Konačno, Kolinda u uniformi!

Riječ je o krajnje bizarnom potezu za europske demokracije, u kojima su vojska i uniforme strogo odvojeni od politike. Ima slučajeva da predsjednici vole nositi uniforme, ali u Africi, a ne u Europi

Fascinacija naše predsjednice uniformama i oružjem poprima karikaturalne razmjere, što potvrđuje i najnovija informacija koju je prekjučer prvi otkrio Novi list. Ovih je dana, naime, bez ikakve rasprave i pompe, daleko od očiju javnosti, promijenjen pravilnik prema kojem će predsjednica Kolinda Grabar-Kitarović ubuduće napokon moći posve legalno nositi vojnu uniformu kada je u posjetu vojsci i kada obavlja protokolarne dužnosti kao vrhovna zapovjednica.

Riječ je o krajnje bizarnom potezu za europske demokracije, u kojima su vojska i uniforme strogo odvojene od politike. Ima slučajeva da predsjednici vole nositi uniforme, ali u Africi, a ne u Europi. Sjećamo se s koliko je muke Hrvatska početkom prošlog desetljeća, kada je napravila prve korake na putu prema NATO savezu, uvjerila najviše generale da moraju prihvatiti civilni nadzor nad vojskom. Dotad je, naime, bilo obrnuto. Devedesetih godina, u vrijeme Franje Tuđmana i Gojka Šuška, vojska i Ministarstvo obrane funkcionirali kao država u državi.

U Europi nije običaj ni da najviši vojni časnici, aktivni ili umirovljeni, preuzimaju političke funkcije. Baš zato će u našem slučaju biti još neobičnije vidjeti ministra obrane Damira Krstičevića, umirovljenog generala, ponovo u uniformi, budući da izmijenjeni pravilnik, osim predsjednici države, odsad nošenje uniforme dopušta i ministru obrane.

No, ovdje je uglavnom samo riječ o paradnoj i pojavnoj dimenziji militarizacije društva, dok se puno ozbiljniji procesi odvijaju na drugim razinama. Za jučer zakazana sjednica Vijeća za obranu, koje se nije sastalo dvije godine, sazvana je radi revidiranja obrambenih planova i podizanja stupnja spremnosti vojnih postrojbi zbog, kako su izvijestili mediji, »dramatičnih sigurnosnih promjena u okruženju«. O kakvim je to »dramatičnim sigurnosnim promjenama u okruženju« riječ? Je li Hrvatsku netko napao, a da o tome nismo obaviješteni? Ili je možda napadnuta neka zemlja u našem okruženju? Zašto, dakle, Hrvatska podiže stupanj spremnosti svoje vojske?

Ministar obrane stalno ponavlja da Hrvatska mora razvijati nove sposobnosti za suočavanje s izazovima poput terorizma, hibridnih i kibernetičkih prijetnji. Kako će se, međutim, Krstičevićeve vojne postrojbe suprotstaviti tim prijetnjama? Oružjem?

Predsjednica i ministar obrane već tjednima lobiraju za nabavu nove eskadrile borbenih zrakoplova koji bi zamijenili sadašnje MiG-ove 21, koji su se baš sad, vidi vraga, počeli raspadati. To, možda, i ne bi bilo neuobičajeno, samo kada bi bilo istinito. Problem je u činjenici da se u javnosti namjerno stvara dojam da je stanje sadašnjih borbenih letjelica puno lošije nego što stvarno jest, premda ti zrakoplovi uopće nisu u tako lošem stanju kao što se to pokušava prikazati.

Zvuči nevjerojatno da je namjerno lansirana priča o gašenju i ponovnom paljenju motora letjelice u zraku, kako bi se stvorio dojam dramatičnosti i katastrofičnosti stanja u kojem se letjelice nalaze, iako se to sada nije dogodilo prvi put, budući da se i prilikom testiranja avioni namjerno dovode do granica na kojima gašenje motora nije neobično, za što postoje posebni protokoli, a piloti se uvježbavaju za takve situacije.

Kako je ovih dana također objavio naš list, pozivajući se na krugove bliske našoj borbenoj eskadrili, postojeći MiG-ovi su u relativno pristojnom stanju – koliko to već zrakoplovi stari 40-tak godina mogu biti – dok histeriju oko tobože katastrofalnog stanja tih letjelica namjerno lansiraju ljudi bliski predsjednici države preko svojih novinara, ne bi li se u javnosti stvorio dojam hitnosti nabavke nove borbene eskadrile, što onda svojim izjavama potvrđuju i predsjednica i ministar obrane.

Zanimljivo je da se nekako u isto vrijeme predsjednica države uputila u Švedsku, a ministar obrane u Izrael, a riječ je o zemljama iz koje dvije najrealnije ponude za novu hrvatsku nadzvučnu eskadrilu stižu upravo iz tih zemalja. Šveđani već godinama pokušavaju uvjeriti vlasti u Zagrebu da je njihov Gripen najbolja opcija za Hrvatsku, dok Izraelci Zagrebu nude polovne zrakoplove F-16 izraelskog ratnog zrakoplovstva.

Sve to pak znači da se predsjednica Grabar-Kitarović i ministar Krstičević u ovom slučaju ponašaju više kao trgovci i lobisti proizvođača i prodavatelja skupih letjelica, nego kao dužnosnici koji skrbe o interesima hrvatskih građana i poreznih obveznika.

Denis Romac
Kolumna za Novi list

Podržite održavanje stranice Kolumne klikom na reklamu ispod, unapred smo zahvalni: