Deklaracija o SAO Rijeci

Predsjednicu ste čuli, premijera ste čuli, ministricu kulture ste čuli, a javio se – zboreći o Deklaraciji o zajedničkom jeziku – i predsjednik političke stranke koji je prepoznao naum potpisnika tog rušilačkog teksta da sruše ustavni poredak u Hrvatskoj…  

Za nju je ta – kako se kaže – Deklaracija jedna sasvim marginalna stvar o kojoj uopće ne treba raspravljati, jer taj nekakav zajednički jezik bio je politički projekt koji je umro zajedno s bivšom Jugoslavijom, i ona se više nikada neće ponoviti. Tako kaže predsjednica Republike.

On pak ne zna tko bi to – tu Deklaraciju – u Hrvatskoj mogao podržati i ne da mu se uopće trošiti riječi na takve neformalne inicijative. Premijer, znate i sami, ima ozbiljnijih i kudikamo manje neformalnih poslova.

Ministrica kulture nije detaljno upoznata, ali misli da je to jedna politička inicijativa. Ona zna da su hrvatski književnici oduvijek govorili da pišu na hrvatskom jeziku kada je hrvatski jezik postao službeni, pa joj pitanje zajedničkog jezika predstavlja politički konstrukt koji je došao s jednom državom '45. godine i nikada zapravo u stvarnosti nije zaživio.

Ugledni hrvatski jezikoslovac nije vidio tekst Deklaracije o zajedničkom jeziku, ali tvrdi da predlagači toga nečega nama ne daju mira, ne daju nam da se konsolidiramo. Po njemu, sve ovisi o nama samima, o tome kakav ćemo otpor kao narod pružiti.

A eto, baš nedavno je narodu objasnio kako je ona druga Deklaracija – ona o nazivu i položaju hrvatskog književnog jezika – čin i događaj potpuno na razini najvećih ratnih junaštava hrvatskih branitelja u Domovinskome ratu i kako je u toj Deklaraciji stvorena podloga za Domovinski rat. Sada pak veli kako je prvi cilj ove nove, ove nejunačke Deklaracije, srušiti hrvatski jezik kao jedan od službenih jezika Europske unije.

Ni drugi jezikoslovac nije pročitao tekst Deklaracije, ali u njoj prepoznaje prijetnju hrvatskom nacionalnom identitetu i novi pokušaj buđenja ideje jugoslavenstva. Trećem je jezikoslovcu sve to bedastoća, soft Memorandum 3, smišljena provokacija i skup iskompleksiranih ideja o jeziku.

Četvrtom hrvatskom jezikoslovcu, koji također nije vidio Deklaraciju, sve to spada u red nepotrebnih akcija koje ne mogu imati ozbiljnijih utjecaja na hrvatski, srpski, bošnjački i crnogorski jezik. Pustimo sad na stranu što se jedan od jezika koje taj jezikoslovac spominje zove bosanski a ne bošnjački, jer – zašto bi on morao znati kako tko zove svoj jezik?!

Jedan je bivši ministar kulture u Deklaraciji začuo vukovski vapaj jugoslavenskih nacionalista za izgubljenom domajom, dok je predsjednik jedne hrvatske stranke prepoznao nešto daleko opakije – nakanu da se sruši ustavni poredak u Republici Hrvatskoj. Stoga je zatražio da se potpisnicima tog rušilačkog teksta, hrvatskim državljanima, pozabave tijela kaznenog progona, koja u ovom slučaju moraju postupati po službenoj dužnosti.

Ni vrlo cijenjeni novinski kolumnist ne bi da se razmašu tijela kaznenog progona, ali bi žarko želio da naši demokratski izabrani čelnici malo porazmisle koliko smisla ima trošiti javna sredstva na  financiranje projekata ljudi koji podupiru ovakve protuustavne inicijative. Drugi pak ugledni medijski komentator u ovoj kletoj Deklaraciji otkriva artiljerijsku pripremu za ključnu bitku i trasiranje puta natrag u Jugoslaviju čim se raspadne Europska unija.   

Trećemu iz iste branše ne pada na um pročitati to nešto po čemu je u novinama hraknuo, to što su zakuhali geopolitički smutljivci od Berlina do Moskve, to čime jugoslavenski nacionalisti i provokatori brane svoju izgubljenu i neprežaljenu otadžbinu.

Četvrti je mudrac – na nemuštome hrvatskom jeziku, gdje se riječi svađaju s pravopisom, a pravopisne nedokučivosti s teorijama urote – nasrnuo i na jezične petokolonaše, srbo-jugoslavene, orjunaše, izdajnike… pa i na ono što je taj maštoviti gospodin nazvao projektom SAO Rijeke. A ta jugoslavenska Rijeka je, veli sveznadar, proglašena europskom prijestolnicom kulture zahvaljujući srbijanskoj diplomaciji, kako bi se 2020. u SAO Rijeci promovirala – naravno – jugoslavenska kultura.

Povrijedilo je maštovitoga gospodina što su Hrvatsku na ovogodišnjem Sajmu knjiga u Leipzigu predstavljali Slobodan Šnajder i Damir Karakaš, koji za njega nisu hrvatski pisci nego – potpisnici tzv. Deklaracije o zajedničkom jeziku. I koji valjda i ne zna tko je i zašto je, gdje i kada, izjavio kako nema razloga mistificirati u pogledu razlika unutar jednog, zajedničkog polivalentnog jezika, ali da ih, isto tako, ne treba ni nasilno brisati.

»Nema ničeg posebno politički eksplozivnog u tome kako taj jezik zvati. Osobno držim da je najbolje da Hrvati taj jezik zovu hrvatskim, a Srbi srpskim«, kazao je taj neki pisac koji – ako je vjerovati hrvatskim dilerima svih tajnih znanja – u Hrvatskoj zapravo i ne postoji. Kao što u priprostim fantazmagorijama svih tih glava – nadjevenih kojekakvim urotama – i ne postoji nitko pod svojim imenom. Nitko koga oni ne bi gurnuli u SAO Rijeku, u petu kolonu, na orjunaški Sušak, među srbo-jugoslavene…

Predrag Lucić
Kolumna za Novi list

Podržite održavanje stranice Kolumne klikom na reklamu ispod, unapred smo zahvalni: