Pričice

Na Sepetarevcu sam, među papirima iz onog vremena, našao izrezak posljednje strane novosadskog književnog časopisa Polja, broj za januar/februar 1990, s vrlo kratkim pričama koje sam pisao u to vrijeme, zamišljajući da ću jednom od njih sačiniti knjigu. Knjige na kraju nije bilo, a većinu Pričica (tako sam ih nazivao) u međuvremenu sam zagubio i zametnuo. Preživio je još samo jedan novinski izrezak iz Oslobođenja, s još nekoliko ovih tekstova. Ostalo se zagubilo.

Neobičan je osjećaj kada se nakon dvadeset i sedam godina otkrije nešto što je u međuvremenu zaboravljano, a što si nekad bio ti. I kada se otkrije put kojim si išao, i koji je malo zatim bio prekinut. A prekinuo ga je rat… 



Prva:

Mama, ne kolji ga, molim te – urlao je Ivica dok je mama pokušavala da razreže ananas za kompot.

Dječak nije mogao shvatiti da se tako lijepa stvar jede.

I nije jeo ananas.

Te noći plakao je dugo, dok konačno nije zaspao. Sanjao je hiljadu mama kako kolju hiljadu ananasa.

Za priču bi možda bilo efektnije da je sanjao dječake kad ih ubijaju u Aušvicu.

Ali o njima Ivica nije znao ništa.



Druga:

Ako ste tužni popijte acisal – savjetovala je apotekarka Ana sve svoje mušterije.

Ali njih su morile druge stvari: prehlade, zatvori, problemi sa jetrom.

Ako ste tužni popijte acisal – govorila je Ana i vozaču ambulantnih kola Vronskom, koji je patio od depresije, te joj je na koncu postalo jasno da je zaljubljena u njega.

Bio joj je na umu i kada se uputila u šetnju peronom i tamo srela Rika, koji se upravo spremao baciti pod voz.

Ako ste tužni popijte acisal – šapnula mu je Ana u posljednjem trenu. Riku, starom ciniku, učinilo se da je riječ o dobroj šali, pa je odlučio da ne ide pod voz već da uđe u njega.

No, Ana je sa sobom odlučila drukčije. Tek za čas zaboravila je na acisale.



Treća:

Orest se smijulji dok ga gledaju.

Čitava porodica Tomaš okupila se u kupatilu oko čudne spodobe što lebdi nad lavorom u koji je sinoć gđa Tomaš potopila grudnjake da se kišaju. Duhovi naših dragih trepere nad vodama – rekao bi patetično papa Vojtila. Ali ni porodica Tomaš nije se uplašila.

Neznanac je djelovao baš dobrodušno.

Tako su prošli i sat i dva, sve dok Orest nije odlučio da ode.

Varšavom se oko dva sata prolomila užasna eksplozija. Od zgrade u kojoj su živjeli Tomaševi nije ostalo ništa. Od njihovih tijela još i manje.

Orest se grohotom nasmijao.

Pouka iz ovog slučaja je jasna. Ne kišajte grudnjake preko noći ako vam je život mio. Jer svaki duh ipak nije Kasper.



Četvrta:

Ne idi Marina! Ne idi Marina! Ponavljao je mornar, potpuno sam, na drvenom molu, u noći punoj komaraca.

Marine, međutim, nije bilo.

Vjerojatno je otišla.

Hajdemo zato i mi: ostavimo mornara na molu, možda je lud, možda je Marina duh skuše koju je ulovio prije petnaest godina, a možda i ne postoji.

Ili je Marina ipak otišla.

Ne gubimo vrijeme na tugu mornara. Uvucimo se u naše tople krevete, pokrijmo preko glave i sanjajmo svijet izvan pokrivača.

Pospanom čovjeku suze oči i onda zvijezde izgledaju kao zečice iz Plejboja.



Peta:

Svica Luksa donijela je zvijezda repatica da sazna što više od građanima Hrida.

“Moje je srce violina, zašto ga diraš kad ne znaš da sviraš” – odjekuje iz limenih baraka.

Starice ispred, u tišini, ispijaju rakiju iz kafenih šoljica sa likovima anđela i oblacima na dnu, tamo gdje bi trebao biti talog.

Muškarci su uzeli puške i polaze u rat. Boriće se protiv zečeva, fazana i vukova. Veseli su i, po svemu sudeći, sigurni u pobjedu.

Djeca hvataju svice.

Luks ništa ne zna o mogućnosti da bude uhvaćen, ali mu je smisao žrtve jasan. Isus na križu ili fosforni prah na dječjim prstima – rezultat je konačno isti.

I sve da bi oni gore utvrdili jesu li ljudi napokon postali dobri.



Šesta:

Dvogodišnji Samjuel Beket nije progovorio još nijedne riječi.

Roditelji su se plašili da im je sin debil.

No, ipak malo pomalo Sem je počeo redati lekseme. Sa odvratnošću i nekakvim stidom pristupao je prvim dijalozima.

Svakim danom bio je nesretniji i nesretniji za nove naučene riječi.

U vrijeme kada je napisao Čekajući Godoa bio je najnesretniji čovjek na svijetu. Užasno mnogo je pio, i tek povremeno bi se oteturao do klavira i čelo spustio na dirke.

Plong!

To bi iz sna trgnulo starog cinika (još jednog uz Rika) Miroslava K. Play ih again Sam – promumlao bi. To je Beketa uvijek moglo razgaliti i otpjevao bi Miroslavu neku irsku uspavanku.

Sem ga je volio. Miroslav je bio tako šutljiv.



Sedma:

Svake večeri Džordž Harison svira buldogu Fricu svoj veliki hit Dok moja gitara tužno jeca.

Godina je 1968.

U Vijetnamu ginu američki dječaci, u SSSR-u beru jagode, a u jednom čikaškom stanu svake večeri nestaje vode. Džordž i Fric nekaju druge do li da jutro čekaju sa tužnim pjesmama. Onda dođe voda.

Proći će puno godina. Fric će umrijeti od raka na debelom crijevu. Džordž će postati pop-zvijezda, mrtve u Vijetnamu će pojesti buba-mare, a u SSSR-u će saditi naranče, kisele i radioaktivne.

Ali ipak sa radošću Džordž i Fric i drugi hipici grabe u budućnost.

Možda neće biti tako ružna.

Možda je sve samo fiction.



Osma:

Dilen Tomas pisao je vesele pjesmice za lokalni cirkus.

Jedna pjesmica – dva penija, a za peni se tih godina moglo kupiti pet raznobojnih klikera ili sedam žutih.

No, Tomas nije kupovao klikere. Nije imao vremena za igru.

On je vrijedno skupljao peni na peni da bi jednoga dana mogao kupiti bicikl.

Kada je sakupio sedam funti, taman za jedan krasni plavi, bio je već starac, bicikl ne bi mogao voziti, a i kuda da ide biciklom.

Tomas je zbog toga bio tužan.

U cirkusu su se već pjevale druge pjesme. Onoga dana kada je Robert Cimerman pjevao prepunoj šatri Blowin in the wind tužni Dilen Tomas bio je već mrtav. Ležao je na mjesnom groblju između Džozefa Smita i stabla jorgovana, zarastao u travu i pomalo prljav – kakav je bio i za života.

Sedam funti naslijedila je nećaka Nensi i za taj novac kupila krinolinu.



Deveta:

Većini ljudi se ime prvi put pojavi u novinama kada umru.

Sa Ratkom Ilićem nije taj slučaj. Prošlog mjeseca on je dobio milion dolara na lutriji i sve su novine pisale o njemu.

Umro je tek sedam dana kasnije.


Miljenko Jergović

Podržite održavanje stranice Kolumne klikom na reklamu ispod, unapred smo zahvalni: