Vesna

Imaginarni prijatelj/31

Slavenska boginja proljeća i mladosti. Krajem svake zime ona se na život i smrt bori sa svojom suparnicom, boginjom zime Moranom. I nekim čudom svaki put pobjeđuje. Ljudi se unose u njihovu borbu. Na otkinutim rano propupalim granama drveća prenose Vesninu lutku, a Moranu spaljuju ili je utapaju u ledenim vodama, u rijekama koje protječu kroz vrbike. Ako se jednom dogodi ta nesreća da Vesna ne pobijedi Moranu, zima će pomoriti sav svijet. Davna su vremena, Slaveni su jedan nekristijanizirani narod, žive od primitivne poljoprivrede i lova, ovisni o godišnjim dobima. Zimi uglavnom gladuju. Vesnu dočekuju na izmaku životnih snaga. I svaki put se raduju kad ona ubije Moranu.

Bliska je ljudima. Boginja s osobinama koje su, smatraju oni, svojstvene svakoj pravoj ženi. Ili svakoj koja je visokoga nama. Ljubomorna je i osjetljiva na suparnice. Zaokupljena uređivanjem, ponosna na svoju ljepotu. Voli kad joj se dive. Ali nije zla.

U njezinu se čast više puta u godini praznovalo. Najprije s mladencima koji su u protekloj godini sklopili brak. Na drugi se praznik Vesnu ukrašavalo cvijećem. I jedno i drugo Crkva je, ustvari crkve su prekomponirale u svoje proljetne svečanosti, vezujući ih za blagdan Uskrsa. Jaja su se, u Vesninu čast, bojala u crveno, i onda bi, tako obojena, simbolizirala Sunce. U čast bi joj pjevale Dodole, mlade djevojke, koje su tek prestale biti djevojčice, ukrašene vijencima poljskog cvijeća.

Vesni su bile posvećene lastavice, rode, kukavice. Kukavica u Slavena nije bila zloslutnica. A roda je bila ono što je i danas. Ljudi su se radovali kada bi im lastavica pod strehom svila gnijezdo. I onda bi je gledali iz prikrajka. Lastavica ne smije primijetiti da je gledate. Primijeti li, odletjet će na drugu stranu, da vas zavara. Ona je uvjerena da drugi ne primjećuju njezino gnijezdo. Laste su bića diskrecije. Tamo gdje ima lastavica, obično nema tabloida.

Vesnino ime često se i rado davalo kćerima, sve do posljednjih vremena, koja su nastupila osamdesetih godina dvadesetog stoljeća. Tada se prestaju rađati Vesne, ali se s vremena na vrijeme začudo rodi poneka Morana. U mome gimnazijskom razredu bile su dvije Vesne, plava i crna. Jedna se prezivala Stojanović, druga Tomić. Vesna Tomić je za onu posljednju mirnodopsku novu godinu poginula u prometnoj nesreći, čini mi se negdje na Igmanu. Živio sam u istome gradu, ali sam nekim čudom za njezinu smrt doznao s dvadesetak godina zakašnjenja. Sve to vrijeme za mene je bila živa.

Za Vesninih obreda vjernicima bi davali ljeskov pupoljak da ga progutaju. Rodit će lješnjaci, godina će biti rodna, narod će biti zdrav. Oko Vesne širili su se mirisi zemlje, livade, cvijeta, mirisi zdrave i bogate zemlje. Bilo je to davno, davno, u historiji našega svijeta. Kao što su davno, davno, u mojoj privatnoj gimnazijskoj historiji. Između privatnih životopisa i životopisa jedne civilizacije razlika je u doživljaju vremena. Ono što je čovjeka stoljeće, to je za civilizaciju milenij. U djetinjstvu svijeta iste su tajne, misteriji, mutna i strašna čuda kao u djetinjstvu čovjeka.

Breza je Vesnino stablo. Moja prva rodica – najbliži mi rod, pošto sam bez braće i sestara – bila je Vesna. Danas leži u grobu pod brezom.


Miljenko Jergović

Podržite održavanje stranice Kolumne klikom na reklamu ispod, unapred smo zahvalni: