Hapsus linguae

Kad dvije jednostavne istine o ‘zajedničkoj lingvističkoj osnovi’ i ‘pravu naroda na vlastiti jezični medij’ suštinski posve jednako pedeset godina kasnije ponovi dvjesto lingvista, pisaca, novinara i kulturnjaka iz famozne ‘zajedničke lingvističke osnove’, nadigne se na njih kuka i svastika. Strah me i pomisliti što bi bilo da su autori Deklaracije o zajedničkom jeziku, poput drugova iz Matice hrvatske 1967., svoje teze i zahtjeve utemeljili na NOB-u!

Nadigla se, eto, u Hrvatskoj kuka i svastika, potpalile su se lomače na gradskim trgovima i omastila užad za vješala, rulja s bakljama i vilama ni o čemu drugom nego o jeziku rode da ti poje, danima i tjednima govori se samo o toj zlosretnoj jezičnoj Deklaraciji, a da je nitko zapravo ni pročitao nije. Evo, pročitajte pažljivo njenu povijesnu preambulu, čitajte je naglas, rečenicu po rečenicu, i nađite u njoj makar jednu grešku, jednu riječ koja ne odgovara istini:
‘Višestoljetna borba jugoslavenskih naroda za nacionalnu slobodu i socijalnu pravdu kulminirala je revolucionarnim preobražajem u razdoblju od 1941-1945. Tekovine Narodnooslobodilačke borbe i socijalističke revolucije omogućile su svim narodima i narodnostima u Jugoslaviji da uđu u novu fazu njihova povijesnog postojanja. Oslanjajući se na temeljna načela socijalizma o pravu svakog čovjeka da živi slobodan od svake podjarmljenosti i o pravu svakog naroda na potpun suverenitet i neograničenu ravnopravnost sa svim drugim nacionalnim zajednicama, formirali su federativni savez kao jamstvo te uzajamne ravnopravnosti, međusobnog bratstva i socijalističke suradnje. Načelo nacionalnog suvereniteta i potpune ravnopravnosti obuhvaća i pravo svakoga od naših naroda da čuva sve atribute svoga nacionalnog postojanja i da maksimalno razvija ne samo svoju privrednu, nego i kulturnu djelatnost.’
Išta sporno? Osim, naravno, ukoliko mislite da su ‘pravo svakog čovjeka da živi slobodan od svake podjarmljenosti’ i ‘pravo svakog naroda na ravnopravnost s drugim nacionalnim zajednicama’ zapravo temeljna načela nacizma, i da je hrvatska ‘višestoljetna borba za nacionalnu slobodu i socijalnu pravdu’ – umjesto Narodnooslobodilačkom borbom – kulminirala Nezavisnom Državom Hrvatskom. Idemo dalje:
‘Neotuđivo je pravo svakoga naroda da svoj jezik naziva vlastitim imenom, bez obzira radi li se o filološkom fenomenu koji u obliku zasebne jezične varijante ili čak u cijelosti pripada i nekom drugom narodu.’
Deklaracija, kako vidite, uopće ne osporava – pače, bezodvlačno podvlači – ‘neotuđivo pravo’ svakog naroda, pa tako i hrvatskog, da svoj jezik naziva kako želi, ‘bez obzira radi li se o filološkom fenomenu’ kad istim takvim jezikom govore još dva ili tri ‘neka druga naroda’ iz iste, kako ono, ‘zajedničke lingvističke osnove’. Neotuđivo pravo Hrvata i njihov jezik Deklaracija stoga stavlja u realan povijesni i znanstveni kontekst:
‘Novosadski dogovor opravdano je deklarirao zajedničku lingvističku osnovu srpskog i hrvatskog književnog jezika ne poričući historijsku, kulturno-historijsku, nacionalnu i političku istinu o pravu svakoga naroda na vlastiti jezični medij nacionalnog i kulturnog života.’
I točka.
‘Zajednička lingvistička osnova srpskog i hrvatskog jezika’, a ‘pravo svakog naroda na vlastiti jezični medij’. Ne može kraće, jednostavnije, preciznije i točnije, ne može jasnije.
Što onda nakon svega nije jasno?
Nije jasna samo jedna stvar: zašto se uopće oko te dvije jednostavne istine – o ‘zajedničkoj lingvističkoj osnovi srpskog i hrvatskog jezika’, te ‘pravu svakog naroda na vlastiti jezični medij’ – na hrvatskim trgovima pale lomače i masti užad za vješala? Zašto nitko od hrvatskih lingvizitora do dana današnjeg nesretnu Deklaraciju nije čestito pročitao?
Možda, razmišljao sam dugo o tome i dopuštam mogućnost, i zato što gore citirani pasusi uopće nisu preambula zloglasne Deklaracije o zajedničkoj lingvističkoj osnovi – pardon, zajedničkom jeziku – već preambula mitske Deklaracije o nazivu i položaju hrvatskog književnog jezika, samog zaglavnog kamena hrvatske kulture i državnosti, objavljene prije točno pola stoljeća, 17. ožujka 1967., na naslovnici slavnog 359. broja zagrebačkog Telegrama, ‘jugoslavenskih novina za društvena i kulturna pitanja’.
Eh, da: sve one teze o ‘tekovinama Narodnooslobodilačke borbe i socijalističke revolucije’, ‘višestoljetnoj borbi jugoslavenskih naroda’ i ‘temeljnim načelima socijalizma’, sve one ‘filološke fenomene’ i ‘zasebne jezične varijante’, na čelu sa ‘zajedničkom lingvističkom osnovom srpskog i hrvatskog jezika’, sve do jedne prije punih pedeset godina napisali su, potpisali i objavili najveći umovi hrvatskog državotvornog jezika i jezikoslovlja, od Miroslava Brandta, Radoslava Katičića i Tomislava Ladana, do Dalibora Brozovića, Slavka Mihalića i Vlatka Pavletića, iza kojih su se u historijskom hrvoredu postrojili svi nosivi stupovi državotvorne hrvatske kulture, od Matice hrvatske i Društva književnika Hrvatske, do Hrvatskog centra PEN-a, odjela i instituta Akademije, te katedri filozofskih fakulteta u Zagrebu i Zadru.
Iz nekog razloga, međutim, kad dvije jednostavne istine o ‘zajedničkoj lingvističkoj osnovi’ i ‘pravu naroda na vlastiti jezični medij’ suštinski posve jednako – samo bez preseravanja o bratstvu i jedinstvu, načelima socijalizma i tekovinama revolucije – pedeset godina kasnije ponovi dvjesto lingvista, pisaca, novinara i kulturnjaka iz famozne ‘zajedničke lingvističke osnove’, nadigne se na njih kuka i svastika. Sunce ti jebem kositreno, da ne kažem kalajisano, strah me i pomisliti što bi bilo da su autori Deklaracije o zajedničkom jeziku, poput drugova iz Matice hrvatske 1967., svoje teze i zahtjeve utemeljili na Narodnooslobodilačkoj borbi!
Što je, naime, konstatacija iz Deklaracije o zajedničkom jeziku, kako ‘činjenica da se radi o zajedničkom policentričnom standardnom jeziku ostavlja mogućnost svakom korisniku da ga imenuje kako želi’, doli ista ona pola stoljeća stara ‘opravdano deklarirana zajednička lingvistička osnova’ što ‘ne poriče historijsku, kulturno-historijsku, nacionalnu i političku istinu o pravu svakoga naroda na vlastiti jezični medij’?
Što je ‘zajednička’ konstatacija kako ‘svaka država ili nacija može slobodno i samostalno kodificirati svoju varijantu zajedničkog jezika’ doli isto ono pola stoljeća staro ‘neotuđivo pravo svakoga naroda da svoj jezik naziva vlastitim imenom’?
Što je ‘zajednička’ konstatacija kako su ‘sve četiri trenutno postojeće standardne varijante ravnopravne’ i kako se ‘ne može jedna od njih smatrati jezikom, a druge varijantama tog jezika’, doli isto ono pola stoljeća staro pravo svakog naroda na jezik ‘bez obzira radi li se o filološkom fenomenu koji u obliku zasebne jezične varijante ili čak u cijelosti pripada i nekom drugom narodu’?
Pa ipak, pedeset godina kasnije hodočasnici pod totemom Deklaracije iz 1967. u dramatičnim se anatemama krvljem i dramenjem nabacuju na potpisnike Deklaracije iz 2017., i u fantastičnom obratu Deklaracija o zajedničkom jeziku ispast će upravo ‘diverzijom jugoslavensko-srpske kolone povodom pedesete obljetnice Deklaracije o nazivu i položaju hrvatskog jezika’ – kako su cijeloj hajci zajednički obljetnički nazivnik našli vazda budni stražari revolucije s jednog od SUBNOR-malnih braniteljskih-portala.hr.
U tom divnom obratu, sve teze i argumenti kojima su nanišanjeni potpisnici Deklaracije o zajedničkom jeziku spektakularno će promašiti metu i smisao već samim jezikom hajke. ‘Deklaracija naišla na opravdanu osudu u javnosti!’, ‘Inspiratore Deklaracije pozvati na odgovornost!’, ‘Naš narod nikada i nikome neće dopustiti slabljenje jedinstva!’, ‘Nesumnjiva politička odgovornost inicijatora i potpisnika Deklaracije!’, ‘Udar na Ustav!’ – nisu to, naime, naslovi iz današnjih novina, već iz zagrebačkog Vjesnika tih dramatičnih martovskih dana 1967., što bez ikakvih uredničkih i lektorskih intervencija savršeno dobro služe i danas. ‘Ogromna većina građana osudila Deklaraciju!’, ‘Je li Deklaracija ozbiljno kazneno djelo?’, ‘S Deklaracijom si možete obrisati onu stvar!’, ‘Vapaj poraženih snaga!’, ‘Udar na Ustav!’ – nisu, eto, naslovi iz Vjesnika 1967., već to pišu hrvatski lovci na vještice pola vijeka kasnije.
‘Zašto dramatizacija ‘ugroženosti i nepovjerenja’ kad ravnopravnost u Jugoslaviji nije ugrožena?’ pita se 1967. u Vjesniku drug Miloš Žanko. Zašto dramatizacija ‘ugroženosti jezičnih sloboda’ kad sloboda izražavanja u Hrvatskoj nije ugrožena? – pita se 2017. na Facebooku akademik Ranko Matasović. Lako su, kako vidite, hrvatski jezikoslovci našli zajednički jezik sa svojim jezikolovcima.
Nitko tim, kako se zove, zajedničkim jezikom ne vlada bolje od hrvatske katoličke lingvizicije. Deklaracija o zajedničkom jeziku kao ‘diverzija jugoslavensko-srpske kolone’ – odnosno, citiram, ‘duboko politička diverzija koja s lingvistikom nema blage veze’, kako ju je krstio subnormalni portal Željke Markić, narod.hr – označena je tako na potpuno istom jeziku, da ne kažem ‘zajedničkoj lingvističkoj osnovi’, s koje su i stražari Revolucije prije pola stoljeća hrvatsku Deklaraciju označili ‘Politikom, a ne lingvistikom’ – kako je glasio redakcijski komentar Vjesnika – i ‘grubom političkom diverzijom’, odnosno, citiram, ‘političkom diverzijom koju su aktivirali neprijatelji naše države’.
Činjenica pak da je Deklaraciju kao ‘političku diverziju neprijatelja naše države’ – kad smo već kod toga zgodnog citata, koji bi odmah potpisali i branitelji hrvatskog jezika – 1967. označio nitko drugi doli sam Josip Broz Tito, ispostavlja se kao povijesna preambula ‘deklaracije o Deklaraciji’. Kad tako hrvatska maršalka Kolinda Grabar-Kitarović za posjete Splitu kaže kako je ‘Deklaracija o zajedničkom jeziku sasvim marginalna stvar o kojoj uopće ne treba raspravljati, jer danas u Hrvatskoj ima toliko problema, visi preko četrdeset tisuća radnih mjesta povezanih s krizom koju Agrokor proživljava’, ona samo na perfektnom ‘zajedničkom jeziku’ ponavlja ono što je za posjeta Prištini 1967. rekao drug Josip Broz Tito: ‘Mi, drugovi, ne živimo od gramatike, od ovog ili onog dijalekta, već od onog što stvore stvaralačke ruke naših radnih ljudi!’
‘Zato oni jugofili koji i danas negiraju samostalnost hrvatskog jezika, zapravo udaraju na hrvatski narod’, kaže o potpisnicima Deklaracije, recimo, HDZ-ov portal direktno.hr. ‘Oni su potajno radili pripremajući Deklaraciju i iznenada udarili u leđa’, s ocjenom drugova iz HDZ-a složi se onda i predsjednik Tito: ‘Čitava Jugoslavija je danas ogorčena zbog takvih postupaka, a u prvom redu hrvatski narod.’
‘Konferencije ‘Jezici i nacionalizmi’ platili su Allianz Kulturstiftung i Forum ZFD’, nastanak Deklaracije objasni, recimo, u Večernjaku drug Nino Raspudić, ‘po staroj zapadnoj navadi kako je divno i progresivno sve ono što smatra da svijet nema smisla ako Opatija i Banja Koviljača nisu u istoj državi!’ ‘U cijeloj stvari oko Deklaracije svoje debele prste umiješala je i CIA!’ s ocjenom druga Nina složi se onda i predsjednik Centralnog komiteta SKHVladimir Bakarić.
I eto pedeset godina kasnije istih njihovih tanko pozlaćenih ‘zajedničkih’ svetinja, višestoljetne borbe, nacionalne slobode, povijesnog postojanja, temeljnih načela, tekovina rata, boraca-palaca i ostale plastične historijske bižuterije, kojoj jezik jedino služi i bez koje o jeziku ne umiju govoriti.
Na koncu, takvim će ‘zajedničkim jezikom’ govoriti čak i uplašeni pokajnici što će se zatečeni lomačama i vješalima povući na pričuvne položaje: od nekih potpisnika Deklaracije iz 1967., poput velikog hrvatskog pjesnika i prevoditelja Gustava Krkleca, koji je svoj potpis javno povukao ‘pismom čitatelja’ u novinama, objasnivši kako nije dobro čuo i razumio o čemu drugovi govore, te predstavnika institucija potpisnica Deklaracije iz pokajničke ‘Izjave’ u Vjesniku – uključujući i samu redakciju Telegrama, koja je već u sljedećem broju skrušeno priznala kako je Deklaracija politički ‘vrlo štetna’ – pa sve do pokajnika što pedeset godina kasnije svoje potpise i podršku Deklaraciji o zajedničkom jeziku povlače ‘pismima čitatelja’ na Facebooku, potpuno istim frazemima o štetnim političkim posljedicama. Upadljivo je ista ‘osjetljivost trenutka’ onda i danas, ista je ‘osjetljivost socijalističke zajednice’ na ‘hrvatsku’ Deklaraciju kao pola stoljeća kasnije ‘osjetljivost Hrvata’ na onu ‘zajedničku’.
Obje deklaracije i sve njihove fusnote, kako vidimo, napisane su na istom jeziku, i to je – oljuštimo li s njih sve slojeve pozlate i pljuvačke – suština Deklaracije o zajedničkom jeziku. Jedina razlika među njima jest to što je slavna Deklaracija o nazivu i položaju hrvatskog jezika, polazeći od ‘opravdano deklarirane zajedničke lingvističke osnove’, podsjećala jezičnu miliciju na ‘neotuđivo pravo svakoga naroda da svoj jezik naziva vlastitim imenom’, dok neslavna Deklaracija o zajedničkom jeziku, polazeći od opravdano deklariranog prava ‘svakog korisnika da jezik imenuje kako želi’ i prava ‘svake nacije da slobodno i samostalno kodificira svoju varijantu’, podsjeća jezičnu policiju na ‘činjenicu da se radi o zajedničkom policentričnom standardnom jeziku’.
Išta sporno?
Dobro, osim zajedničkog jezika.

Boris Dežulović
Kolumna za tjednik Novosti

Podržite održavanje stranice Kolumne klikom na reklamu ispod, unapred smo zahvalni: