Nikšić

Bodrijar je, svojevremeno, u jednom razornom tekstu kazao da spektakularni prostor Bobura zapravo nije muzej već spomenik muzeju, odnosno, muzej praznine. Takav raskošan prostor nije napravljen, veli Bodrijar, za izlaganje bilo čega, već kao omaž praznini...

Zašto sam se sjetio ovog, postarijeg teksta? Čini mi se da su i dolazeći nikšićki lokalni izbori neka vrsta spomenika praznini, odsustvu. Umjesto nadmetanja koncepata i ideja, imamo sumnjiv spomenik ideji izbora. Ali kakvih izbora? Jednopartijskih. Jer partija koju na Cetinju zovu “Ivanova korita” samo je ukras, uveli cvijet na odru crnogorske demokratije. I kad cijela opereta mine, naći će se onamo gdje i svi neželjeni cvjetovi. Na smetlištu.

Ima nešto humorno u cijelom nikšićkom izbornom scenariju, u tom nikšićkom predizbornom mozaiku. U normalnom političkom životu bojkot izbora morao bi nekoga zabrinuti, ali ovdje imate utisak da je vlast presrećna baš zbog ovakvog raspleta. “Ima da ih razbucamo.” Koga?

Virtuelni DPS Nikšić. Takav grad ne postoji nigdje, sem u predizbornoj kampanji. Naime, imate grad koji je temeljno devastiran. U kome su hiljade mladih i ne samo mladih ljudi bez posla. Uništene institucije, razorena privreda, nekadašnji ekonomski giganti više ne postoje, ali o tome se ne priča u kampanji. Zašto? Jedini način da građani ne pričaju i ne misle o neveseloj stvarnosti je upravo ovaj - jednopartijski izbori. Ko će ih pitati za željezaru, boksite i sve ostalo... Izdaja je ovdje uvijek bila omiljena tema.

Ali, važno je da se radi... Gazda zapošljava po Nikšiću, izgleda da je naprasno odlučio da ispuni svoje predizborno obećanje o 40.000 novih radnih mjesta. Ovakvi izbori i ovakva kampanja idealan su okvir za 40.000 (zašto ne 100.000 ili 350.000) radnih mjesta. U virtuelnom gradu, na virtelnim izborima i sva obećanja su - virtuelna.

Uzgred, bivši čelnik grada lamentira nad nekolegijalnošću svojih partijskih drugova. Zamjera im što su povjerovali da je “lopov”, odnosno što niko od njih nije izrazio sumnju. Ne treba da se uznemirava zbog toga. Time što nije lopov mora da ih je - iznenadio. Zato su ćutali.

Moram priznati da ne mogu da razumijem njihovu strategiju , oni se zaista ponašaju kao da je sve u redu, da je sve normalno i redovno. Idu sami na izbore i hrabre se da im pobjeda ne može izmaći. I da će to biti izuzetno važna pobjeda. Za koga? Kome takva pobjeda može donijeti bilo kakav kvalitet?

Hajde da stvar zamislimo na način koji će nam sve učiniti jasnijim. Zamislimo jednu fudbalsku utakmicu. Bila bi to, definitivno, neobična utakmica. Ali, zamislite: jedan tim istrčava na teren. Pozdravlja publiku. Vidi se da su igrači žestoko spremni, jedva čekaju da okršaj počne... Ali, ima jedan problem. Nema drugog tima. Na terenu je samo jedna ekipa. Kao 1978, na Monumentalu kad su Argentinci pustili Holanđane da čekaju deset minuta. Ipak, oni su izašli na teren. Tu počinje ono najneobičnije - to izgleda nikome ne smeta. Publika ne vidi problem, igrači i njihov kapiten ozbiljno se zagrijavaju, čak komentarišu igru protivnika - koga jednostavno nema. Kada počne utakmica tek tu počinje spektakl. Razigrani domaćin leti po terenu, kao da samo jedna ekipa postoji na terenu, kako to vole da kažu sportski komentatori, samo sada je ta izjava - bukvalno tačna, nije riječ o novinarskoj metafori.

I, ono najluđe. Kada se utakmica završi, kapiten pobjedničke ekipe reći će da je to bila teška utakmica, da se protivnik služio nedozvoljenim sredstvima, ali da je “naša pobjeda čista kao suza, na prljavu igru odgovorili smo još većim zalaganjem”. Ali ono što kapiten zove “zalaganje” vi pročitajte bez prva dva slova. I onda će sve biti na svom mjestu...


Balša Brković
Kolumna za dnevni list Vijesti


Podržite održavanje stranice Kolumne klikom na reklamu ispod, unapred smo zahvalni: