Zlatna ribica

Imaginarni prijatelj/33

U vicevima i narodnim pričama ona ispunjava po tri želje svakome tko je ulovi. U pjesmi Duška Trifunovića, koju je na nekom festivalu otpjevao Seid Memić Vajta, kao i u priči Aleksandra Puškina, ribica je ispunjavala po jednu želju. Kod Vajte, ribar ju je pustio obrazloživši: “ja nisam čovjek od jedne želje i pustit ću te iz inata”. Puškinov ju je ribar također pustio, ali zato što je bio dobra srca.

Taj ribar bio je siromah starac, i živio je sa svojom sirotom ženom u nekoj ruševnoj straćari pokraj mora. Bili su, uglavnom, sretni i zadovoljni, ali nju je mučilo to što nije imala korito u kojem bi prala rublje. Pa kada se on vratio kući, i kad joj je ispričao da je ulovio, a zatim čista srca na slobodu pustio zlatnu ribicu, ona se uhvatila zaglavu, pa ga poslala nazad da traži tu ribicu i da mu ona naknadno ispuni želju – novo korito.

Stari što će, baš mu se i ne da, ali ode do mora i, začudo, nađe ribicu. Ona mu stvori lijepo korito, i on pođe kući, misleći da će mu baba biti sretna. Ali stara ga šalje nazad, da kakvo korito, neka mu ribica nekako providi i novu kuću. Nemoj, ženo draga, vidiš da se na moru digla oluja. Ma kakva oluja, nije babu briga, nego ga šalje da traži ribicu.

Ribica bi dobra, ne dopusti mu da se utopi, nego se opet pojavi i ispuni mu i želju za kućom. Ali ni to nije bio kraj – jer da jest bajke ne bi ni bilo – jer se sad u babi probudila želja za većim bogatstvom. A kada je i njega dobila – uz sve veću i veću oluju, sastavili se nebo i zemlja – poželjela je i moć. Htjela je da postane carica, pa je poslala svoga dobrog starog čovjeka u sigurnu smrt, ne bi li joj i tu želju ispunio. I bi tako: posta ona i carica. Ali ni to nije dosta: sad bi da bude vladarica svijeta.

Tu želju kada je ribar ribici prenio, ona mu ništa nije odgovorila, nego ga je poslala natrag kući. A tamo ničega više ne bi od čarolije, čak ni novoga korita. Nego sirota, pogubljena baba, u straćari koja im je bila suđena da u njoj žive i umru.

Kakvo se to zlo najednom probudilo u zlatnoj ribici? Zašto je to učinila starcu? Nije, valjda, on kriv što se u babi probudila ta strašna, dugo zapretena, pohlepa. Ili, možda, jest kriv. Nije smio pristati, nakon što je od ribice već izmolio novo korito, da se još jednom spušta do mora. Učinio je to iz ljubavi ili zbog vlastite karakterne slabosti? Staricu je njihova beskrajna sirotinja karakterno deformirala i skršila tako da je postala bolesno pohlepna. Starca je ista sirotinja učinila beskarakternim i slabim. Možda je zato ribica odbila da proizvede babu u vladarku svijeta, nakon što ju je već učinila caricom. A možda i zato što je ribica, kao i svi čudotvorci, mesije i dobri čarobnjaci, čuvarica reda u svijetu. S prvom sljedećom željom – nakon želje da se vlada svijetom – baba bi remetila red. Zato ju je zlatna ribica zaustavila.

Vajtin je ribar, u pjesmi Duška Trifunovića, greškom ulovio Puškinovu ribicu. I to u vrijeme kada se znalo da zlatna ribica ispunjava po tri želje. “Kakva su ovo došla vremena”, zavapio je i odmah zatim posumnjao: “možda i nisi zlatna ti”. A bila je zlatna.

U tri je želje mogućnost izbora. Sveden na jednu jedinu želju, čovjek ne želi ništa. I to je konačna istina zlatne ribice.


Miljenko Jergović

Podržite održavanje stranice Kolumne klikom na reklamu ispod, unapred smo zahvalni: