Kipo

Imaginarni prijatelj/36

Bilo je među nama dječaka koji su imali previše zaobljene pokrete. Nije ih bilo mnogo, jedan ili dvojica na nas trideset, ali im nije bilo lako, jer je bilo takvo vrijeme da muškima gledalo u ruke i u noge, u hod i u trk, u način na koji sklanjaju kosu s očiju, pa se na osnovu toga procjenjivalo u koju tko spada vrstu. U većinsku, koja će biti spašena i izbavljena od neprijateljskih zadirkivanja, provokacija i zlostavljanja, ili u manjinsku, preko čijih će se leđa i duša prelomiti sva muškost svijeta. Koreografija je bila važna kao da je život Labuđe jezero. I ništa kao koreografija. Mogao si biti glup, ružan i klempav, mogao si čak i naočale nositi, ali ako si bio zaobljenih pokreta, bio si načisto gotov.

To je Kipo iz Džonijeve pjes­me. On ima dušu djeteta i kretnje dame. Beskrajno se skanjuje da priča. Čini mu se da ga gitara ne sluša, on bi da ona sama svira. U vrijeme pojavljivanja ove pjesme svatko je znao barem po jednog Kipu, a i sama događajnost iz pjesme bila je tako prepoznatljiva i zajednička. Oni su došli kod njega kući, i on im pokazuje svoje ploče.

Hoće li neki budući svijet uopće razumjeti što znače stihovi: “Kipo ima oči tople i vlažne/ Mi slušamo njegove ploče/ Dok se trudi da ih sve pokaže/ Umori se i naprosto zaspe”? Možda bi netko još i razumio što je nekim davnim naraštajima moglo značiti zajedničko slušanje muzike – iako, zašto bi se muzika morala slušati u društvu, pa još po stanovima? – ali što, dovraga, treba da znači to pokazivanje ploča?

Ono što je u jednom vremenu samorazumljivo, u drugom postaje neodgonetljiv i neprevodiv emocionalno-socijalni hijeroglif. Nije samo Kipo pokazivao svoje ploče, nije on to činio ni zato što je bilo tako nježan, ni zato što su mu kretnje bile tako ženske, nego ih je pokazivao zato što je to činio ama baš svatko tko je sakupljao gramofonske ploče. A sakupljali su ih u ono vrijeme ama baš svi. Da postoje oni koji ne samo da nisu sakupljali ploče, nego nisu ni muziku slušali, čak ni onu nama najmanje prihvatljivu – tada su najmanje prihvatljivi bili heavy metal i simfo rock – pa čak ni narodnjake i zabavnjake, saznat ćemo kad navršimo osamnaestu i pođemo na jednogodišnju robiju u JNA. (Uzgred, ima li drugog smisla u služenju vojnog roka osim da shvatiš s kakvim sve hajvanima i čudovištima naseljavaš istu zemlju?)

U tom pokazivanju ploča sadržan je duh vremena, a ne Kipova individualnost. Međutim, pjesnik je sjajno pogodio što u našoj svakodnevici doista predstavlja duh vremena, što je onaj podrazumijevajući detalj, sitnica ili zarez, što je ono opće mjesto koje već u sljedećoj epizodi ne samo da neće biti opće mjesto, nego čovječanstvo više neće razumjeti o čemu je tu, zapravo, bilo riječi. Doista, zašto smo jedni drugima pokazivali gramofonske ploče? Odgovorom bi započela jedna duga, duga priča…

Dječaci previše zaobljenih pokreta ne bi nužno odrastali u homoseksualce. Niti bi iskakali iz ormara naše skurilne fantazije, razotkrivali se i time stjecali pravo na koreografske posebnosti. Kipove kretnje obilježje su one antropološke ili tjelesne finoće koja sa seksualnim izborom i nema veze. Niti su samo fini dječaci pederi, niti su divljaci hetero. I tko zna u što je Kipo ostario.


Miljenko Jergović

Podržite održavanje stranice Kolumne klikom na reklamu ispod, unapred smo zahvalni: