Pirgo

Imaginarni prijatelj/25

Dječak se zvao Željko. Bilo mu je pet ili šest godina, živio je negdje u gori, pri partizanskoj intendanturi. U to vrijeme riječ gora nije mi značila planinu. Bila je to bjelogorična, najbolje hrastova šuma, na proljeće, u ljeto i s jeseni. Ali nikako u zimu. Zimi nije bilo gora.

Sjećam se i toga da se u romanu ništa važno nije događalo. Kuriri su dolazili i odlazili, partizani su živjeli nekim svojim gorskim životom, a Željko je sebe zamišljao kao jednog od njih. Sam se sa sobom igrao rata.

I onda se usred neprijateljskog napada – jesu li to bili Nijemci, ustaše, četnici? – našao dublje u šumi, tamo gdje ga nitko nije mogao naći. Naokolo je pucalo, naglavce se izokretao svijet, i činilo se da više nikad neće biti onakav kakav je bio prije nego što je zapucalo. A Željko se, sav ustreptao, našao oči u oči s Pirgom. Naravno da mi to tada nije izgledalo tako, ali bih danas rekao da se susreo s vlastitom – metaforom. Bilo je, naime, tako strašno da se njegova protuslika odvojila od njega, da se, lice pred licem, našao pred samim sobom. U nekoj vjerničkoj redakturi romana Anđelke Martić Pirgo bi mogao biti sam dragi Bog.

Kao što je svaka gora bila bjelogorična, tako je od tada svako lane bilo pirgavo. Naprosto, kao što zebra ima pruge, tako je i lane moralo imati pjege. Tako će dugo ostati.

Prijateljstvo između Željka i Pirga bilo je neobično, kao što je neobično svako prijateljstvo između čovjeka i životinje. Dječak je u odnosu na lane bio hrabar, pametan i razuman. Otprilike onako i onoliko koliko su odrasli bili hrabri, pametni i razumni u odnosu na dječaka. Željko se s Pirgom mogao igrati odraslosti. I to je čitatelju bilo zamamno, vuklo ga je na čitanje.

Lane nije bilo antropomorfno, Anđelka Martić nije mu pridala ljudske osobine, niti je zalazila u njegovu svijest. Jedino što u njemu nije bilo kao u živoga košutina mladunca bilo je to što se ponašalo kao domaća životinja, pa se sprijateljilo s dječakom. To je prijateljstvo bilo razmjena dviju nemuštih i nemoćnih samoća. Međusobno su se artikulirali u svijetu kojem, zapravo, nisu pripadali.

Ono što mi je smetalo u čitanju bilo je to što je priča bila ispričana iz naknadne perspektive. Naime, to odrasli Željko pripovijeda kako se sprijateljio s Pirgom. Na početku priče on, dakle, zna kako će se priča završiti. Danas mi je, odraslom čitatelju, to vrlo običan, često upotrebljavan, u biti neutralan ugao pripovijedanja. Kao dječaku – a roman sam čitao kada sam bio samo dvije-tri godine stariji od Željka iz priče, pa neka mi budu oproštene sve pogreške u sjećanju – bilo mi je nepodnošljivo to što priču priča netko tko zna njezin kraj. To mi je izgledalo kao prevara. Ali ne tolika da bih odustao od “Pirga”.

Sjetio sam se tog laneta, i romana Anđelke Martić, objavljenog davne 1953, kada sam, krajem 2016, negdje na internetu naišao na vijest da su mještani dobrovoljno okrečili Dječji vrtić “Pirgo”. Iznenadio sam se i obradovao pomislivši da negdje u Hrvatskoj i dalje postoji obdanište koje nosi ime po lijepom, iako odavno dekanoniziranom i odbačenom romanu Anđelke Martić. Onda sam u vijesti pročitao da se radi o vrtiću za romsku djecu.


Miljenko Jergović

Podržite održavanje stranice Kolumne klikom na reklamu ispod, unapred smo zahvalni: