Marčelina

Imaginarni prijatelj 39

Četvrta i posljednja pjesma na B strani. Trajanje 5,08 minuta. Album Oya Noya, sniman u proljeće 1980. i objavljen u izdanju Suzyja. Njezin tekst kratak je i vrlo jezgrovit, dužine jedne usputne rečenice: “Jeste li znali Marčelinu/ ženu iz moje ulice?/ Smijeh je tražila/ bol upoznala/ Marčelina./ Na čelu nosila je tugu/ u oku joj je sjala noć./ Pramen kose živ/ čuvala je crn/ Marčelina.”

Glas Tome Bebića, promukao, grub kao rašpa, donosio je dramatiku najvećih francuskih šansonijera, i tako je pjevao svaku pjesmu, dramatično, kao da mu je zadnja i kao da će cijelome svijetu zadnje biti ono o čemu njegova pjesma pjeva. Osim riječi koje je izgovarao, njihovog sadržaja i značenja, Tomina pjesma govorila je tom dramom posljednjih stvari.

U priči o Marčelini, mimo njegova dramatičnog glasa, postoje dva mjesta koja bude maštu što bi da dokuči tko je bila Marčelina, da je zamisli, opriča i pretvori u živu uspomenu. Prvo mjesto je na početku. Pitanje jeste li znali Marčelinu, ženu iz moje ulice, ne samo da je lišeno svakoga poetskog ukrasa, lirskih inverzija i poetičnosti, nego i same misli o pjesmi. Postavljeno je onako kako se postavljaju pitanja na ulici na na trgu, u svakodnevnom životu. Jeste li znali Marčelinu, ženu iz moje ulice, nosi jedan važan podatak.

To što je Marčelina žena iz moje ulice znači da mi nikada nije bila ljubavnica, zapravo da uopće i nismo bili bliski, budući da je indikacija najveće bliskosti između nas dvoje ta što je živjela u mojoj ulici. I upravo to je savršena postavka za veliku životnu dramu.

Drugo mjesto je na kraju. Što znači to pramen kose živ čuvala je crn Marčelina? Jer očekujemo da nešto znači ako je pjesma već započela onako konkretnim, skoro administrirajućim pitanjem. U pop pjesmama su, naime, rijetki tako žestoki prelazi iz registra u registar, iz svakodnevnog govora u liriku. Ali tamo gdje ih ima, u našim se maštama otvara velika priča.
Živ pramen crne kose, što izviruje ispod marame jedne umorne, životom istrošene i ponižene žene. Marčelina je pusta sirotinja, mjesna luda, razbaštinjena patricijka, možda i bivša kurva, ženska pijandura kakvih je bilo po onim dalmacijama naših djetinjstva i mladosti. Sve je na njoj već bilo bivše, trošno i trulo, vonjala je na mokraću, vukla se uz fasade, samo je taj jedan pramen kose, živ i crn, propast njezinu činio nepotpunom.

Na slici s omotnice albuma Toma Bebić smijao se, u mornarskoj majici i s bradom, onim širokim i šuštavim smijehom koji se čuje i u jednoj ili dvije pjesme, i s kojim je završavala pjesma o Marčelini. Taj smijeh samopouzdanog očaja, smijeh rasula, vrlo skore propasti svijeta, bio je znamen iznad svih devet pjesama i u njima devet priča. Nije to bilo veselje ni radovanje, niti je Toma Bebić bio humorist i zabavljač. Taj smijeh, gorak i predsmrtan, iskupljivao je sve grijehe svijeta.

Miljenko Jergović

Podržite održavanje stranice Kolumne klikom na reklamu ispod, unapred smo zahvalni: