Karl Ove

Imaginarni prijatelj/40


Karl Ove protagonist je višetomnog romana “Moja borba” norveškog pisca Karla Ovea Knausgaarda. Ali iako on nosi piščevo ime, iako živi piščev život – ili nešto što je faktografski nalik tom životu – Karl Ove nije Karl Ove Knausgaard, niti je “Moja borba” gola autobiografija, niti je – kako to masovno tvrde oni koji roman nisu čitali, a takvih je, pogotovu među piscima i spisateljicama u ovoj otužnoj, od Boga, književnosti i od razloga za književnost napuštenoj pokrajini, vjerojatno i više nego onih koji su “Moju borbu” pročitali – Knausgaardova knjiga zbirka dosadnih banalnosti iz svakodnevnog života. Stvar i jest u tome što je život Karla Ovea rasterećen upravo od banalnosti, od onoga, dakle, što bi moralo ući u neku stvarnu autobiografiju, kao i od onoga što je neprepričljivo i neupamtljivo. Banalnost u svakodnevnom životu je ono zaboravljamo čim prođe dan, ono što se ne može upamtiti, jer ga kandžice sjećanja ne uspijevaju ščepati, uloviti i pretvoriti u uspomenu. U sjećanjima nema banalnosti, ali ih itekako može biti u interpretaciji sjećanja, a još i mnogo više – u njihovom izmišljanju. Knausgaard piše po sjećanju i ništa ne izmišlja. Ili se čitatelju čini da ništa ne izmišlja. Ali sjećanja nisu isto što i stvarnost. Ako nisu lažna, ili ako nisu selektivna – u smislu policijskog iskaza ili historijskog dokumenta – sjećanja su gola fikcija. Tko bi sa sigurnošću prepoznao razliku između uspomene i maštarije, kad između uspomene i maštarije jasne i sigurne granice nema?

Karl Ove fikcionalni je lik nastao iz Knausgaardovih sjećanja na sebe. Iako čovjek jest ono čega se sjeća – i ja jesam samo ono čega se sjećam – pisac ni u ovom slučaju nije istovjetan svome liku. Prije bi se moglo reći da se on iza njega savršeno skrio. Karl Ove savršena je maska iza koje je Karl Ove Knausgaard zaklonio svoju intimnu. Kazujući sve on o sebi ne kaže ništa. Dok takozvana čista fikcija, kada pisac piše o nečemu što, tobože, nema nikakve veze s njegovom osobom niti sa zbiljom u kojoj živi, u sebi sadržava niz skrivenih, šifriranih, neosviještenih autobiografskih elemenata, koje čitatelj u ulozi policijskog inspektora ili progonitelja dešifrira i detektira, i na osnovu njih rekonstruira i otkriva sve ono što je pisac htio sakriti, u knausgardovskoj se autofikciji ništa ne može razotkriti i dešifrirati jer se čitatelju čini da je baš sve razotkriveno i dano svijetu na uvid. A je li to baš tako? Nigdje se vlastita intima tako dobro ne čuva kao u fikciji. “Moja borba” je trezor sjećanja koji se ne može otvoriti, otključati, orobiti.

Karl Ove u se je zatvoren, mrzovoljan čovjek. Otac mu je bio nemoguć čovjek. Unekoliko tipičan sadist. Uzgred, Knausgaard nas na veličanstven način podsjeća kako je sadizam najprešućeniji, a skoro pa najučestaliji oblik roditeljstva. Malokoji psihopat neće postati roditelj. Majka je, uglavnom, pasivna i nezainteresirana. Baka je očajna pjandura. Karl Oveova žena, ustvari Karl Oveove žene, lude su, histerične, užasne. A njegova djeca…

Ono što nas njemu vuče je apsolutna mogućnost identifikacije. Ali zar i mi imamo takve roditelje, zar su nam žene, djeca, prijatelji baš tako grozni? Jesu. Ili nisu. To je svejedno. I to, zapravo, nije tema.

Miljenko Jergović

Podržite održavanje stranice Kolumne klikom na reklamu ispod, unapred smo zahvalni: