Ratovi vaši, benzin moj

Grupa od nekoliko stotina, ili je to bilo tisuća, Riječana i Riječanki krenula je brodom u Split jer je tamo NK Rijeka trebala igrati utakmicu sa NK Hajdukom. Ne volim nogomet. Neugodno mi je kad na ekranu dečki jašu jedan na drugome i jedva se suzdržavaju da ga jedan drugome ne uvale kad netko iz njihove ekipe da gol. Nije da imam nešto protiv homoseksualaca, ali zašto se jebu na javnoj televiziji? Nek se krešu bez direktnog prijenosa, neka stenju na kablovskoj. Volim dokumentarce, a mjesečno plaćam 80 kuna za pornjavu. Zašto gledam? Zato jer mužu svakih deset minuta donosim pivo, praznim pepeljaru. Ja sam udana žena.

I tako, krenuo je onaj brod iz riječke luke. Prvi put u povijesti. U povijesti čega nisam skužila. Policija je putnicima poručila da za vrijeme plovidbe ne smiju zapaliti brod. Ako ga ipak zapale kapetan će brodom skrenuti u najbližu luku pa putnici neće na vrijeme stići u Split. Nisu ga zapalili. To je bila brejkingnjuz u svim hrvatskim medijima.

Brod je uplovio u splitsku luku pa su “naši” uspješno krenuli na “njihove”. Nije bilo mrtvih. Žena vlasnika NK Rijeke skoro je izgubila glavu, srećom boca puna vode pogodila je njenog muža. Za vrijeme utakmice netko je istrčao na teren u namjeri da palicom umlati suca, zaštitari Hajduka su sve opušteno promatrali, policija ga je spriječila pa se rat nastavio u nemiru i veselju. Nakon utakmice Splićani su dočekali Riječane tamo negdje oko Senja. Policija je spriječila masakr.

Policija. Hrvatski policajci su najlošije plaćena skupina državnih djelatnika. Na startu dobivaju nekih 3500 kuna, pred penzijom, oni koji drže glavu u torbi, vjerojatno 5.000 kuna. Čuvaju nas danju noću, zimi, ljeti, nikad ne znaju tko će im razbiti glavu. Kad oni nekoga razvale odmah osvanu na naslovnicama kao zlostavljači. Država nema love za pancirke pa dečki i cure golim prsima love metke dilera, ubojica, kućnih zlostavljača i što mene najviše smeta, navijača.

Tko su navijači? Navijači su skupine nečega što urla, mlati, prijeti, pali, razbija. Uvijek se to dešava prije, za vrijeme i poslije neke nogometne utamice. Klubovi koji se sudaraju su privatni. Njihovi vlasnici imaju milijarde kuna zato jer ne plaćaju državi porez, zato jer su u pravilu, oni najveći, kriminalci širokoga spektra. U rukama drže Hrvatsku, na sudu su uvijek nevini jer su svi suci njihovi dečki. Sutkinje su njihove cure.

Priča je prastara, zašto sam nemirna? Čekam operaciju srca, rečeno mi je da baš i nije jeftina, nekih 30.000 kuna. Hoću li je dočekati ne znam jer su liste dugačke kilometrima. Ipak, kako to da za mene i meni slične love u zdravstvu nema, a za krpanje krvavih navijačkih glava ima? Zašto policija koju protiv svoje volje loše plaćam, htjela bih da ti ljudi konačno mogu živjeti od svog krvavog posla, štiti živote divljaka koji se međusobno žele pobiti? Kakve veze ima država sa Dinamom, Rijekom, Hajdukom i održavanjem reda i mira dok se međusobno ubijaju navijači privatnih klubova? Vlasnici klubova trebali bi štititi glave svojih gostiju koji žedni krvi dolaze na njihove partije.

Policija štiti živote riječkih navijača u Splitu i Zagrebu a oni samo dragovoljno odlaze na privatnu utakmicu navijati za klub u privatnom vlasništvu koji će se poklati sa privatnim klubom. ZAŠTO JA SVO TO SRANJE OKO REDA I MIRA MORAM PLAĆATI?! Trebalo bi pustiti utakmicu da počne, čeličnim šipkama zatvoriti sve izlaze i policiji dati slobodan dan. Tko preživi neka ode na pregled privatnom liječniku, inače neću nikad doći na red za operaciju, mrtve bi o svom trošku trebao pokopati Mamić ili neki od njegovih kolega.

Želim reći, neka se dečki na terenu jebu na suho, neka se publika poubija, neka se smrad hrvatske krvi svakog vikenda digne do neba. Neka se u ovoj zemlji najzad lakše diše.


Vedrana Rudan

Podržite održavanje stranice Kolumne klikom na reklamu ispod, unapred smo zahvalni: