Obični život sovjetskih špijuna u Americi u eri Ronalda Reagana

Kasna noć u radionici za popravku elektronskih aparata, koja je ovlaštena da servisira uređaje za FBI. Dvoje ruskih agenata provalili su unutra, da ozvuče jedan njihov stroj. Za to vrijeme u radionicu, ustvari u kancelariju iznad radionice, slučajno dolazi majka vlasnika radionice. Ima ona taj običaj, kao i mnogi stari ljudi ne može noću spavati, nego dolazi tu, zabavlja se sama sa sobom, slaže račune koje trba platiti.

Agentica se penje u ured, i započinje vrlo čudan razgovor. Stara gospođa nije dementna, ali između nje i svijeta postoji ona tanka maglena distanca koja čini da joj je ponekad normalno i ono što uopće nije normalno. S agenticom razgovara kao s nekim pred kime je život. A ona s njom priča kao s vlastitom majkom, koju nije vidjela otkako je otišla iz Sovjetskog Saveza u Ameriku, da bude špijun. Govori joj istinu o sebi. To gledatelja šokira. Starici je u prvi mah normalno. Onda shvaća da je to vjerojatno za nju kraj.

Scena traje dugih pet-šest minuta. I sasvim zatravi i satare gledatelja. Ta nježnost između dvije žene, nježnost između ubojice – iako je veliko pitanje je li ona u ovom slučaju uopće ubojica – i žrtve spada u najneobičnije dramske minijature što smo ih mogli vidjeti u američkim televizijskim serijama novog tisućljeća. A serija “Amerikanci”, u sve četiri dosad emitirane sezone, i petoj koja se upravo prikazuje, puna je takvih minijatura. U njima se, u toj minimalistički izvedenoj igri između dva, najviše tri lika, svedenoj i ukorijenjenoj u čovjekovu intimu i svakodnevicu, ogleda nešto od one velike američke tradicije dramskih i životnih sitnica, u epici koja se često svede na dvije, tri rečenice, na vrlo kratku priču, sliku i dramski bljesak, u onome što jednako prepoznajemo u Raymondu Carveru i u Samu Shepardu, u Tennesseeju Williamsu, u Robertu Altmanu, u Teju Coleu, ali, recimo, i u Semezdinu Mehmedinoviću, koji se u motivskom i poetičkom smislu sjajno okoristio Amerikom.

“Amerikanci” su okupljeni oko dvoje Rusa, Elizabeth – koja se, zapravo, zove Nadežda, i Philipa – kojemu je prvo ime Mihail ili Miša, i njihovo dvoje djece Paige i Henryja, koji žive kao neka vrlo tipična američka srednjostaleška obitelj. Imaju kuću i stari automobil, imaju zajednički biznis ugovaranja turističkih aranžmana, sudjeluju u svim ceremonijalima društvene zajednice, i po svemu su, osim po jednoj stvari, tipični Amerikanci: rade za KGB. Ali nije to običan špijunski posao, nego svakodnevni teški i krvavi irget, usred jednoga rata koji se zbiva negdje na margini svjetskoga mira i detanta. Naravno, u tom svom poslu oni i ubijaju. Sjajno su utrenirani, služe se oružjem i fizičkim vještinama, ali tako da ništa od toga ne izlazi izvan zamišljenih realističnih okvira. “Amerikanci”, naime, ne samo da nisu akcijska serija, niti njegovi junaci imaju osobine superjunaka – onakve kakvima raspolaže James Bond, a onda i svi drugi bondovi – nego je ovo više dramska i porodična serija, te svojevrsna društvena, mentalitetna i nacionalna studija karaktera, nego što bi se bavila nadgornjavanjem dvaju moćnih carstava u hladnome ratu.

Ali najvažnije je, ipak, to što njih dvoje doista jesu Amerikanci. Ne samo da tako žive, međusobno govore isključivo engleski – što nije stvar dramske ni produkcijske konvencije, nego činjenica špijunskog posla i profesionalne transformacije – nego nakon dvadeset američkih godina oni posve prirodno misle, ponašaju se i osjećaju svijet kao Amerikanci. Jedino što ih čini trajno apartnima je njihov profesionalni angažman. I da, uvjerenja. “Amerikanci” su, pored ostaloga, i briljantan dramski esej o čovjekovim uvjerenjima.

Na početku prve sezone u prvo susjedstvo doseljava im se agent FBI. Zove se Stan Beeman, oženjen je, ima sina koji je Paigeinih godina. Između dvije obitelji razvijaju se najprije dobrosusjedski, a onda i prijateljski odnosi. Ali nećemo dalje. Onome tko nije gledao seriju nećemo oduzeti ni deset minuta prve epizode u prvoj sezoni. Neka sve bude novo i neispričano.

Naravno da njima ne može biti drago kad im se u susjedstvo doseli neprijateljski agent. “Amerikanci” nisu naivna priča, pa da ga pokušaju iskoristiti kao izvor informacija. Da ga prevare ili nadigraju. Toga ima samo u lošim roto romanima i u još gorim filmovima. Njihovo druženje sa Stanom nastaje silom prilika. Samo se pokušavaju ponašati normalno. I onda se iz tog pokušaja normalnosti dogode vrlo zanimljive stvari. Recimo, prijateljstvo. Na neki vrlo poseban način Philip i Stan iskreni su prijatelji. I ničega u tom prijateljstvu nema neprirodnog i nategnutog. Općenito, u priči i u pričama iz “Amerikanaca” odnosi među ljudima savršeno su prirodni i svakodnevni, bez imalo pretjerivanja, bez karnevalizacije i hiperbola. Tako je kako stvarno jest. Pretjerivanja se, očekivano i u skladu s fikcionalnim žanrovima, događaju na razini širih dramskih situacija.

“Amerikanci” su vrlo precizno situirani u godine vladavine Ronalda Reagana. Njegovo se lice i govori svako malo pojavljuju na televizijskim ekranima unutar našeg televizijskog ekrana. Likovi u seriji gledaju njegova slavna obraćanja javnosti, ispunjena militantnim antikomunizmom i huškanjem na otvoreni sukob sa Sovjetima. (Zanimljivo je to čuti i vidjeti, zanimljivo je na to se podsjetiti u ova trumpozna vremena. Naime, u odnosu na Reaganovo doba, ovo danas još uvijek je etapa blaženog mira i međunarodnog razumijevanja. To bez ikakve ironije.) U jednom trenutku priča zalazi u kabinet Reaganovog ministra obrane Caspara Weinbergera, spominju se i Alexander Haig i državni sekretar George Shultz, usred serije umire Leonid Brežnjev (genijalno je prikazana Elizabethina i Philipova ravnodušnost prema tom događaju), na vlast dolazi Jurij Andropov… Velika društveno-politička priča odvija se u pozadini, ali ona se tek rubno dotiče junaka serije. I što je važno i dobro: ta je priča postavljena u obliku povijesnog dokumenta i televizijske snimke, samo da pojača autentičnost fikcionalne drame. Naime, jedno je kada se pojavi Ronald Reagan koji 1982. drži govor pred televizijskim kamerama, a drugo je kada bi se pojavio glumac koji glumi Reagana.

U prve četiri sezone snimljene su pedeset i dvije epizode. U petoj još trinaest. Zaključna, šesta sezona će, navodno, imati deset epizoda. U dramaturškom smislu serija nije do kraja dosljedna. U prve dvije sezone svaka je epizoda po jedna priča. Uz povremene izuzetke i prelijevanja naracije. U trećom i četvrtoj sezoni prevladavaju klasični nastavci. Ali ništa od toga nije strogo postavljeno.

Temelj dramske napetosti “Amerikanaca”, prvi razlog zbog kojeg gledatelj gleda seriju, u stalnoj je, potmuloj i nelagodnoj prijetnji da bi Elizabeth i Philip mogli biti razotkriveni. Nakon nekog vremena shvaćamo da je njihova uloga u seriji tolika i takva da je to, ipak, nemoguće, ali tada smo već osvojeni i sasvim pridobijeni. I strepimo za sigurnost i sreću jedne američke obitelji, za oca i majku koji su, kako shvaćamo, najvažnije osobe u KGB-ovom djelovanju u Sjedinjenim Američkim Državama. Naime, serija ne bi bila moguća, pogotovu ovolikog trajanja, ako gledatelji ne bi bili sasvim angažirani na strani glavnih junaka. Nije li to intelektualno vrlo poticajno i provocirajuće u najpozitivnijem smislu riječi kada američki autori pripovijedaju priču u kojoj su emocije publike na strani špijuna KGB-a? Možemo li to zamisliti u Hrvatskoj? Recimo, što bi se zbilo kada bi HAVC financirao film u kojemu su srpski špijuni dobri momci i cure? E, to je razlika između ozbiljnog pripovijedanja, prave drame i velike priče na jednoj strani, i nas, ovdašnjeg filma i književnosti, na drugoj strani.

U “Amerikancima” je uspostavljena vrlo precizna ravnoteža između argumenata dviju strana u globalnom sukobu. Nema tu sukoba između dobra i zla, ili ako ga ima, on nije definiran prema sukobljenim stranama. Dobro i zlo su za scenariste “Amerikanaca”, a onda i za njihovu publiku, toliko ozbiljna stvar da se ne mogu označiti i obilježiti grbom i zastavom. Između ostaloga i zato što su takve priče odavno dosadile ljudima. Odavno: još prije dvije-tri tisuće godina, u vremenima Antigone i njezinih moralnih dilema.

Ali svejedno, živo me zanima ta još nesnimljena šesta sezona. I kako će završiti “Amerikanci”. Od toga zavisi konačni sud o ovoj seriji. Ovo što smo do sada vidjeli fascinantno je i navodi čovjeka da misli. O sebi i svojoj obitelji, o susjedima…

Miljenko Jergović

Podržite održavanje stranice Kolumne klikom na reklamu ispod, unapred smo zahvalni: