Molba za dodjelu micelija

Među papirima s dna ladice u dnevnom boravku je i ovo:



Rejc Javorka

Sepetarevac 23, Sarajevo

tel. 537-348



Predmet: Molba za dodijelu micelija



Molim vas da mi u svrhu ishrane domaćinstva odobrite dodjelu micelija gljive “bukovača”, radi uzgoja, pošto imam uslove za uzgoj.

U nadi povoljnog riješenja zahvaljujem se.



Sarajevo 23. 04. 1995.

Podnosilac zahtjeva:
Rejc Javorka



Molba je napisana na listu istrgnutom iz bilježnice velikog formata, crnom kemijskom olovkom. Tekst je, vjerojatno, od nekoga prepisan, pošto ni stilom, a ni gramatikom, ne sliči majci i njezinim zahtjevima, molbama i inim administrativnim obraćanjima. Rukopis je bez ikakve sumnje njezin, ali mjestimično izafektiran. Recimo, nije joj bilo svojstveno da tačke iznad slova i ili slova j piše u obliku kružića, što je ovdje učinila čak na četiri mjesta. Ostalih jedanaest tačaka i dvije dvotačke ispisala je na uobičajen način.

Ili je bila usplahirena, u jednom od onih svojih povišenih raspoloženja, karakterističnom za manijakalnu fazu pri bipolarnom poremećaju – od kojeg sigurno nije bolovala, jer nije padala u onu drugu krajnost – koja bi obično nastupala kada bi se našla u većem društvu ili u središtu nečije pažnje, ili je tekst prepisivala od nekoga tko je ucrtavao kružiće umjesto tačaka, pa se povela za tim. (Ovo bi, inače, bilo vrlo karakteristično za nju.)

Lako mogu zamisliti kako se ovo događalo.

Bila je na poslu, ili u nekom od svojih društava, koja su bila sve brojnija i raznolikija, među planinarima, kod Slovenaca, u Kulturnom društvu Cankar, u amaterskom pjesničkom društvu, na Radiju Vrhbosna, među računovođama i knjigovođama, i netko je tako spomenuo da su se u humanitarnoj pomoći pojavili miceliji bukovače. Samo treba podnijeti molbu, naravno ako imaš uvjeta za uzgoj gljiva.

A ona, eto, ima uvjeta.

Međutim, dok ovo piše, dok s nečijeg papira prepisuje obrazac molbe, majka zna da ona neće i ne može da uzgaja bukovače. Možda će predati molbu, ako je preda sigurno će otići po micelije i donijeti ih kući, ostaviti na taraci ili spremiti u špajzu – da u špajzi ostanu sljedećih dvadeset godina, gdje će se pretvoriti u neki sasvim novi oblik života ili smrti – ali prije će se dogoditi čudo kraja ovog i svih drugih ratova, prije će se Mesija vratiti na zemlju, nego što će ona učiniti i onaj najmanji trud da micelije primakne živome tlu i tako omogući da iz njih nastanu gljive bukovače.

Puna ideja i planova, prisutna u svakom razgovoru, vazda bi da prihvati dobru ideju – kao, recimo, to s bukovačama, pa zar njoj s onom opustjelom baščom u vlazi i zavjetrini nije baš potaman da sadi gljive i da se u ova ratna nedoba gljivama hrani, pa da joj još i pretekne za rodbinu i prijatelje, a možda će, da se našalimo, od tih gljiva i posao napraviti, pa da ih prodaje na Markalama, možda, zašto ne, to bi joj se bolje isplatilo nego ovo njezino računovodstvo; rado će ona pristati uz svaku takvu priču, pa je, vjerujem, tako došla i do ove “Molbe za dodjelu micelija”, ali kada se priča treba pretvoriti u zbilju, kada se neki plan zbilja dotakne njezinog života, kada bi morala nešto učiniti, nešto zadire u njezinu svakodnevicu, mijenja je i preobražava, ona u času gubi interes, odustaje; ili ni to nije prava riječ, ne odustaje ona, jer bi i odustajanje bilo aktivan čin, iziskivalo bi neku radnju, makar i negativnu; ona, dakle, ne odustaje, nego dolazi do kraja, tu je, u predaji molbe i u preuzimanju micelija, u pospremanju smeća u ladice, logični kraj svakoj njezinoj zamisli, svakom razgovoru s ljudima, svakom životnom planu.

Možda ću u nekoj od ladica koje još uvijek nisam pretresao pronaći prah mrtvih bukovača.

Ovdje bi, da može kako, pomogli forenzičari.

Iskusni kriminalisti, skupljači otisaka prstiju otisnutih prije četrdeset-pedeset godina.

Kemičari koji bi ispitali svaku tvar, prašinu ovog stana, od čega je načinjena.

Antropolozi, arheolozi i jedan psihijatar – ali neki kojeg nije poznavala, jer je sve psihijatre s kojima je razgovarala uspijevala izmanipulirati, pridobiti, pretvoriti ih u svoje prijatelje, a nijedan nije vidio što se na kraju dogodi s micelijima za koje je podnošena molba – da mi on, taj psihijatar, taj forenzičar među psihijatrima, istraživač potonulog Sepetarevca, pomogne da nađem odgovor:

Zašto je podnosila molbu za dodjelu micelija, ako je znala da neće nikad uzgajati bukovače?

Došlo je proljeće, posljednja je ratna godina, urijetko se puca, sune poneka mina i granata, ljudi ginu s mišlju da je već skoro došao mir, jer i jest skoro došao, svima je jasno, onima gore i ovima dolje, da je kraj ratu, samo treba naći način za njegov svršetak. Za svršetak rata u kojemu se svi moraju osjećati kao pobjednici, jer bez tog osjećaja neće biti mirni. Naš narod je znao započinjati ratove, oduvijek se znao ponašati u skladu s tom promjenom: od mirne i uređene svakodnevice u klanje, paljenje i istrebljenje. Ali kako iz rata preći u mir, a da ne bude poraženih i da ne bude osloboditelja, e to je nešto što se nije znalo, nešto za što su bili potrebni Amerikanci.

Ona je svakodnevno išla na posao. Stalno je bila po ulici, a onda po klubovima, društvima i kafanama – bilo je to zlatno doba kafane Imperijal, koju su otvorili ljudi iz Napretka, pa je tako nastao i vic da je Imperijal isto što i Dretelj: otvorili Hrvati, unutra sjede Bošnjaci – i u tom švrljanju po gradu i izbjegavanju Sepetarevca, hladnog, zapuštenog i pregaženog s tri ratne zime – počesto bi joj se događalo da se provuče između dvije granate.

Onda bi me nazvala, telefoni su već radili, pa mi govorila kako je, eto, sjedila s nekom konom, pa su se baš nešto o meni zapričali, i taman kad su htjele poći, palo joj na pamet: bona, znaš li da mu je izašla nova knjiga?, pa su pet minuta prohabetile o toj mojoj novoj knjizi, taman kad je tu na uglu krhnula osamdeset dvojka. Eto, biva, da se nije sjetila moje knjige, ili da ja tu knjigu nisam napisao, sad je ne bi bilo…

Bio sam sretan što je živa. I bio sam sretan što je takva. To ratno vrijeme, kada sam ja već otišao iz grada, a ona se morala sama snalaziti, bilo je za nju, paradoksalno, lijepo doba. Između ostaloga i zato što su razgovori, maštarije, planovi radi planova, molbe pisane na listovima iskinutim iz teke, bile pretežiti oblik civilnoga života. Ali dok su drugi tako živjeli, jer im rat nije dopuštao da drukčije žive, njoj je to bilo u naravi.

Kada je postala takva?

Ne znam, ali kada se u pismu od 6. juna 1972. Nono žali da u Drvenik još uvijek nije stigao novac koji im je ona, nakon Noninog odlaska iz Sarajeva, trebala telegrafski poslati – zato što se Nona plašila da cijelu Nonetovu penziju nosi sa sobom – ja prepoznajem svoju majku. Takva je, dakle, bila kad joj je bilo trideset, takva će ostati i kada bude dvostruko starija. Ništa se u njezinoj prirodi u međuvremenu neće promijeniti.

Otići na poštu i poslati novac u Drvenik isto je što i uzgojiti bukovače.

Na vrhu one moje ladice iz radnog stolića-ormarića, u kojoj su klikeri, mali šrafcigeri i sitnarija još iz mojih srednjoškolskih dana, nalazim gomilu pisama i razglednica koje sam njoj i Noni slao iz vojske (od 1. kolovoza 1984. do 20. rujna 1985.).

Razglednica Knina, datirana 1. rujnom 1984, ispisana plavom kemijskom:



Prije pet minuta sam potrošio zadnje dvije hiljade, a nemam više paste za zube, kreme za cipele, već deset dana se brijem istim žiletom, nemam sapuna, htio bih da jedem nešto slatko, kada budem izlazio u grad moći ću samo da gledam izloge, a ti si još prije osam dana čvrsto obećala da ćeš čim stigneš u Sarajevo poslati novac. Zar stvarno misliš da je onih sto hiljada, koje si mi dala, moguće razvući na deset dana? Samo tako nastavi! Nije mi ovde baš tako lijepo da bih se zajebavao sa novcem.

Miljenko



Sustiže me muka od nečega što sam odavno zaboravio. I kako već biva u ovoj selidbi koja se odužila, i odužit će se onoliko dugo, i u onoliko dolazaka u Sarajevo, koliko bude potrebno da se raščisti Sepetarevac, otvori i isprazni svaki ormar i svaka ladica, i svakoj stvari nađe njezino mjesto, opet mi se ono što sam već zaboravio vraća u sjećanje cijelo i nedotaknuto, a s njime i oni muka i teret koje sam osjećao dok to nisam – zaboravio.

Tih četrnaest vojničkih mjeseci – taj specifični spoj ludnice i zatvora, kakvim sam doživio boravak u JNA – bili su za mene mučni, povremeno i pakleni, ne zato što me je dopalo da služim na dva prilično neugodna mjesta, u Kninu i na Lastovu, nego i zato što sam veći dio tog vremena bio bez dinara u džepu, jer gotovo da nije bilo načina da se majku nagovori, natjera, ucijeni da mi šalje novac.

Nona se, dvije ili tri godine prije moje vojske, prestala baviti administrativnim poslovima – koji joj, uostalom, nikada nisu bili dragi – a od mog odlaska u vojsku više nije sama išla ni na pijacu, tako da od nje nisam mogao tražiti da mi šalje novac. Ali, zahvaljujući samo njezinim pritiscima, majka bi na kraju, ipak, odlazila na poštu.

Od nje u vojsku nisam dobio nijedan paket.

Od None sam dobio tri. Spakirana njezinim rukama, s njezinim rukopisom u adresi. Vjerojatno je s majkom išla i na poštu, da preda pakete.

Pamtim vojničku plaću: iznosila je četrdeset tisuća mjesečno. Da se ne brijem tupim žiletima.

Majka nije bila škrta. Na neki način je bila i brižna. Ali njezina se briga završavala na riječima i na svakodnevnim ceremonijalima samopotvrđivanja. Telefonirala mi je. Ne pitajući skoro nikad kako sam, odmah je izlagala kako je ona. Bila je zadovoljna ako sam dobro, ali nije bila u stanju bilo šta učiniti da budem dobro. Recimo, poslati mi novce u vojsku.

Tada je imala četrdeset i dvije godine – osam manje nego ja dok ovo pišem – bila je još mlada i jedra kao neke od žena koje vidim oko sebe i doživljavam ih mnogo mlađim. Pred njima je život. I pred njom je bio život, ali ona se predala. Ali ni predaja nije kakvom se obično zamišlja. Predala se onim najgorim unutrašnjim porivima. Bilo joj je svejedno što će se zbiti sa svijetom – i sa mnom kao dijelom tog svijeta, možda samo malo bližim nego što su joj bili Aljaska i aljaški dabrovi – bilo joj je samo važno da njezin život protiče uz što manje muka.

A bilo je mučno otići na poštu i poslati novce u Knin.

Kao što će joj jedanaest godina kasnije biti mučno uzgojiti gljive bukovače.


Miljenko Jergović

Podržite održavanje stranice Kolumne klikom na reklame ispod, unapred smo zahvalni: