Yehudi Menuhin, koncert za Boga i violinu

Nakon što je čuo trinaestogodišnjeg Yehudu, egzaltirani Albert Einstein ustvrdio je da Bog na nebu postoji. Ton dječakove violine bio mu je dokaz

Ne znam koliko sam imao godina, ni koje je bilo godišnje doba kada je Yehudi Menuhin svirao u Sarajevu. Pamtim da je bilo jutro, prolazili smo, moja nona i ja, Ulicom JNA, i kad smo naišli pokraj Radničkoga univerziteta Đuro Đaković, nona me je povukla za ruku, privučena muzikom što se čula iz dvorišta. Tamo je ispred ulaza u dvoranu stajao muškarac u fraku, neobične fizionomije, kao da je sišao s neke stare crno-bijele fotografije, i svirao violinu. Oko njega nije bilo nikoga, samo neka gospođa na povratku s Markala, s prepunim cekerima u rukama, i stariji muškarac u radničkom mantilu, vjerojatno ložač ili domar dvorane. Ovo je sigurno reklama za Menuhina, rekla je žena. Ne, ovo je Menuhin, rekla je nona.

Događaj mi se upisao u pamćenje na način kako se čovjeku upišu neki snovi, pa ih, neobjašnjive, dugo pamti, i tako ih se sjeti, a da ne zna zašto ih se sjetio, što mu govore, i koji su ga dnevni događaji takvim snovima vodili. Kasnije će u životu taj kratki i nenajavljeni jutarnji nastup velikoga violinista poprimati druga značenja, sve dok ne povjerujem kako mi se sasvim razjasnio. Yehudi Menuhin stajao je ispred malenog monumenta, koji je i danas pred ulazom u dvoranu, na kojemu piše da su ovu zgradu sarajevski Jevreji poklonili “svome gradu”. Tu je do 1941. bila nova sefardska sinagoga, najljepša i najveća od svih sedam sarajevskih sinagoga. Zatim je gradski ološ, nekoliko dana prije nego što će ustaše preuzeti vlast, provalio u hram, i načinio “veliki kvar”, koji nikada neće moći da bude popravljen. Nakon rata ranjena i desetkovana Jevrejska opština svoje aktivnosti svela je na bivšu aškenasku sinagogu, a grad je dobio lijepu, čudesno akustičnu dvoranu, u kojoj su se održavali koncerti klasične glazbe, a kada nije bilo koncerata, radilo je kino. Menuhin je stajao ispred monumenta, i bez kamera, fotografskih aparata i namjernika, samo dvjema ženama, ložaču i dječaku, svirao.

Kao što pamtim tu sliku, zapamtio sam i muziku. Godinama sam vjerovao da ću jednom otkriti kako se zove to što je Menuhin svirao. Još u vrijeme kada sam došao u Zagreb, znao bih oslušnuti čim odnekud začujem violinu, ili prstom dokono pretrčavati po kompakt diskovima u glazbenome dućanu, ne bih li negdje po nečemu prepoznao Menuhinovu melodiju. Sada znam da tu muziku nikada neću naći. Potraga za njom od početka je bila uzaludna, kao kad se čovjeku dogodi da smeten u zbilji traži nešto što je čuo ili vidio u snu. U toj smetenosti protekao mi je ozbiljan komad života. Ali čim čujem violinu, ja ću i dalje vjerovati da ću iz nje začuti Menuhina.

Prije osam godina, u posljednjem razgovoru koji smo vodili, upitao sam Aliju Izetbegovića – pod dojmom njegove vjere – odakle mu takva sigurnost da Bog postoji. To je jednostavno, odgovorio mi je, pogledajte samo glavu maslačka i njezinu strukturu, tu nevjerojatnu arhitektoniku, savršeno simetričnu, čovjekovoj kreaciji nedosegljivu, koja drugog smisla nema, nego da bude takva kakva jest i da svjedoči o svome tvorcu. Tko je mogao stvoriti glavu maslačka, ako nije Bog?

Kada je 1930. čuo trinaestogodišnjeg Yehudu Menuhina, Albert Einstein je, potpuno potresen rekao: “Sada znam da na nebu Bog postoji!” Dječakova muzika je za Einsteina bila čudo maslačka. U toj glazbi ima nečega što ljudima obično nije dano, čak ni kada su veliki umjetnici, a što čovjek čuje, vidi, pročita ili osjeti rijetko u životu – ili možda nikad – i za što mu se učini kako nije i ne može biti s ovoga svijeta. Ili možda jest, pa je načinjeno od onoga što je najljudskije, i što je baš time onda najbliže Bogu (nije u vezi s temom, ali u ove božićne dane moram reći: od toga kad katolički popovi blebeću o seksu, gore je samo kad obezduhovljeni ateisti drve i trune o Bogu!).

Jednom je, dok su putovali vlakom iz Kölna prema Hamburgu, Marcel Reich-Ranicki upitao Menuhina tko je najveći živi violinist. David Oistrach, odgovorio je: “U njemu se krije ciganski violinista!” A onda je, da ga sugovornik slučajno ne bi krivo shvatio, rekao i to da se u svakome velikom violinistu krije jedan mali Ciganin. Tu usput izrečenu tvrdnju, često je životom svojim i sviranjem jasno demonstrirao. Treba ga, recimo, poslušati kako se prilagođava kolegama iz drugih žanrova i drukčijih muzika, tako onda i Raviju Shankaru i Stephaneu Grappelliju, pa čuti kako ponekad, kada zatreba i kada se tako treba čuti, njegova violina postaje škripavo cigansko ćemane. U rukama genija, genijalno biva i njegovo ćemane. Menuhin nije bio ni najmanje ceremonijalan muzičar, svirao je uvijek, na svakome mjestu i sasvim iz sebe. Nije postavljao uvjete, insistirao, tražio grobnu tišinu, mir i svetost pozornice (ako bi vidio da ljudi na njegovome solističkom koncertu stoje po dvorani, zvao bi ih na scenu, da posjedaju oko njega). Za muziku mu nije trebalo nikakvo drugo čudo osim muzike same. A i to je tako ciganski način u umjetnosti.

Yehudi Menuhin rođeni je Njujorčanin, podrijetlom Bjelorus, iz drevne rabinske obitelji. Otac mu je nadjenuo ime da ga ono kroz život prati kao znak, da ga zli istog časa nanjuše i da on nauči prepoznavati zle. Ali već je 1947. svirao u Berlinu, zajedno s Berlinskom filharmonijom, kojom je dirigirao Wilhelm Furtwängler. Prije i nakon toga, slavnoga je dirigenta zdušno branio od optužbi da je kolaborirao s nacistima. Yehudi Menuhin bio je prvi Jevrejin koji je nakon holokausta došao svirati Nijemcima. Bio je prvi čovjek koji je narodu ubojica pružio ruku. Kad god se civiliziran čovjek upita da li bi trebao ići onima u ime kojih se činilo zlo, pa čak i onima koji su, u času vlastite slabosti, bili ravnodušni prema svakome zlu, morao bi se sjetiti Menuhina.

Drugi put, Yehudi Menuhin svirao je u Sarajevu 12. listopada 1996. Mogao sam otputovati na taj koncert, u grad u kojemu je nedavno završio rat, i dalje je nestajalo vode, a sve ruševine još nisu bile raščišćene. Ali ono što se jednom davno dogodilo kao u snu, veće je i važnije od svega čega je te večeri moglo biti u stvarnosti. Jedno je veliki umjetnički doživljaj, a drugo je ono što je ugrađeno u čovjeka i što postoji i traje na način na koji postoje ruke, noge i glava. Menuhin se onoga jutra ugradio u me. Zato nije trebalo da odem na drugi njegov sarajevski koncert.


Miljenko Jergović

Podržite održavanje stranice Kolumne klikom na reklamu ispod, unapred smo zahvalni: