim u prilično lošim uvjetima, ali bi se tek kada bi postojala cjelina, i to kronološki postavljena, tabla za tablom, tjedan za tjednom, mogla osjetiti širina zahvata i veličina Matakovićevog rada. Najbolje su učinili onih- a takvih sigurno ima- koji su deset godina izrezivali posljednju stranicu Nedjeljne Dalmacije. (A kraće vrijeme i Panorame, tjednika u koji se sredinom devedesetih bio dislocirao.)

Imao je on svojih epigona i imitatora. Nađe se i danas onih koji pokušavaju crtati kao Dubravko Mataković, ali takve imitacije bivaju redom promašene- kao što su, unutar europske stripovske tradicije, prije tridestak godina to bile brojne imitacije Benita Jacovittija- zato što je njegova crtačka manira oduvijek bila uvjetovana naracijom koja, pak, nije maniristična, nego je zasnovana na neočekivanim anegdotama, igrama riječi, aluzijama, grotesknim kalamburima i jezičnim figurama kakve je nemoguće imitirati ili ponoviti. A bez toga Matakovićev crtež jednostavno više nema smisla. Iako je akademski grafičar, dobar slikar, on je u stripu prvenstveno pripovjedač. Najbolji kojega je hrvatski strip u svojoj povijesti imao.

I druge su novine tokom devedesetih pokušavale stvoriti svoga Matakovića. Naravno da je bilo uzalud. A nakon što ga nisu stvorili mogli su ga samo ignorirati, i na kraju takvim ignoriranjem i poništiti. Kada je Nedjeljna upala u krizu iz koje se više neće izvući- a ta je kriza nekako i počela u ono vrijeme kada se o novinama više nije mislilo, nego se pretplatilo na moguće inozemne uzore- Mataković je nestao s posljednje stranice. Poslije je crtao za Smib, te za ina dječja i omladinska izdanja. Tako je vinkovački underground sveden na dječju zabavu. U tome nije bilo autorove odgovornosti, jer to i nije bio njegov izbor. Naprosto ga za odrasle publikacije više nisu tražili. Matakovićeva nevolja sastojala se u tome što New York Times i Guardian nemaju tablu stripa na posljednjoj stranici.

On je, međutim, danas jednako razoran i duhovit kakav je bio i prije četvrt stoljeća. Pođite, ako vam nije mrsko, na njegov otvoreni Facebook profil, pa pod datumom 4. ožujka 2017, pogledajte tablu stripa na temu pobačaja, u kojem se odgovara i na ono famozno hrvatsko-katoličko pitanje o tome kad počinje život. Ispovjednik fra Čvrsto pušeći džoint u ispovjedaoni ovako kaže: “Pa vidiš, dijete moje, život ti počimlje čim te neko, božemiprosti- pričepi.”


Miljenko Jergović

Podržite održavanje stranice Kolumne klikom na reklamu ispod, unapred smo zahvalni: