Safet Isović, glas s tranzistora

U ljeto 1969. doselili smo se na Sepetarevac. Ulica se zvala Miladina Radojevića, ali još uvijek su je svi taksisti znali po njezinom starom imenu. Ulica koja je tekla usporedno sa Sepetarevcem zvala se Ahmeta Fetahagića, ali taksisti su je znali kao Kevrin potok. Obje su kretale uzbrdo od Mejtaša, platoa na kojem je rastao jedan divovski prastari jablan, pokraj kojega je bila stanica za lož ulje. Dvadesetak godina kasnije jablan će se osušiti, otrovan naftom koja je curila iz podzemnog rezervara. Nekad je na Mejtašu bila džamija, a pokraj nje mezarje, ali srušena je još prije Drugog svjetskog rata. Na njezinom mjestu sagrađena je zgrada u čijem je prizemlju već tada, ljeta 1969, bila samoposluga. U dnu ulice, tamo gdje ona izbija na Mejtaš, Sepetarevac se susreće s Ulicom Ivana Cankara, koju su i taksisti zvali njezinim službenim imenom. Na samom uglu, prije nego što će čovjek s mejtaške ravnine krenuti uzbrdo, uz Sepetarevac, ili će poći desno, ulicom Ivana Cankara, prema samostanu časnih sestara i Osnovnoj školi Silvije Strahimir Kranjčević, stajao je, a stoji i danas, drveni električni stup.

U ono vrijeme na Mejtašu nije bilo taksi stajališta, automobila je općenito bilo malo i svijet je, barem tim dijelom Sarajeva, puno više i češće išao pješke. Mlađi su žurili, a starci su napredovali korak po korak, onako penzionerski, pa bi pred onaj veliki uspon uz Sepetarevac uvijek zastali tačno kod drvenog stupa. Neki su vadili naočale iz džepa, stavljali ih na nos i dvije-tri minute čitali. Ako bi se u istome času pokraj električnog stupa našla dvojica-trojica njih, tiho bi razmijenili pokoju riječ u vezi toga što čitaju. Učinili bi to i ako se nisu ni poznavali, a onda bi jedan mimo drugoga kretali uzbrdo. Do vrha brda, koji je jako daleko te im se svakome dugo penjati, do kuće, stolice, fotelje ili sećije na kojoj će otpočinuti, ti  ljudi mislili su o smrti. Na rastanku nisu imali potrebe osvrtati se jedan za drugim, jer se pred onim stupom ne bi pravo ni upoznali. Misao koja ih je vodila bila je posve osobna i nije se mogla dijeliti s drugim.

Otkako smo se doselili na Sepetarevac, na tom drvenom stupu u dnu naše ulice pribadačama su bile pričvršćene osmrtnice. Teško da je prošao koji dan, a da bi stup osvanuo i omrknuo gol i prazan. Umiralo se svih tih godina udarnički i po redu, a počesto i mimo reda. One koji su otišli mimo reda obrubljivali su plavim okvirom. Uz njih bi se pokraj stupa duže odstajalo, čak i ako se ne bi znalo tko su, pa bi se upitalo prvoga koji naiđe od čega je, nesretnik ili nesretnica, tako mlad i tako mlada, preko svakoga reda, pod zemlju pošao ili pošla. Ljudima se razigra mašta pred smrću mladoga bića, pa bi se raspitivali gdje se tačno dogodila saobraćajna nesreća, na putu prema Palama ili prema Semizovcu, tamo ima strašnih okuka, pa treba paziti, i je li poginuli mladić bio kriv, ili je krivac onaj drugi što je ostao živ i za čiji život se bore doktori u koševskoj bolnici.

A ako bi se uz električni stup čulo da je mladić umro od raka, tada bi starci – onako slobodno i neopterećeno – opipavali vlastite kvržice na vratu ili bi spominjali kako je nekoga poznatog, onoga koji će uskoro doći na stup, isto tako samo otvorilo i zatvorilo.

Ako je smrt išla po redu, a obično i jest, na stupu su se izmjenjivale zelene i crne smrtovnice. Katkad ih je bilo više, jedna ispod druge, pa bi se naizmjence, po islamskome i po jednom od dva kršćanska vjerovanja, čitala preporuka Nebesima, te poziv komšijama i prijateljima da se okupe na posljednjem ispraćaju. Na crnim smrtovnicama izmjenjivali su se križ, krst i zvijezda petokraka. Zvijezda je ponekad bivala crvena, ponekad crna. Ispod nje je počesto stajalo ime s titulom: nosilac partizanske spomenice. To je bila osnovna plemenitaška titula socijalističkoga sistema.

Većina smrtovnica imala je sliku pokojnika ili rahmetlije. Ako ga ne bi prepoznali po imenu, ljudi bi se pred uspon uz Sepetarevac zagledali u to lice, zavirivali mu u oči, i naravno da im je bio poznat čak i ako ga nisu prepoznali. Sarajevo je početkom sedamdesetih bilo mali grad, što će do kraja svoje povijesti i ostati, pa se svatko sa svakim morao ponekad sresti, a kako su se ljudi gledali u glave puno više nego što se gledaju danas i kretali su se sporije nego što se kreću danas, tako je svatko svakome morao biti makar malo poznat. Osim toga, nisu se na taj drveni stup vješale obavijesti o svim sarajevskim smrtima, nego samo o onim obližnjim.

Ali svejedno, nije rijetkost bila vidjeti penzionera s kišobranom, kako stoji ispred stupa, pa se sve više primiče fotografiji na osmrtnici, kratkovido zuri u pokojnika, samo što im se nosovi nisu dodirnuli. Nije da ga on ne vidi, nego mu se čini kako će ga prepoznati ako mu se još samo malo prikuči, kako će mu njegovo ime i zanimanje izroniti iz sjećanja i kako će ga tada preliti val tuge zbog poznanikove smrti. Ljudi vole tugovati za mrtvima koji im i nisu bili naročito bliski, pa zato vazda i žure da saznaju tko je sve jučer umro. Zbog tog užitka u žalovanju novine su se i čitale od zadnje stranice.

Ne znam kada sam počeo zastajati pokraj drvenog stupa na uglu Sepetarevca i Ivana Cankara, i čitati osmrtnice. Bilo je to prije nego što sam završio osnovnu školu. Već su se na tom drvenom stupu našla i imena nekih mojih bližnjih, crne i plave obavijesti, pokraj kojih je pred usponom zastajao svijet. Već smo i mi svojim mrtvima doprinijeli zajedničkom odmorištu, i tako je više nego bilo čim drugim potvrđeno da smo tu na svome i sa svojima, i da je tu negdje i naš dom. Možda sam iz tog razloga i iz te potrebe da se osjećam dijelom svijeta koji pribadačama svoje mrtve raspinje na drveni stup, počeo čitati te osmrtnice. U krajnjoj liniji, tek nas smrt čini dijelom neke zajednice. Ona je prvi siguran korak iz posvemašnje društvene samoće i čovjekovog manjinstva.

Tek se u ratu, nekoliko mjeseci nakon početka opsade, počelo događati da stup danima ostane gol. To je neobično, jer se umiralo više nego ranije i jer je smrt ljudima postala bliža i prirodnija. Obavijesti su, međutim, izostajale jer su postojali problemi sa štamparijom ili s papirom. Zapravo ne, u tom je vremenu osmrtnica bilo neusporedivo manje nego smrti, jer su silom prilika bili ukinuti oni ceremonijali koji u normalna doba prate ljudski nestanak. Između ostaloga, više nije bilo penzionera koji bi zastajali pokraj drvenoga stupa i raspravljali o tome jesu li pokojnika poznavali. I više nisu imali razloga da opipavaju kvržicu na vratu.

Novine su tih ratnih dana, mjeseci i godina bile pune izvještaja o neprijateljskom pamu i patu, koji su dejstvovali po sprovodima i dženazama. Po žalobnim povorkama padale su granate i mine svih kalibara. Iako su svaka mirnodopska gesta, svaki čin ljudske normalnosti i običnosti, bili važan artiljerijski i pješadijski cilj neprijateljske vojske, ipak se ni po čemu nije pucalo s takvom kosmičkom nužnošću kao po sprovodima. Činili su to zato što je tuđa smrt mjesto naše sabranosti, ali i društvenosti. Sudjelovanje u nečijem ispraćaju uvijek je znak pripadanja i ljudskoga zajedništva. Na sprovode se može gledati i s nostalgijom, nakon što iz tko zna kojega razloga budeš isključen iz ceremonijala. A nostalgija je do danas ostala prilično podcijenjenim razlogom za zločin. U Bosni se najstrasnije ubijalo iz nostalgije za vremenom kada smo bili braća, jedni drugima išli na božiće i bajrame, jedni druge ispraćali na sprovodima i dženazama.

S ratom je zauvijek raznesena naša vjera u životni red. U to da je čovjekovo da se rodi, krene u školu, pa na fakultet, da ide u vojsku i da se zaposli, a onda, četrdesetak godina kasnije, sa cvijećem i zlatnim satom bude ispraćen u penziju. Rat nam je utuvio u glavu da nikakvoga reda nema, da sve ide napreskok i samo je pitanje koliko sreće imaš u životu. Ali čak ni ako si jako sretan, neće ti se dogoditi da živiš po redu i rasporedu života, onako kako se živjelo nekad.

U ono vrijeme dok se još vjerovalo u red, dok bih gledao osmrtnice na tom drvenom stupu, pomišljao sam da će tu jednoga dana biti ispisano i moje ime. Nije mi ta misao bila niti najmanje draga, jeza me je hvatala od nje, ničega romantičnog nije tu bilo, barem se u tom času tako činilo, ali kakva god ta misao bila i odakle god stizala, ona je svjedočila vjeru u red, te u ono što se prosto narodski zove zavičajem. Mislio sam da će na Mejtašu biti moj početak, sredina i kraj. I drveni stup pokraj kojega zastaju ljudi.

Nakon što sam se preselio u drugi grad i drugu zemlju pokraj stupa na mjestu gdje se sastaju Sepetarevac i Ulica Ivana Cankara počeo sam prolaziti u razmacima od po nekoliko mjeseci. Na osmrtnicama je bivalo sve manje znanih imena. Umiralo se po drevnome redu i u skladu sa statistikama, najviše starci, potom oni srednjih godina, pa mladi, ali te ljude više nisam poznavao. Bio je to najtačniji znak da polako postajem stranac. Smrt na drvenom stupu ni u kojem pogledu više nije bila moja smrt. Na neki način to je dobro i utješno, jer čovjek prestaje strepiti za druge, brinuti se za komšiluk i žaliti tuđe žalosti, ali je loše što se na takav način gubi zavičaj.

Kada listam zadnje stranice Oslobođenja i Avaza, što još uvijek činim, kao da prelistavam vlastitu prošlost. Puno su češće godišnjice nekih dragih i već skoro zaboravljenih ljudi, nego što je novih pokojnika i rahmetlija. Naravno, govorim samo o znancima, nikako o prijateljima i bližnjima. O njihovim životima i smrtima ne razmišlja se kroz statistiku predzadnjih novinskih stranica.

U Zagrebu se nikada nisam naučio gledati tko je umro. Ni u novinama, ni po uličnim osmrtnicama. O smrtima koje bi meni mogle biti važne obavijeste me prijatelji ili o njima čujem na televiziji ili na radiju. Ali nema tog drvenog stupa pokraj kojega bih se zaustavio, niti tih lica u koje bi se zagledao, provjeravajući jesu li mi poznata. Kada se preseliš, nužno nešto gubiš. Ono što si imao u jednome gradu, u drugome nikada nećeš naći. Život na drugome mjestu obično je ljepši i  mirniji, pogotovu nakon što te prođe svrab nostalgije, ali u tuđini više nema smrti. Zapravo, svaka smrt koja te tamo stigne je previše osobna i bliska.

Jesenas sam nakon dugo vremena zastao pred drvenim stupom, dugo čitao šta piše na osmrtnici, a onda polako, penzionerski, nogu pred nogu, penjao se uz Sepetarevac i posve prisno razmišljao o jednom zemaljskom ičšeznuću. Pritom, nije me iznenadilo ime čovjeka koji je otišao. Za tu smrt još jučer sam saznao, dok sam se vozio taksijem od Baščaršije. Onako iznebuha, bez uvoda i objašnjenja, mladi taksist mi je, nadglasavajući se s pojačanim radijom, rekao da je umro Safet Isović. Neobičan je bio ton i način na koji je izgovarao tu vijest. Kao da mi je rekao kako su iz hidrometeorološkog zavoda javili da bi sutra mogao pasti veliki snijeg ili kao da me obavještava o katastrofalnom potresu u centralnom Meksiku, u kojem je izginulo sto tisuća ljudi. Ta vijest, onakva kakvom ju je on mislio i osjećao, nije bila ni u kakvoj vezi s time da je na njegovome preglasnom radiju upravo na sav glas pjevao Kemal Malovčić. Vijest o smrti Safeta Isovića, onakva kakvom ju je prikazao taksist, istovremeno se činila objektivno važnom, ali od njega i od našega današnjeg života, sasvim dalekom. Toliko dalekom da zbog nje nije trebalo utišati radio s kojega je moderni pjevač prizivao munje i gromove na svoju nevjernu ljubav.

Tog popodneva i večeri, te sljedećega jutra, na radiju, televiziji i u novinama slušao sam i čitao kako se ta smrt tumači propuštena kroz filtere narastajuće nacionalne svijesti. Safetovo ime izgovaralo se uz pomoć prigodnih parabola i hiperbola, naučenih još u vrijeme kada su nas javnom umiranju učili Kardelj i Tito, tako da se teško iz tih vijesti moglo barem i naslutiti da je taj čovjek ikada ikome išta značio i da je bio išta više od političke etikete. Zapravo, pretjerivalo se, klicalo i uzvikivalo njegovoj smrti da mi se učinilo kako nema bitne razlike između mladoga taksiste koji se nadvikivao s Kemalom Malovčićem i onih koji su smrt opjevavali u javnim glasilima. Samo ne znam s kime su se oni nadglasavali, ako se već nije radilo o prostom i banalnom nadglasavanju s drugim nacionalnim svijestima. Ili s onim što se na televiziji, radiju i u novinama misli da nacionalna svijest treba biti.

I tako sam s iznenađenjem i s nekom živom tugom stao pokraj drvenog stupa i čitajući osmrtnicu odavao počast Safetu Isoviću. Bio sam iznenađen time što je na Mejtašu, iza leđa taksistima koji su igrali šah, pribadačama bila u drvo utisnuta vijest o njegovoj smrti. Palcem se ljudima govori o smrti, jer se palcem utiskuje špenadla, koja u drvu ostaje još dugo pošto osmrtnicu skinu, i onda hrđa na kiši i vjetru, pa kada je vidiš, više i ne znaš za čiju je smrt u drvo prikovana. Safet Isović živio je daleko od Mejtaša, tamo na Koševu, i već je po tome bilo neobično da se njegova zeleno obrubljena osmrtnica nađe na tom drvenom stupu. A drugo, Safet je bio veliki pjevač i čudo je da za takvoga osmrtnice i ima. One obične, za male ljude, zelenim obrubljene, koju je nečiji palac zakivao u drvo.

Bilo je lijepo vidjeti ga tu. Makar na čas, makar onoliko koliko mi je trebalo da se uspnem do vrha Sepetarevca, misleći o njegovome odlasku. Značilo je to vratiti se u zavičaj, u svoj grad i na Mejtaš, onakav kakav mi je nekada bio i kakav je bio ljudima koji su prije dvadesetak godina zastajali pokraj drvenoga stupa, da vide tko je umro i provjere jesu li ga poznavali. Tog je dana, samo tog trenutka, na mjestu gdje se susreću Sepetarevac i Ivana Cankara, Safet Isović umro za sve nas. Kao susjed iz nekoga prethodnog vremena, u kojemu smo još uvijek imali susjede. Taj naš drveni stup bio je daleko od svakoga nacionalnog buđenja i preporoda, od ovoga i onoga narodnog imena. Smrt je pripadala svakome tko je rahmetliju i pokojnika poznavao, i to je zbog njegovoga odlaska osjećao nekakav gubitak, ili se barem predavao onom čudnom ljudskom užitku u vlastitome tugovanju.

Dobro je učinio onaj tko je njegovu osmrtnicu prikovao na taj stup, premda je sasvim malo vjerojatno da je imao namjere kakve mu pripisujem. Dobro je učinio, jer je na takav način smrt Safeta Isovića vratio u prošlost, kada se dostojanstvenije umiralo i kada je, ruku na srce, liku i djelu Isovićevu bilo primjerenije umirati. Naime, nije on bio pjevač svejedno kojega i čijega nacionalnog buđenja, još manje pjevač neke zatvorene, na mržnju spremne i klaustrofobične čaršije, koja ima jedne kriterije za sebe i svoje unutarnje razumijevanje stvari i stvarnosti, a druge za ostatak svijeta, čaršije koja je s ove strane malte izrazito neraspoložena prema drugima i drukčijima, koja je spremna na podsmijeh, vrijeđanje i omalovažavanje manjina ili komšija s druge strane brda, ali čaršije koja pred strancima i prema vani samu sebe do odvratnosti hvali nekom apstraktnom i umišljenom multikulturalnošću. Nije Safet Isović bio pjevač tog novog Sarajeva, u kojemu su multikulturalne uglavnom fasade i groblja, te pljuvačke rubrike u pokojem slobodnom bošnjačkom tjedniku. Bio je on pjevač puno šireg prostora, u povijesnom, geografskom, duhovnom i kulturnom smislu, koji se prostirao tamo gdje živjehu Južni Slaveni, skupa s onih nekoliko neslavenskih narodnosti. Kažem – prostirao, jer je Isovićeva veličina, kao i veličina većine onoga što je ikada u nas bilo veliko, u nekoj neumitno prošloj prošlosti, koja temporalno i kalendarski nije tako daleka, minula je prije kojih desetak bajrama, ali nam je suštinski dalja nego što nam je brat rođeni. Onaj brat koji je u međuvremenu postao din dušmanin, neprijatelj čije ime izgovaramo samo kao uvredu, a pravo na nacionalnu pripadnost mu odričemo s istom vrstom slijepe strasti s kojom svoju prenaglašavamo. Onaj brat za kojega ćemo reći da je katolik ili pravoslavac, a kad on za sebe kaže da je Hrvat ili Srbin, podsmjehivat ćemo mu se puni pizme i bijesa, pa ćemo – u skladu  sa sarajevskim izvrtanjem onoga što je rečeno – tvrditi kako je taj naš brat upravo priznao da je ustaša ili četnik.

Safet Isović bio je velik dok se slušao iz plastičnih japanskih tranzistora, i dok se njegov glas jedva probijao kroz šumu elektronskih valova. Njega se nije slušalo kroz Bang&Olufsen ili kroz neke druge uređaje koji odsvirani i otpjevani ton čine savršenijim od instrumenta ili glasa koji ga je proizveo. Njegovi albumi nikada nisu remasterirani, niti je kvaliteti njegovih pjesama išta doprinio razvoj digitalne tehnologije. Svejedno je jesu li ga snimali šezdeset i neke ili devedeset i neke. Možda bi Safet Isović najbolje i najtačnije zvučao da su ga snimali kao Beniamina Giglija u tridesetim i četrdesetim godinama, pa da mu se glas čuje iz onih mitskih daljina, kada se stvarna veličina i izuzetnost nekoga glasa mogla samo naslućivati. Kakva bi to samo bila dženaza, kakav veličanstveni ispraćaj i kakva narodna tuga da je takav pjevač kakav je bio Safet Isović umro trideset i neke. Ili barem da je umro 1971, u vrijeme Pjesme ljeta, one čudne estradno-muzičke manifestacije na kojoj su se pjevači svih fela, i narodni i zabavni, nadmetali u pjevanju, pa da se čuje koji je bolji. On je bio od onih koji su vazda bili bolji. Njegova smrt tada bi se čula dokle god je onih koji su slušali njegovu pjesmu i razumjeli njegov jezik.

Veći dio svoje sretnije prošlosti, one koju je doživjela i naša generacija, Bosna i Hercegovina je za ostatak Jugoslavije u kulturnome smislu bila ništa ili skoro ništa. Bosanski bi se pisci proslavili tek nakon što bi ih iz Bosne potjeralo, a sva bosanska umjetnost svodila se na ljupke i oku privlačne dekoracije, koje su okcidentalnu publiku asocirale na Priče iz 1001 noći. Iz bosanske je perspektive okcident bio i na zapadu i na istoku, a najzapadnije je bio Beograd, to mjesto kolektivne čežnje svih sarajevskih kulturnih radnika a i običnih čaršijanera, s naglaskom na raju iz Centralnog komiteta, koji se do dana današnjega nisu pomirili s tim da im je zemlju iz Beograda napalo, da je Srebrenicu iz Beograda pobilo i da je Sarajevo iz Beograda opsađivalo, pa svakodnevno traže i nalaze načina da stvari nekako poravne i podšišaju, te da i Zagreb bude barem jednako kriv. A čim je Zagreb jednako kriv, onda će biti i krivlji, jer Zagreb Sarajlijama nije onako burazerski šarmantan i svjetski, nije onako londonski i njujorški velik i slavan, kao što im je Beograd. E, pa dakle, u tom Beogradu, koji je bio i ostao mjera stvari, Sarajevo je bilo tek jedna skromna vinjetica za Šahrijara i Šeherezadu, a ne mjesto ljudi koji bi mogli ponešto otpjevati ili napisati. Ako bi kome i bilo priznato umijeće i veličina, taj bi se morao pobeograditi, kao recimo Bijelo dugme, morao bi postati malo više njihov, da bi bio shvaćen kao sarajevski. Pa ni Meši Selimoviću nije bilo dovoljno to što se formalno samoodredio kao srpski pisac. Morao je učiniti nešto više i veće od toga, napisati esej o Vuku, započeti onaj nesretni nedovršeni roman u kojem je, ako smijemo suditi o rukopisu koji je ostao samo u kosturu, pa je takav protivno boljim običajima i objavljen, Selimović pokušavao pisati kao netko drugi, kao netko tko supstancijalno pripada svijetu srpske i  jugoslavenske metropole. Da je kojim slučajem završio Krug, možda bi to bila dobra knjiga – dopustimo i tu mogućnost da bi bila bolja od svega što je prethodno napisao, a možda ne bi valjala ništa, ali to sasvim sigurno ne bi bila knjiga pisana o onome svijetu i iz onoga svijeta iz kojega su pisani Derviš i smrt i Tvrđava. Svoj kompleks u odnosu na Zapad, onaj u Zagrebu a pogotovu onaj u Beogradu, ljudi su liječili time što bi se tom Zapadu prilagođavali i nastojali mu biti što sličniji. Zabavno je, ali i mučno, gledati i danas velike sarajevske Bošnjake, koji rado krenu i u pokoju novinsku istragu nad preostalim hrvatskim intelektualcima u Sarajevu, kako u Zagrebu progovore hrvatskim jezikom, pa ga ufine, usitne i deminutivišu baš kao da su, prešavši granicu na Savi, odlučili promijeniti vlastitu seksualnu orijentaciju.

Safet Isović je svih tih godina bio jedan od rijetkih za koje se na tom Zapadu itekako znalo, a da se nije morao prilagođavati, nego je bio ono što jest. Pjevao je bosanske i hercegovačke pjesme, ali kada bi otpjevao i pokoju srpsku – što bi mu se ovih godina moglo zlobno i prigovoriti – nije ga se zbog toga smatralo beogradskim ili srpskim piscem, niti je time bivao imalo razumljiviji svijetu s onih obala Save i Drine. Safet Isović bio je prihvaćan i shvaćan kao Bosanac, a ona oj Safete, Sajo, Sarajlijo, koliko god i ne bila neka važna i ozbiljna pjesma, pogotovu ne u njegovome repertoaru, do dana je današnjeg kod ljudi srednje i starije generacije u Zagrebu i Beogradu ostala nekom vrstom trajne posvete pjevaču s imenom i prezimenom. Ako bismo ostavili po strani sportaše i političare, Safet Isović je možda bio i jedini Bosanac za kojega se s one strane rijeka i znalo.

Ali vratimo se opet plastičnome japanskom tranzistoru, kao prirodnome mediju Safetovog glasa. Tih sedamdesetih godina, kada je Zdravko Čolić s Lokicama punio jugoslavenske stadione, a Bijelo dugme je bilo najnoviji i najsavršeniji doseg partijske politike u kulturi, postojala je i dalje živa građanska kultura, kultura društvenoga sloja kojemu se nije žurilo i koji je, sve do smaka Jugoslavije, ostao prilično neosjetljiv na mode i trendove. Taj svijet držao je uključen svoj plastični japanski tranzistor, slušao je na njemu ono što su mu nudili muzički urednici u onih šest velikih republičkih radio stanica, i to obično na prvim programima. A urednici su bili oprezni i krajnje konzervativni, izbjegavali su novotarije i nisu se niti najmanje trudili da u programu bude za svakoga ponešto. Njima kao da je doista bilo važno samo to da taj spori i mirni građanin nikad ne promijeni program, nego da ostatak svoga života provede uz revijski orkestar RTV Beograd, pod dirigentskom palicom Vojkana Borisavljevića, uz Dušana Jakšića, Žarka Dančua, simfonijski orkestar RTV Zagreb, Miljenka Prohasku, Stjepana Mihaljinca, Gabi Novak, Cuneta Gojkovića, Đorđa Marijanovića, Safeta Isovića… Ti muzički urednici, ti ravnatelji građanske svakodnevice, u znatnoj su mjeri odredili i mjesto Safeta Isovića u kulturi zemlje koje se sjećamo. Ali odredili su i način na koji se danas sjećamo njegovoga glasa. Taj gromoglasni vokal, izvučen u prvi plan, koji je sasvim nadglasavao orkestar, na svim Safetovim snimkama iz tog vremena zapravo je imao i jedan sasvim praktični smisao. Mali plastični japanski radio nije bio baš neki senzacionalni prijemnik i predajnik zvuka, a ni tih famoznih radijskih odašiljača nije bilo kao danas, pa se moralo razmišljati kako netko u Makarskoj, u Kaknju ili u Loznici čuje pjesmu koja se emitira u studiju sarajevskog radija. Ili beogradskog, zagrebačkog… U vrijeme lošeg radijskog signala nisu prolazili pjevači blagih i tihih glasova.

Samim time što smo ga slušali s tranzistora koji je jednako krčeći svirao u brijačnici, piljarnici, granapu i u svakoj od one tisuću i jedne portirnice, iz koje nas je, tražeći nam ličnu kartu, mjerkalo uniformirano lice nekog budućeg srpskog artiljerca, hrvatskog akademika ili bošnjačkog ministra, samim tim što je Safet Isović uglavnom bivao zvukom javnih prostora, kao i drugi naši veliki pjevači, samim tim što je bivao zvukom socijalističke svakodnevice, on nam je bio nešto više od pjevača. Posve patetično rečeno, iz sarajevske je perspektive on bio zvuk Miljacke koja teče i zvono tramvaja pokraj nje. Tako je Safetov glas imao i niz drugih, obično urbanih, jugoslavenskih perspektiva, uključujući, recimo, zagrebačku i splitsku. I tamo je pjevao iz istoga tog tranzistora, a da nitko – ili gotovo nitko – tih sedamdesetih i osamdesetih godina nije o tom pjevanju razmišljao kroz perspektivu hrvatskoga nacionalnog pitanja, niti auditivnog zagađenja Hrvatske zvukovima i glasovima orijentalnih i novokomponiranih narodnjaka. Safet Isović je za taj i tadašnji Zagreb bio glas, zvon i zvuk Bosne i Sarajeva, zemlje i grada u odnosu na koje su, vjerojatno, postojale negativne predrasude, ali jednako tako, živjela je i romantična predodžba o dobroj zemlji i dobrim ljudima. Koliko god malen bio interes tadašnjeg Zagreba za Bosnom i Sarajevom – ionako su svi i svugdje bili vazda zainteresirani samo za Beograd – Isović je bio jedna od onih rijetkih pojava koje su prihvaćane bez zazora, i to baš onakve kakve jesu. On je bio taj jedan – bosanski – kamenčić u kulturnome i estradnome mozaiku jugoslavenskoga zajedništva.

To ne znači da je istovremeno bio voljen, niti da su se doista cijenile njegove pjesme i folklor u kojemu su nastajale. Sedamdesete i početak osamdesetih bile su razdoblje kada je, usporedo s rastom gradova, narastala i potreba za prepravljanjem vlastitoga identitetskoga koda i za urbanizacijom kulturne svakodnevice. Iako će toliki danas tvrditi drukčije, iako je sevdalinka – maltene – proglašena za lirski amandman bošnjačkoga nacionalnog programa, u ono vrijeme je malo tko, pogotovu među Bošnjacima, u toj pjesmi, pa onda i u samome Safetu Isoviću, vidio išta osim kafanske zabave i trivijalne prošlosti, narodnih nošnji, turskih jatagana i udžbeničke nacionalne patetike, koje se svi zajedno trebamo što prije osloboditi. Takvoj pjesmi bilo je mjesto u kulturno-umjetničkim društvima, u arhivama sarajevske i beogradske radio stanice, te u specijaliziranim televizijskim emisijama u kojima bi, uz glasove Safeta Isovića, Nade Mamule, Zaima Imamovića, Himze Polovine, Cuneta Gojkovića, Zore Dubljević, Ksenije Cicvarić, bile prikazivane prirodne ljepote naših krajeva. I naravno, takvoj je pjesmi, kroz Safeta Isovića, bilo mjesto u malom plastičnom japanskom tranzistoru.

Smještanje sevdalinke u službenu i elitnu kulturnu sferu odvijalo se na dva načina i kroz dva, moglo bi se čak reći i – civilizacijski suprotstavljena toka, koji često i nisu proizvodili svijest jedan o drugome. Jedan tok činili su pisci i intelektualci (dakle, njih dvojica-trojica), koji nisu osjećali sram od Bosne i zbog Bosne, pa su u tim pjesmama naprosto uživali, pjevali ih, a onda pisali i govorili o njima. Taj je tok bio višenacionalan, uključujući, razumijevajući, obuhvatan, svebosanski… Drugim tokom išlo se za emancipacijom nacionalne stvari. Sevdalinka je, kao i toliko toga drugog – zaparavo kao i sve drugo s izuzetkom četnika, ustaša i Ive Andrića, proglašena za ekskluzivno bošnjačko-muslimansku pjesmu, koju su oni drugi, ako smo toliko merhametli da dozvolimo pomisao da ih je prije stotinu godina i bilo u Bosni, mogli samo osluškivati iz svojih rajinskih izbi i iz svoje kulturne praznine. U ime tako formulirane, ekskluzivne ideje o podrijetlu tih pjesama, ovim su tokom krenuli oni koji bi, da im se dogodila ta nesreća da budu rođeni kao Srbi i Hrvati, jednako zdušno prionuli uz gusle i guslarske epove, kao uz glazbeni izraz nacionalne svijesti. Na kraju će, naravno, od ova dva toka rehabilitacije sevdalinke pobijediti onaj agresivniji, jer tako uvijek i svugdje biva, a uz pjesmu će najglasnije stati oni koji su se nekada najzornije sramili onoga što sevdalinka znači i podrazumijeva. Tako to valjda treba biti i nikakve pomoći više nema.

Ali samo tako Safeta Isovića i možemo zamišljati kao istaknutog bošnjačkog nacionalnog radnika. Za nas koji, pak, nismo Bošnjaci, ili smo nevični nacionalnoj stvari, a pritom dovoljno dugo pamtimo, on će ostati samo pjevač, veliki pjevač, čiji se glas, kroz šumu elektromagnetskih valova i radijskih smetnji, do nas probijao preko bosanskih šuma i planina, pa nas stizao gdje god smo bili. Takvoga Safeta Isovića vrijedi pamtiti, jer pamteći njega pamtimo i sve ono čega više nema, a od čega smo kao kulturni ljudi sačinjeni. Uz Safeta Isovića pamtimo imaginarij i podrijetlo naših izgubljenih i uskraćenih identiteta.

Ona osmrtnica, na mjestu na kojem se susreću Sepetarevac i Ulica Ivana Cankara, pričvršćena pribadačama uz drveni električni stup, bila je bljesak prošlih vremena, podsjećanje na njih i na sve što je sa njima nestalo, nakon čega se samo još više smračilo. Kroz taj mrak čuje se njegov jaki, čisti glas: „U Trebinju gradu…“ I bride palčevi koji su nekada pribijali pribadače uz drveni stup.



Podržite održavanje stranice Kolumne klikom na reklamu ispod, unapred smo zahvalni: