Samoubojica

Imaginarni prijatelj 30

Samoubojstvo je šezdesetih godina bilo velika književna i filozofska tema. Pod utjecajem filozofije egzistencijalizma i njezinih proznih i pjesničkih promotora, među kojima je publici najatraktivniji bio Albert Camus, samoubojice su na neki način ušle u modu. Nekolicina nesretnih slučajeva, recimo prometni udes mladoga holivudskog glumca Jamesa Deana, u čijoj se dramaturgiji ili izvedbi moglo naći samoubilačkih elemenata, pridonijeli su ovome trendu. Zanimljivo je da se o samoubojstvima naveliko govorilo – pa se onda, valjda, naveliko i samoubijalo – u isto vrijeme kad i o slobodnoj ljubavi.

U Alanu Fordu, stripu koji je u mnogo čemu bio svojevrsni komentar šezdesetih – pošto su Magnus i Bunker i bili djeca šezdesetih – jedan od epizodista je i samoubojica. Očajnik intelektualne fizionomije, s naočalama crnih rožnatih okvira, još jedan tipični egzistencijalist, neuspješno se pokušava ubiti. Obično prekida glavnu radnju priče, pojavljuje se negdje u drugome planu ili trećem planu, kako pada s nebodera ili na neki drugi način nastoji prekratiti svoj besmisleni život.

O njemu se više ništa ne saznaje. On je jedan od onih likova čija osobna povijest nikada neće biti ispričana. Ili je, možda, ta povijest izbrisana, možda se pretvorio u osobu bez biografije, predugo nastojeći da se ubije.

Samoubojstvo je katkad impulsivna reakcija na život, iako je češće dugo i pomno planiran čin. Ali svako se samoubojstvo, pa čak i ono neuspjelo, čak i ono lažno, koje služi samo da okolinu upozori koliko je čovjeku teško, svede na onaj jedan trenutak u kojem čovjek svoj život prevodi u smrt. Tako je to kod svih, osim kod njega. Kod Samoubojice iz stripa.

U jednoj epizodi Alan Ford ga u nekoj jurnjavi zatiče kako sjedi na ogradi mosta i oprašta se sa životom. U jednom od onih svoji dugih samosažaljivih lamenta izgovori i to da je promašen slučaj, koji ne zaslužuje da živi. Oko sebe je vezao konopac na čijem je drugom kraju nakovanj. Biva, kad skoči da sigurno potone.

Alan ga, međutim, ljubazno upozori da je na tom mjestu voda jako plitka i da će se, skoči li, samo dobro ugruvati. Nego, neka pođe još malo nizvodno, tamo je dubina i po pet-šest metara. Na što mu Samoubojica ljubazno uzvrati: “Hvala, mladiću. Topla riječ djeluje kao melem za kandidata smrti.”

Život je paradoks. Čovjek živi da bi jednoga dana umro. I u tome drugog smisla nema, osim odlaganja smrti. Poigravši se sa svojim junakom, Magnus i Bunker su s gotovo lirskim zanosom opjevali taj paradoks. Čitatelj se, naravno, smije i pamti Samoubojičine replike, koje će zatim koristiti u svakodnevnim razgovorima, na školskim hodnicima i po birtijama. Kraj je sedamdesetih, pa osamdesete, vremena kada su slobodna ljubav i samoubojstva već ostali iza nas. Ali život je i dalje paradoks, koji se ironijom najuspješnije brani.

Za Samoubojicu iz Alana Forda samoubojstvo nije dugo planirani trenutak. Za njega je samoubojstvo način života. I njegovo ispunjenje. Ni po čemu drugom neće ga pamtiti, osim po tome da se stalno pokušava ubiti. Je li to sreća ili je nesreća? Iako on nikada ne ostvari svoju jedinu životnu ambiciju uspio je u nečemu za čime teži čovjek otkako je sišao s grane i uspravio se. Besmrtan je.


Miljenko Jergović

Podržite održavanje stranice Kolumne klikom na reklamu ispod, unapred smo zahvalni: