Isak Babelj: Radost Odese

Isak Emanuilovič bio je opasno ružan čovjek. Ćelavac, nosonja, obješene donje usne, onaj ne tako čest spoj novorođenčeta i usidjelca pred mirovinu, fizionomije kakva se, i to je istina, češće viđa na uličnim plakatima, na novinskim karikaturama u vremenima kada su carstva u krizi, nego kod živih ljudi. I naravno, da, Isak Emanuilovič bio je Židov. Tko god ga sretne, odmah će znati: da, to može biti samo Židov. Ništa drugo se o Isaku Emanuiloviču uskoro nije trebalo znati.

Ubijen je 27. siječnja 1940. u Moskvi. Prostorija je bila obložena bijelim keramičkim pločicama, poput bolničke kuhinje. Ali u kuhinji pločice nisu bile po stropu. Svaka je kuhinja imala barem po jedan prozor. Ovdje nije bilo ničega, osim pločica i svjetla jedne žarulje. Isak Emanuilovič poznavao je tu prostoriju i prije nego što se u njoj našao, prije nego što mu je nepoznati izvršitelj zakona ispalio metak u zatiljak. Do tog trenutka njegova je uobrazilja bila tako precizna i oštra da je mogao zamisliti sve: žamor luke u Odesi, škriputanje violine, juriš Crvene konjice… U dvadesetom stoljeću, u povijesti sovjetske književnosti nije bilo pisca koji bi napisao tako tragično junačko djelo kakvo je ta malena novelistička zbirka. U vrijeme zrele Staljinove paranoje, strašne godine 1937, komesare, isljednike i cenzore hvatao je strah od autentičnosti Babeljeve “Crvene konjice”. Bilo je to vrijeme kada se komunizam pretvorio u bajku, pa je svaka stvarnost bila zabranjena. Mislili su, u to vrijeme, da je Isak Emanuilovič sve to doživio, kao konjanik brkatoga maršala Buđonija, za vrijeme pohoda na Poljsku, ali nije istina, sve je zamislio sjedeći u Odesi, osluškujući priče svjedoka, i zamišljajući kako je to moglo biti.

Bi li Isaku Emanuiloviču poštedjeli život da su znali kako je sve izmislio? Ali je izmislio tako da ni sam maršal Buđoni ne bi mogao primijetiti da izmišlja. Mnogi su pisci u povijesti smaknuti zbog svoje imaginacije, no je li ijedan smaknut kao Isak Babelj, zato što je snagom mašte mogao vidjeti ono što se zbilja dogodilo?

Ovom su čitatelju, možda će se saznati i zašto, bliže njegove Odeske priče, ili prema naslovu toma iz Babeljevih odabranih djela, u izdanju beogradskih izdavača Službeni glasnik i Logos iz 2012: “Kako se to radilo u Odesi”. Priče su u srpsku ekavicu davno preveli Gustav Krklec i Milivoje Jovanović, i možda ih je netko kasnije na hrvatski ili na srpski jezik prevodio bolje ili tačnije, ali ovaj je prijevod čitatelju rano ušao u uši i zavukao mu se u međuvremenu u kosti, pa bi drugi teško podnio. Dvije su priče od četrdesetak njih ona vrsta više životnoga nego književnog uzora zbog kojega čovjek diše, misli, čita, piše, i pokušava u svemu tome da si stvori još poneku priliku, da si priredi atmosferu za ponovno čitanje Krklecova prijevoda “Moje prve ljubavi” i Jovanovićeva prijevoda “Starog Šlojmea”. Život se živi da se važni tekstovi ne nauče napamet, nego da ih se svaki put čita kao prvi put.

“Moja prva ljubav” započinje rečenicom: “Deset godina po rođenju zaljubio sam se u ženu, zvala se Galina Apolonovna a iz porodice Rubcovih.” Priča je to o hajci na odeske Židove – jednome, u europskoj povijesti sasvim razumljivom događaju, kao što su razumljivi državna lutrija ili duhanski monopol – koji Isak Babelj, zapravo, i ne spominje. I druge priče iz ovoga ciklusa govore o toj hajci, njezinim posljedicama, o strepnji progonjenih, ali krajnje diskretno, tako da neupućeni baš i ne mora znati o čemu je tu riječ.

Dječak je sanjao o tome da ima golubove, pa je tog žalosnog jutra otišao kod ptičara Ivana Nikodimoviča i kupio ih, a onda je bogalj Makarenko jednoga po jednog goluba smrskao o dječakovu sljepoočnicu. No, srećom, na kapiji kod Rupcovih bio je kredom nacrtan križ, pa su dječaka tamo sklonili. “Treba da se umijemo – rekla mi je Galina. – Treba da se umijemo, mali moj rabinu… čitavo lice nam je u perju, a perje u krvi.” I tada, upravo na tom mjestu, s tom rečenicom, koja smije da bude prevedena samo tako kako ju je prvi preveo Gustav Krklec, započinje igra, ljubavna igra između Galine Apolonovne, udate žene dobroga carskog oficira, i dječaka, i ta će se igra voditi do kraja priče, kada će mali ljubavnik preuzeti nad njom vlast: “Ali sve da sam se i mogao ja se ne bih savladao jer sam izgubio svaki stid. Bacao sam se u krevetu, padao na pod, ne skidajući pogled sa Galine i naslađivao se odvratnom svojom vlasti nad njenim velikim, prekrasnim telom. Žena se tresla od straha i trzala u celom telu, a ja sam se derao u njeno lice da bih je što duže zadržao u vlasti. I plačući, iznemogle snage, ali još uvek likujući, izbacivao sam neku zelenu tečnost koja je dolazila pravo iz mog srca.”

U čemu je ta jedinstvena genijalnost Babeljeve priče? U tome što je prvu ljubav povezao s antisemitskom hajkom? Možda, ali takvo oneobičavanje na ivici bizarnoga nije ono čime ova priča svaki put uruši i zatravi svog čitatelja. Je li čudo u načinu na koji žena pokušava utješiti dječaka, u erotskom koketiranju na neočekivanom mjestu? Može biti i to, ali i takvih priča ima, pa nisu kao Babeljeve. Njegova priča jedinstvena je, i neusporedivo genijalna, u mogućnosti potpune identifikacije čitateljeve, koji je također, kao histerično dijete, kao svako dijete, preuzimao vlast derući se tako u lice nekome dobrom čeljadetu, i jednako je uživao u tom razuma nedostojnom položaju. Preko te tačke identifikacije, on se identificira sa cjelinom priče, sa svim njezinim elementima, i na kraju – s protužidovskom hajkom, u Rusiji devetstotina i neke. Od sve velike i strašne židovske književnosti dvadesetog stoljeća, koja je svjedočila o Holokaustu, ništa čitatelja tako ne usisa i ne pretvori u progonjenog Židova, kao priča Isaka Babelja “Moja prva ljubav”.

“Stari Šlojme” ispričan je u manje od tisuću riječi. Starac o kojemu se nema što reći, premda u našem selu živi više od šezdeset godina, nitko se ne sjeća ni vremena kada su svi na njega zaboravili, “kao što se zaboravlja nepotrebna stvar koja ne izlazi čoveku pred oči”. Stari Šlojme nije više bio stvor nego je bio stvar. Tako su se prema njemu i odnosili. Sjedio je u kutu, kod peći, nije davao glasa od sebe, zaboravio je govoriti. Prestao je i misliti, jer nije imao o čemu da misli. Sve dok se oko njega nisu ushodali, zabrinuti i uplašeni, i sve dok snaha, zaboravljajući da stari Šlojme nije umro, nije natuknula da bi vjerojatno najbolje bilo… Šlojme se strašno uznemirio, htio je nešto reći, plakao je, milovao je sinu ruke, ljubio ih. “Znao je samo jedno: njegov sin je želeo da napusti svoj narod, da priđe novom bogu. (…) Šlojme nikada nije bio religiozan, retko se molio i ranije je čak važio kao bezbožnik. Ali zauvek napustiti svoga boga, boga uniženog i patničkog naroda – to on nije mogao da shvati.” I sve što se zatim događalo, bilo je predvidljivo, jer je linearna ova Babeljeva priča, i ne tiče se njegova književna veličina ni dramaturgije, ni zavođenja čitatelja, nego naivne i lake neumitnosti kraja. Isak Emanuilovič imao je tužne oči proroka, koji je sve već vidio i svaki kraj unaprijed zna. “Duvao je snažni vetar i uskoro se ubogo telo starog Šlojmea zanjihalo pred vratima kuće, u kojoj je ostavio toplu peć i umašćenu očevu Toru.”

Ovu je priču Isak Babelj (1894-1940) napisao kao osamnaestogodišnjak, i prvi je put objavio u časopisu Ogni, u Odesi 1913. Bilo je to vrijeme pred rat i pred revoluciju, kada bi, širom Rusije, znali planuti antisemitski pohodi gladne, obespravljene i pobunjene svjetine, kojoj su dobri car i njegovi božji službenici ostavljali taj vječni ventil za pražnjenje svakoga gnjeva i očaja. Teško onoj vlasti koja više nije u prilici da za sve narodne jade i nevolje Židove optuži! I bilo je to, naravno, vrijeme kada su mnogi tražili spas u asimilaciji. Jer čemu razlikovanje ako iz razlike nastaje samo mržnja? Uostalom, nije li i njihov raspeti Isus bio samo Židov? Ali osamnaestogodišnji Isak Emanuilovič zamislio je kako sve to izgleda iz jurodive perspektive staroga Šlojmea, i kako će to, na kraju krajeva, izgledati iz konačne perspektive dvadesetog stoljeća, pa je napisao ovakvu priču.

O čemu je, potežući okidač službenog pištolja, mislio onaj koji je 27. siječnja 1940. raznio tu genijalnu glavu? I to sigurno piše negdje u pričama Isaka Emanuiloviča Babelja.

Miljenko Jergović

Podržite održavanje stranice Kolumne klikom na reklamu ispod, unapred smo zahvalni: